Da, ja vjerujem u čuda

Pokušavah jednog finog insana povratiti u stanje kava-takva optimizma kada je situacija u svijetu u pitanju. A nije bilo lahko jer je imao baš jasne i jake argumente za suprotno.

-Jel Lutov narod stradao zbog pederluka?
-Jeste!
-Jel danas svijet ustao da stvara Sodomu i Gomoru?
-Jeste!
-Jel Faraon i njegova svita stradala jer se uzoholila i glumila Boga?
-Jeste!
-Jel se more sastavilo nad njima?
-Jeste….

Spomenuh mu da se Lut spasio, da se Musa i njegov narod spasio, da se Nuh spasio a on vrti glavom. Spomenuh mu da je i Junus živio s narodom koji bješe nepokoran al' ipak se prije nego se kazna spusti pokajao.

Da, ne ispadne kako u potunosit negiram njegove zaključke rekoh, da stanje ide na kritično al još uvijek su moguća čuda.

Čuda, ponovi on, dva puta. Čuda, reče zamišljeno i treći put.

Za čuda su potrebna… izgovori i duboko udahnu.

Tu njegovu, zbog kulture javnog govora, do kraja neispisivu zavšnu riječ moja podsvijest kurla cijelo poslijepodne. Zaista nam fali hrabrosti.

Kada bi dobri ljudi bili hrabri u činjenju dobra koliko su loši hrabri u činjenju zla svijetom bi zavladao mir i blagostanje.

Moramo shvatiti da je dobro i borba za dobro. Moramo vjerovati da u našim đacima trkačima čuči neki novi Tuka, u košarkašima neki novi Musa, u nogometašima neki novi Salihamidžić… pa nije li i on 92-druge istrčavao uz ono brdo iznad pruge u Jablanici i nabijao kondiciju za svjetsku ligu. Moramo vjerovati da na školskim priredbama svoju poeziju recituje neki novi Mak Dizdar, Sidran, da u sobičcima studentskih domova svoje redove ispisuje neki novi Selimović,Ibrišimović, budući bosanski nobelovac.

Sve će ovo sigurno biti, vjerovali mi ili ne vjerovali. Ja toliko čvrsto vjerujem u to da hoću reći da znam da će biti, s Božijom pomoći, no bude li to bez našeg vjerovanja, bit će rjeđe, bit će teže, a nama će biti lošije. Ne može svu Bosnu usrećiti nekoliko firmi i državne jasle. Ne možemo svi živjeti od sna da radimo u Telekomu, Elektroprivredi ili da budemo poslanici u nekim skupštinama. Treba nam više vjere i šira polja za sijanja napretka. Napredak i sreća su kulture koje treba saditi, njegovat, obrađivat.

A oni koji u svojim snovima čekaju našu vjeru, taj vjetar u krila njihovoj rješenosti, trebaju polagati nadu u Božije obećanje da nijedna trun dobra neće biti skrivena. Učini se ponekad da nečiji rad niko ne vidi, niko ne cijeni, a onda se on i dunjalučki ukaže. 

Zaista, ako bolje pogledamo oko sebe, zavirimo u svoju prošlost naći ćemo osvjedočenje jedne velike Božije milosti. Zna li iko da je učinio dobro, javno ili tajno a da Allah za nj nije još boljim uzvratio? 

A zlo? Koliko smo samo grešaka počinili a Allah ih je sakrio.

Budućnost nam biva onakva s kakvom se mi danas pomirimo u svojim glavama. Izreka: Bit će šta će biti, nije dobra izreka. Bit će ono čemu se mi prepustimo ili ono u što čvrsto povjerujemo.

Da, ja vjerujem u čuda. Vjerujem u njih od malih nogu, od onog trenutka kada je dedo sklanjavši dva rekjata istihare digao ruke Bogu a onda zavratio pantalone i u šumi ispod Orlovića našao zvono koje je ovan-zvonar izgubio dan ranije.

Čuda su moguća, treba samo reći šta želiš, dignuti ruke Bogu u dovi za pomoć i zaputiti se tamo gdje misliš da je to što tražiš!

“Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je njegovo vjerovanje koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?“ (Junus:98)

Piše: Esad Bajić

BIR.ba

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close