Bošnjačko selo Fevziye u Turskoj: Čuvaju jezik i običaje više od 120 godina

Sela oko Fevziye su turska. Kada su stigle prve bošnjačke porodice u Fevziye, stanovnici tih okolnih sela mislili su da su oni Vlasi te su ih s podozrenjem i nepovjerenjem gledali. Tako je bilo sve dok jednom jedan vjerski učeni Bošnjak nije otišao na džumu u jedno tursko selo, koje je ostalo bez imama i održao im vaz. Rekao im je da zna arapski, turski i bosanski pa ako oni imaju boljeg „hodžu“ neka ga nađu.

Fevziye je bošnjačko selo udaljeno trideset kilometara od Ankare. Do ovog sela se stiže asfaltnim putem. Smješteno je na jednom uzvišenju gdje se prostiru nepregledne ravnice. Zemlja nije „baš jaka“ kako kažu njihovi žitelji, pa zato malo šta uspjeva od usjeva. Nema ni voća pa se stanovnici bave stočarstvom. Mlijeko i mliječne proizvode prodaju u Ankari i uglavnom od toga žive. Sada je puno lakše dopremiti i prodati proizvode u Ankari prema kojoj saobraća autobus, a u selu se nalazi i otkupna stanica mlijeka. Prvi naseljenici, Bošnjaci, morali su pješačiti i na sebi do Ankare nositi mlijeko, sir i druge proizvode kako bi preživjeli.

Prvi Bošnjaci su došli u ovo selo prije 120 i više godina. Doselili su se uglavnom iz Hercegovine, Bosanske krajine i Sandžaka.

U centru sela je džamija, mahturluk, ambualna, udruženje… U udruženju glavnu riječ vode Nedžmija Odžak, Fatija Ozdemir, Galib Uslu, Hasan Odžak, Zejnil Tabak i Nevez Odžak.

Oni svake godine organiziraju susret Bošnjaka pod nazivom „Dan pite“. Tada se žene takmiče koja će bolje ispeći pravu bosansku pitu. Tu manifestaciju na turskom nazivaju „Pita šenli“. Ona se organizira u maju i veoma je posjećena. Autobusima dolaze bošnjačke porodice iz Inegola, Burse, Izmira, Adane i drugih mjesta gdje žive Bošnjaci. Dođu i svirači, donesu harmonike te se šenluči uz bosansku pjesmu.

Zgrada udruženja ima i svadbe, sunete djece i druge prigode.

Sela oko Fevziye su turska. Kada su stigle prve bošnjačke porodice u Fevziye, stanovnici tih okolnih sela mislili su da su oni Vlasi te su ih s podozrenjem i nepovjerenjem gledali. Tako je bilo sve dok jednom jedan vjerski učeni Bošnjak nije otišao na džumu u jedno tursko selo, koje je ostalo bez imama i održao im vaz. Rekao im je da zna arapski, turski i bosanski pa ako oni imaju boljeg „hodžu“ neka ga nađu. Nakon vaza Bošnjaka, Turci su se izvinili i mnogi od oduševljenja zaplakali. Tek tada su povjerovali da su novi stanovnici muslimani.

Počeli su se družiti, pa i međusobno ženiti. Danas se u Fevziyi s munare na svaki vakat čuje ezan, ali malo ko dođe na namaz. Na džumi bude pedesetak džematlija. Unutrašnjost džamije odiše skladom i ljepotom.

Izvori: Amir Hodžić i Mirsad Kalajdžić: Bošnjaci u Turskoj

Za Intelektualno.com pripremio: Mirza Malović

243