AZRAIL I ŠEHID

 "Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se gospodaru svome vratiti" – Kur'an, 32:11.

Prilikom kratke večernje vizite, dežurni liječnik pregleda Selima samo ovlaš, zabrinuto zavrtje glavom i, ne rekavši ništa, ode. Još se za njim vrata čestito i ne zatvoriše, a Selimu se javi nekakav glas. Bilo je teško odrediti otkud je dolazio, ali se njemu učini kako mu je posve blizu i kako dopire iz neke dubine, možda čak i iz njegove utrobe. Tiho i razgovijetno ga je dozivao: "Selime! O, Selime, čuješ li me?"
 
"Čujem te. Ko si i šta hoćeš? – odazva se Selim.
 
"Ja sam Azrail i došao sam po tvoju dušu. Isteklo ti je dosuđeno vrijeme, istrošila ti se ovosvjetska nafaka, odmotalo ti se klupko prolaznog i varljivog života, kucnuo ti je čas rastanka. Vodim te tamo gdje nema jutra ni večeri, gdje ne važe nikakva ljudska mjerila, gdje se dodiruju vječno i beskonačno. Tamo gdje duše blistaju radošću davanja ili plaču bolom traženja, gdje se ljepota, blagost i milosrđe ne prodaju niti kupuju, gdje su sva vrata otvorena i svi dugovi namireni. Gdje je sve jasno i neupitno, gdje je svaki odlazak – povratak početku i gdje se sve žudnje utrnjuju prije nego što se i začnu.
 
Neka se tvoja duša oslobodi tegobnog zatočeništva svijeta opsjena i iskušenja, neka ostavi trošno tijelo koje joj bijaše tek privremeno utočište i slučajno obličje! Neka ne žali za svojim lažnim nakitom, za neispunjenim željama i nedosanjanim snovima! Neka se ne osvrće za sobom jer na ovom prolaznom i nepostojanom svijetu nema ničeg trajnog i uzvišenog, ničeg za čim bi trebalo plakati!"
 
Ovih se riječi Selim silno uplaši, samrtnički mu se trnci razmilješe klonulim tijelom, a kroz bijeli zavoj na čelu, gdje mu je dva dana ranije krhotina granate načinila duboku i bolnu ranu, pokulja krv. Pa ipak, i pored nesnosnog bola u glavi i jezivog zadaha smrti koja ga je već obuzimala i bespovratno gutala, osjeti kako mu se misli bistre i sređuju. Nestajalo je strašnog košmara i nesnosne buke, a olakšanje, koje je pratilo tu iznenadnu pojavu, začudi ga i čak mu izazva slabašan osmijeh u očima. Učini mu se kako to iskasapljeno, smalaksalo tijelo i nije njegovo, kao uostalom ni jedva čujni, ali posve razgovijetni glas koji je dolazio iz tamnog vrtloga njegove podsvijesti. Taj glas je, poput teških kišnih kapi, dobovao u hladnoj praznini bolesničke sobe, jednoličan i rezak, ali su se u njegovoj nadnaravnoj uravnoteženosti ipak mogli naslutiti strah, zaprepaštenje i vapaj osuđenika na smrt.

 
Ismet Ramljak: Turbe i dzamija Hasan Kjafi ef. u Pruscu
Ismet Ramljak: Turbe i džamija Hasan Kjafi ef. u Pruscu

"Zar je već vrijeme, o ti smjerni Božiji glasniče, ti nepokolebljivi izvršitelju Njegove volje i nakane!? Zar je to već stigao čas suđeni!? Zar sa ovoga svijeta moram otići prije nego što sam na njemu ijedan posao valjano dovršio!? Ostadoše mi djeca siročad, ostadoše mi dragi prijatelji, ostade mi domovina u ranama i okovima! Ostadoh željan života i radosti! Zar se baš mora? Zar se putovanje bez povratka ne bi moglo malo odgoditi?" – upitat će Selimov mukli glas.
 
"Ne mora se, Selime. Ništa se ne mora. Ne mora se čak ni umrijeti. Ali se ni živjeti ne mora. Sve na ovom čudnovatom svijetu ima svoj rok trajanja i sve se, voljom Svemogućeg, zbiva po zakonima rađanja i umiranja. Na njemu je neprolazna samo prolaznost i nepromjenljiva samopromjenljivost. Kad nečemu prispije vrijeme preobrazbe, uzalud je pitati: zašto i kako? Uzalud je pokušavati shvatiti ono što se shvatiti ne da. Uzalud je žaliti za onim čemu se gasi svjetlo života i čemu je isteklo vrijeme. A tebi je, eto, skoro isteklo. Iscurilo. Isparilo. Potrošilo se. Sve ga je manje. Još ga je tek mrvica.
 
Žiška ti života polahko dogorijeva. Već ti se davno upalila crvena lampa i još samo malo pa će se i ona ugasiti. Evo, pogledaj!"- i tad melek pokaza Selimu neku čudnu napravu nalik na radarski monitor, samo što se na njoj nisu uočavale nikakve granične linije, pa je slika koju je ona isijavala bila lelujava i beskonačna, poput kakvog čarobnog ogledala ili kaleidoskopa. Na njoj je svjetlucalo bezbroj sitnih žižaka, svih boja, oblika i položaja. Najviše ih je bilo plavih, zelenih, ružičastih i žutih, ali je bilo i onih crvenih, i to različitih nijansi i blještavila. Neke su se od njih još snažno sjajile, neke su treperile i blago svjetlucale, a neke su tek slabašno tinjale.
 
"Evo, ovo ovdje je žiška tvoga života!" – pokaza Azrail, a Selim vidje majušnu lampicu kako, lagahno trepćući, jedva odolijeva svom utrnuću. "Znači, i vi ste se meleci modernizirali", jetko će i s čuđenjem Selim. "Nismo mi, nego vi ljudi. Ništa više ne možete razumjeti ukoliko vam se to slikom ne predoči. Niušta više ne vjerujete ukoliko to očima ne vidite. Sve se više gubite u svijetu varki i sumnji, sve više nalikujete bezumnim životinjama, a sve manje Božijim namjesnicima na Zemlji. Čak ste zaboravili i na zavjetni ugovor s milostivim Gospodarom svih svjetova koji vam je ukazao posebnu čast i povjerenje iznad svih drugih povjerenja.
 
Priznajem, međutim, da mi je ova spravica u mom tegobnom poslu od velike koristi. Lakše otkrivam oslobođene ljudske duše kojih je sve više, a koje bez moje pomoći ne bi nikad pronašle put do svojih vječnih prebivališta, do svog praiskonskog zavičaja. Lutale bi izgubljene u strašnom ništavilu ovoga tvarnoga svijeta, lutale bi i gorko plakale, žudeći povratak kući", reče Azrail.
 
"O, ti bespogovorni Božiji poslušniče, ti lahkokrili putniče nebeskog beskraja, kaži mi kako ljudima uzimaš duše, čime ih čupaš iz grozomornih tamnica njihovih umirućih tijela?" – opet će Selim, ili tačnije, Selimov glas, jer bijaše to još jedino što je preostalo od njegovog ovozemaljskog života. "Ružinim trnom ih uzimam. Tanahnom iglicom s grane mirisnog rajskog cvijeća. I ne čupam ih nego ih lagahno i brižljivo odvajam od beskorisne i ružne hrpe gnjiloga mesa. Nježno ih izvlačim iz tijesnog oklopa tvarnosti, blago ih milujem i tješim, a zatim ih odvodim na Izvore Nepresušne Ljubavi. Tu će boraviti do Dana koji traje koliko i hiljadu ovozemaljskih godina, a šta će potom s njima biti, zna jedino naš Gospodar.
 
Ružinim trnom ih, velim, uzimam, mada bi, čini mi se, za neke trebao glogov kolac. Ali nije moje da o tome prosuđujem. Moje je da ih izbavim iz pustoši ovoga svijeta i dovedem do Određenog mjesta".
 
Tako je bogobojazni melek razjasnio Selimu zagonetni postupak preseljenja duša u Vječnost. Ali, ko da zadovolji nezajažljivu ljudsku znatiželju čak i u trenutku samrtničkog hropca, ko da utoli vječitu glad ljudskog roda za posvemašnjim razotkrivanjem nepoznatog!? Stoga ne bješe nimalo neobično što Selimov glas ponovo upita: "O, ti pouzdani glasniče Božije volje, ti neumorni spasitelju ljudskih duša, kaži mi još i ovo: Kako stigneš odvesti tolike duše gore na nebo, kako uspijevaš u isto vrijeme biti na bezbrojnim mjestima, jer ljudi stalno i posvuda umiru, a ti si, koliko znam, jedini zadužen za to nepojmljivo teško poslanstvo?"
 
"A zašto ti, dobri čovječe", na to će Azrail, "misliš da ljudske duše i ja zajedno s njima idemo gore, kako ti veliš – u nebo? Zar ne bismo mogli ići dolje, u dubinu? Zašto Vječnost ne bi mogla biti unutar a ne vani? Zašto ljudski rod sve stvari i sva zbivanja razumijeva preko vidljivih prostornih mjerila? Takvo što nije dostojno ni sićušnih crva u zemnoj prašini, a kamo li Božijih namjesnika na Zemlji. Zašto bi se, uostalom, moralo ikuda ići da bi se dospjelo do Vječnosti? Zašto bismo ono što smo vidjeli i doživjeli jučer trebali smatrati prošlošću, a ono što će se možda sutra označavati budućnošću? Zašto nam ono najbliže ne bi bilo istovremeno i najudaljenije i zašto bih ja morao letjeti širom ovog negostoljubivog svijeta da bih mogao biti, kako ti kažeš, na raznim mjestima istovremeno? Zar ne shvataš da ja, iako ovdje s tobom razgovaram, u ovome trenutku jesam posvuda tamo gdje se ljudske duše odvajaju od svog zemnog ruha?"
 
"Svejedno, meni to opet nije jasno", prozbori Selimov glas. "Bit će ti jasno kad ti se čulo sigurne spoznaje oslobodi neprozirnih koprena pukog privida, kad ti svjetlo Istine bljesne izravno i pravim sjajem i kad pojmiš sva ograničenja pojavnog svijeta. Istina, to se ne može dogoditi tvomu tijelu, nego jedino tvojoj oslobođenoj duši i to tamo gdje ću je, evo ovoga časa, povesti", odvrati dobri melek. Ali još i ne izgovori dokraja te riječi, kad Selimov glas ponovo zavapi: "Sačekaj još malo, milostivi Božiji poslušniče! Da makar još jednom bacim pogled na ovu moju zlehudu rodnu grudu! Da mi se duša napoji njezinog dragog mirisa, da zapamti stravičan lelek kojim odzvanja, da još jednom osluhne plač i kletve ucvijeljenih majki i gladne siročadi, da se zakune kako ni tamo kuda odlazi nikad Bosnu neće zaboraviti!"
 
"Dobro, de", reče Azrail. "Neka ti bude. Ali, kaži mi: Šta je ta Bosna o kojoj tako tužno i s ljubavlju govoriš?"
 
"Eh, Bosna!" – na to će Selim, "Bosna je zemlja kakve nema nigdje na ovome svijetu i za koju vrijedi i stotinu puta umrijeti. Bosna je moj zavičaj, moja rodna gruda, moja očevina, moj zavjet i moja svetinja. To je najljepši ali i najnesretniji kutak ove čudnovate planete. Bosna je tužna ljepotica koju su obeščastili zli i oholi ljudi."
 
"Kako su je to obeščastili?" – upita melek. "Šta su joj zapravo učinili? Zar ljudi mogu obeščastiti zemlju od koje ih je stvorio Gospodar naš milostivi? Zar im ona nije isto što i mati i zar ne žive od njezinih plodova?" "Mogu, mogu, o ti najsmjerniji od svih Božijih poslušnika. Itekako mogu", odvrati Selimov glas, ovoga puta nekako zbunjeno i rezignirano, kao da ni sam ne vjeruje da su ljudi doista u stanju takvo što učiniti. "Obeščastili su je i iskasapili, nasrnuli na nju poput podmuklih gladnih zvijeri, poput bezdušnih Iblisovih sljedbenika, poput užasne vatre džehenemske. Kao što ti ljudima na samrti dušu uzimaš, tako i oni pokušavaju njoj dušu iščupati. Samo što ti postupaš po volji Božijoj i iz samilosti prema ljudskom rodu, a oni to čine i protiv Božije volje i protiv pravednih i nedužnih ljudi. Dok su tvoje pobude bogobojaznost, smjernost i milosrdnost, dotle su njihove – oholost, sebičnost i krvoločnost."
Nedzad Ibrisimovic: Zene Srebrenice, crtez-kreda
Nedžad Ibrišimović: Žene Srebrenice, crtež-kreda

"Ko su ti ljudi i zašto skrnave Božije djelo? Čime to opravdavaju? Ne rade to valjda iz puke obijesti?" – sa slutnjom u glasu upita melek. "Moja je pamet nemoćna da pojmi rade li to iz obijesti, iz zlobe ili iz zadovoljstva. Ali ako te to odista zanima, o ti časni privrženiče Božijeg određenja, upitaj ih sam onda kad im duše budeš vadio. Možda će tebi razotkriti pobude svojih sramotnih djela. Nama, bezazlenim i smjernim smrtnicima, govore da to čine iz ljubavi i odanosti prema zemlji i ljudskom rodu, ali mi znamo kako bezočno lažu. Govore da je ovo ovdje njihova sveta zavjetna zemlja koju je Bog dragi samo njima namijenio. Govore kako je narod kojem ja pripadam guba i smrad i kako je ovdje odnekuda došao. Govore kako smo krivovjernici, kako nas treba ukloniti sa ove zemlje i kako ne mogu s nama u miru živjeti", tiho i žalobno odvrati Selimov glas.
 
Ali ništa manje žalobno ne odjeknu ni melekov neutješivi vapaj: "O, Ti Svemogući i Sveznajući Stvoritelju ovog čudnovatog i nerazumljivog svijeta, Ti koji svemu živom daješ njegovu mjeru i opskrbu, čuješ li ovo!? Neki od Tvojih miljenika i namjesnika Zemlju smatraju svojom, a druga Tvoja stvorenja drže za manje vrijedna od sebe! Govor koji si im Ti podario, kao poseban izraz Svoje milosti, izokreću u sredstvo za rasplamsavanje ognja mržnje i za sijanje razvratničke smutnje! Oni ne razumiju, ili se takvima prave, kako su, Tvojom voljom i milošću, svi ljudi na ovaj svijet odnekud došli, kako su ovdje tek privremeno i kratkotrajno i kako će opet jednom svi Tebi biti vraćeni! Čuješ li, Bože Uzvišeni, kako su se izopačili Tvoji podanici kojima si povjerio Zemlju na čuvanje!? Čuješ li kako jedni s drugima ne žele da žive u slozi i ljubavi i kako jedni druge ubijaju i progone!?"
 
Zatim nastade muk. Iz paćeničkih Selimovih očiju kliznuše dvije krupne vrele suze, a iz blijedih okrajaka njegove smućene svijesti izmigolji začuđujuća misao: Otkud u klonulom tijelu još volja za plakanjem, otkud u presahnulim bunarima mrtvih očiju blagoslovljena tekućina kojom duša utoljuje žudnju? Odgovore na ova pitanja Selim nije znao, ali bi se usudio zakleti kako u tom uzbuđujućem času na njegovo hladno čelo kanu nekoliko toplih, mirisnih kapljica. "Bože moj, kako su melekove suze ugodne i blage!" – pomislio je.
 
Bile su, međutim, isto toliko blage i melekove riječi kad je samo tren kasnije prozborio: "Hajdemo, Selime! Vrijeme je. Na ovom svijetu nema ničega za čim trebaš žaliti. Ako ti Milostivi Gospodar podari bašče dženetske, uđi u njih i zaboravi sva zla i sve nepravde kojih ovdje ima u izobilju."
 
"A šta ako mi ne podari? Šta ako me i tamo zapadne kakva grozomorna, tvrda i ognjena zemlja gdje se ljudi međusobno glože i ubijaju?" – nastavljao je Selim zapitkivati, što iz znatiželje a što iz puste nakane da odgodi svoj put bez povratka.
 
"Neće, ukoliko si u svom dosadašnjem životu bio pokoran Bogu, ukoliko si Ga veličao i poštovao, ukoliko si činio dobra djela i ukoliko si namirio sve svoje ovozemaljske dugove", reče Azrail, dopuštajući svom nevoljnom sabesjedniku da ga još koji trenutak zaokupljaju opsjene i smutnje ovoga svijeta.
 
"Nama su naši učenjaci govorili, a i u knjigama tako piše, kako će nakon smrti svi pravovjerni otići u Džennet. Hoće li biti tako, o ti plemeniti i ustrajni pratioče ljudskih duša?" – pokušavao je Selim utoliti svoju znatiželju. "Dobro su vam govorili", reče na to dobri melek, "ali jesu li vam rekli ko su pravovjerni? Jesu li vam objasnili kako nije dovoljno da se neko rodi u pravoj vjeri, nego da Džennet treba zaslužiti nepokolebljivim provođenjem i zagovaranjem Božijih odredbi? Da pravovjerni nisu oni koji se s vremena na vrijeme tek očituju pukim izričajem kelimei-šehadeta, nego oni koji se ponašaju prema tom očitovanju? Jesu li vas poučili da je činjenje dobra a nepristajanje na zlo najvažnije obilježje istinskih vjernika? Jesu li vas, dakle, uputili kako je ovozemaljski život samo neprekidna kušnja i prikladan ispit za zadobijanje Božije naklonosti i za obezbjeđivanje svoga mjesta u Vječnosti? Ako nisu, loše su vas poučili".
 
"Ako je ovaj prolazni život stalna borba za postizanje vječnog i cjelovitog života, ako je on tek predigra Velikom Sveobilju i Savršenom Skladu, nije li onda, o ti bogobojazni zagovorniče dobročiniteljstva, čovjek koji žrtvuje svoj život za pobjedu dobra nad zlom – Božiji miljenik? Nije li on šehid koji, zalažući ono što mu je na ovom svijetu najdragocjenije, pribavlja ulaznicu u Vječnost?" – sad već posve tiho upita Selimov glas.
 
"Dakako da jest" – odvrati Azrail. "Jest ako je on doista pravi šehid i ako se žrtvuje na Božijem putu. A takvih je, moj znatiželjni prijatelju, sasvim malo. Od svih vrsta odabranih i Istini privrženih bogougodnika, u dženetskim će baščama biti najmanje šehida. Jer da bi neko postao šehidom mora biti neustrašiv i beskompromisan ratnik u ime Božijeg određenja, pravednosti i slobode."
 
"Hoću li onda ja postati šehidom? Hoće li moja mučenička duša makar na Drugom svijetu pronaći svoj žudeni mir? Zar i ja, evo, ne dajem svoj život kao borac na Božijem putu? Zar nisam u ime Boga, pravednosti i slobode stao u odbranu svoje domovine, svojih najmilijih i svih nemoćnih i nedužnih Božijih stvorenja? Da me zlikovci ne ozlijediše ovako bolno i neprebolno, ne bih iz ruku ispuštao oružje dokle god bi po ovoj nesretnoj zemlji ljudski izrodi zulum činili" jedva čujno, ali bodro i odlučno oglasi se Selim.
 
"O, ti nestrpljivi tražitelju jasne istine, preteško je za mene tvoje pitanje, a odgovor na njega zna jedino naš Gospodar Samilosni. On će o tome suditi. On će svakome Svome robu odrediti mjesto prikladno njegovim zaslugama. Njegova je vaga nepogrješiva i On neće nikome oduzeti od onoga što je u životu zaradio.
 
Ali, koliko ja znam, ne postaje se šehidom samo u ratu i ne samo uz pomoć oružja. Vi ljudi neprekidno vodite nekakve ratove, pa kada bi svi oni koji u njima ginu bili šehidi, ne bi u Džennetu preostalo mjesta za ostale pravovjerne i neporočne. Istinu je kazao Posljednji Božiji poslanik: šehidom se može postati i ležeći u postelji, ukoliko pravednika u smrtnom času obuzima iskrena i snažna želja za tom iznimnom Božijom nagradom. Najvažnija je, dakle, želja. Želja i žudnja. Od samog umiranja važnija je spremnost da se umre na Božijem putu" – pouči Selima dobri i bogobojazni melek.
 
"Ako je tako, o ti blagoslovljeni Božiji miljeniče" – odvrati umirući Selimov glas – "ako se dženetsko izobilje stiče spremnošću na požrtvovanje u ime Gospodara Sudnjega dana, u ime Istine, pravednosti i štićenja slabih i nedužnih, ako je volja značajnija od snage, ako je pobuda važnija od učinka, onda ima nade za spas moje ucvijeljene duše.
 
Ako je, dakle, tako, onda evo me! Odazivam se na poziv svoga Stvoritelja, spreman sam krenuti na radosni put bez povratka! Neka se moja duša zadovoljno vrati svome Gospodaru! Eh, kada bi još i On njome zadovoljan bio!
 
Evo me! Vodi me tamo gdje su ljubav i milosrdnost jači od oružja i sila! Tamo gdje caruje vječni mir…"
 
Tada sve utihnu. Selimu utrnu misao, glas mu utonu u gluhu prazninu, a pred očima mu zatitraše raznobojni koluti izmaglice. U desnoj nosnici osjeti slabašan ubod, kao da ga ugrize mrav ili mušica.
 
Poslije se ničega nije sjećao, osim što mu se činilo da nekud pada i lebdi poput lahkog para golubijeg. Uopće nije osjećao težinu tijela. Nije čuo ni jezivi urlik granate koja se u tom trenu rasprsnu na krovu bolnice.