Bila jednom jedna teorija evolucije

Ona je već starica od preko 100 godina, nije našla ozbiljnog naučnika da je „oženi“, a ovih godina je na smrtnoj agoniji. Ona je teorija evolucije!!! Upoznajte je, kao i njene obmane.


Mit o rudimentarnim organima[1]

Dugo vremena, koncept rudimentarnih organa se pojavljivao često u literaturi evolucionista kao „dokaz“ evolucije. Naposljetku, nečujno je ostavljen kada je dokazano da je neispravan. Ali neki evolucionisti i dalje vjeruju u to, i s vremena na vrijeme, neko pokuša da unaprijedi rudimentarne organe kao važan dokaz evolucije.
Ideja o rudimentarnim organima  iznijeta je prije jednog vijeka. Kao što bi evolucionisti htjeli, postojali su u tijelu nekih stvorenja određeni broj nefunkcionalnih organa. Ovo je bilo naslijeđeno od  predaka i postepeno su postali rudimentarni zbog njihove neupotrebe. Čitava tvrdnja je prilično nenaučna, i bazirana je u cjelosti na nedostatku znanja. Ovi „nefunkcionalni organi“ su bili u stvari organi čija „funkcija još nije bila otkrivena“. Najbolja naznaka ovoga je postpeno, ipak znatno umanjenje duge evolucionističke liste rudimentarnih organa . S.R. Sccadding, sam evolucionista, se složio sa ovom činjenicom u njegovom članku „Mogu li rudimentarni organi činiti dokaz evolucije?“ objavljenom u časopisu Evolutionary Theory:

„Budući da nije moguće nedvosmisleno ustanoviti  beskorisne strukture, i budući  da konstrukcija dokaza nije naučno validna, zaključujem  da rudimentarni organi ne omogućavaju poseban dokaz za teoriju evolucije.“[2]

Lista rudimentarnih organa koju je napravio njemački anatom R. Wiedersheim 1895. uključuje približno 100 organa, uključujući slijepo crijevo i trtičnu kost. Kako je nauka napredovala, otkriveno je da svi organi na Wiedersheimovoj listi  u stvari imaju važne funkcije. Na primjer, otkriveno je da slijepo crijevo, za koje se pretpostavljalo da je „rudimentarni organ“ ustvari  je limfoidni organ koji se bori protiv infekcija u tijelu. Ova činjenica je postala jasna 1997. godine:

„Ostali tjelesni organi i tkiva, timus, jetra, slezena, slijepo crijevo, koštana moždina, i male skupine limfatičnog tkiva poput krajnika u grlu i Peyerove ploče u tankom crijevu su također dijelovi limfatičkog sistema. Oni također pomažu tijelu da se bori sa infekcijom.“[3]

Također  je otkriveno da krajnici, koji su bili uključeni u istu listu rudimentarnih organa, imaju značajnu ulogu u zaštiti grla protiv infekcija, posebno prije adolescencije. Otkriveno je da trtična kost u donjem dijelu kičmenog stuba podupire kosti oko karlice i konvergencijska je tačka neki manjih mišića i iz ovog  razloga ne bi bilo udobno sjediti bez trtične kosti.

U godinama koje su slijedile, uvidjelo se da timus pokreće imuni sistem aktivacijom T ćelija, da epifiza je zadužena za lučenje nekih važnih hormona poput melatonina, koji  sprečava lučenje luteinizirajućeg hormona, da tiroidna žlijezda je učinkovita u obezbjeđivanju stabilnog rasta beba i djece, te po pitanju metabolizma i tjelesne aktivnosti, da hipofiza kontroliše rast skeleta i ispravno funkcionisanje tiroidne, nadbubrežnih i reproduktivnih žlijezda. Sve ove (žlijezde) su jednom smatrane „rudimentarnim organima“. Na kraju,polumjesečasti nabor (plica semilunaris) u oku koju je Darwin naveo kao rudimentarni organ pronađeno je da je on u stvari zadužen za čišćenje i vlaženje ,te  abdukciju oka.

Postoji veoma važna logička greška u tvrdnji evolucionista po pitanju rudimentarnih organa. Kako smo upravo vidjeli, ova tvrdnja da su rudimentarni organi u živim bićima naslijeđeni od svojih predaka. Kako god, neki od navodnih „rudimentarnih“ organa nisu nađeni kod vrsta koje su navodno preci ljudskih bića. Naprimjer, slijepo crijevo ne postoji  kod nekih vrsta primata za koje je rečeno da su čovjekovi preci. Poznati biolog H. Enoch, koji je osporavao teoriju rudimentarnih organa, pokazao je ovu logičku grešku kako slijedi:

„Primati posjeduju slijepo crijevo, međutim njihovi  niži  izravni  srodnici, niži primati, ga nemaju. Ali to se pojavljuje ponovo među nižim sisarima poput oposuma. Kako evolucionisti ovo objašnjavaju?“[4]

Uprkos svemu ovome, tvrdnja da organ koji se ne koristi propada i nestaje tokom vremena nosi sa sobom  logičku nedosljednost. Darwin je bio svjestan ove nedosljednosti, te napisao je slijedeće priznanje u „Porijeklo vrsta“:

„Ostaje, kako god ova poteškoća. Kada organ prestane biti upotrebljavan i  na kraju postaje reduciran, kako može biti dalje reduciran po pitanju veličine dok prava rudimentarnost ostaje i kako će na kraju  biti potpuno izbrisan? Jedva je moguće da ova neupotreba može dalje ići prouzrokujući  bilo koji daljni efekat nakon što je organ več jednom postao nefunkcionalan. Neka dodatna objašnjenja su ovdje nužna, ali ja ih ne mogu dati.“[5]

i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova! (Es-Saffat,182.)

 

 


[1] Zakržljali organi koji su izgubili svoju funkciju
[2] S. R. Scadding, "Do 'Vestigial Organs' Provide Evidence for Evolution?," Evolutionary Theory, vol. 5, May 1981, p. 173.
[3] The Merck Manual of Medical Information, Home edition, Merck & Co., Inc. The Merck Publishing Group, Rahway, New Jersey, 1997.
[4] H. Enoch, Creation and Evolution, New York, 1966, pp. 18-19.
[5] Charles Darwin, Origin of Species, poglavlje 14.