DA SE NIKAD NE ZABORAVI POČINJENI ZLOČIN:”Zapalili bi plastiku i topili bi je na ruke moje tetke Đulsume.”

DA SE NIKAD NE ZABORAVI POČINJENI ZLOČIN:”Zapalili bi plastiku i topili bi je na ruke moje tetke Đulsume.”
Piše: Nisvet Mujanović

Imao sam tada jedanaest godina, tačno koliko danas ima moja najstarija kći Nahla. Rat me zatekao u mojim rodnim Samarima, kod Zvornika. Babo i brat dolaze iz Pančeva, pričaju kako im je šef Andrija rekao da ne dolaze više na posao.

„Ne miriše na dobro“, kazao je babo.

Govorilo se da se prebacuju tenkovi i teška artiljerija iz Srbije. Na dnevnicima su davali šture informacije, koje su davale prostora za različite interpretacije.

Još uvijek smo išli u školu, što je odavalo utisak normalnosti. Civilizacija je na snazi, dok roditelji šalju djecu u školu. Bio sam četvrti razred. Moj tadašnji učitelj Milenko ničim nije pokazivao da će za samo nekoliko dana sjesti u oklopno vozilo i krenuti na svoje učenike.

Ubrzo je pala Kula. Gledamo sa Alijinog brda kako ruše džamiju na Kula-Gradu, miniraju jednu po jednu munaru. Bilo ih je pet. Sutradan prolaze kroz naše selo i oduzimaju oružje: dobro su bili obaviješteni. Znali su ko je prodao kravu i kupio pušku. Kroz nekoliko dana smo morali napustiti Samare, svi smo otišli u Kamenicu, obližnje selo.

Iživljavanje u učionici
U jednom danu su zapalili cijelo naše selo i u moju učionicu su doveli sve moje komšije i iživljavali se nad njima. Zapalili bi plastiku i topili bi je na ruke moje tetke Đulsume. Otišli smo pod granatama u Cersku.

Dočekali smo 12. mjesec opsade, vojska nas brani i hrani se mlijekom i kukuruznim hljebom. Nene govore: „Na slaboj su hrani Boga mi.“

Osmi je februar, zimske noći, duge i hladne. Čuli smo da su neki već došli u Tuzlu. Kažu ima svjetla i bijelog hljeba. Rekoše da večeras idemo i mi. U Cerskoj smo, valja preko Udrča i Velje glave. U Liplju je zborno mjesto. Krenuli smo nešto iza jacije.

Nakon kratkog boravka krećemo u mjesto Međeđa kod Sapne; instrukcija je da idemo u koloni, moj stariji brat je bio ispred mene, ja u sredini, a majka iza mene. Babo je ostao u Kamenici, svježe ranjen, a brat na konju odvezen u Srebrenicu. Mama je zabrinuta. Za nas, a i za njih.

Morali smo ići u koloni zbog mina. U koloni je bilo hiljade žena i djece. Noć je bila hladna, kiša je padala i ledila se na nama. Ledena kiša. Idući u koloni nekoliko puta sam zaspao, kada bi kolona stala, licem bih udario u zaleđeni bratov žuti ruksak i tako se probudio.

Odjednom i odnekud dođe vijest da su sinoć na Križevačkim njivama ubijena 42 čovjeka.

 

 

Šehadet na ruci
Jedna mlađa žena je nosila bebu koja je plakala kao da se vrelim mlijekom opekla, vodič je govorio: „Ili je ušuti ili baci.“ Zastajkivala bi da je on ne čuje.

Dolazimo na Crni vrh. Prelazimo preko asfaltnog puta koji povezuje Kalesiju i Zvornik. U momentu mog prelaska naišla je kolona neprijateljskih vojnika u kamionima. Brat i mama su se vratili prema mjestu Snagovo, a ja sam se našao sa druge strane ceste. Snagovo, kakvo ime za dječje uho.

U kamionskim kabinama se vide cijevi. Svi su nestali, legao sam u kanal pored puta i gledao kako prolaze kamioni puni vojnika i oružja. Prošli su. Ustao sam i krenuo prema Karakaju, shvatio sam da nismo došli po asfaltnom putu. Bila su tri sata poslije ponoći. Nigdje nikoga.

Skočio sam sa male podzide i upao u nabujali potok čija je površina već bila zaleđena. U tom momentu osjetio sam veliku hladnoću, zebnju, strah i očekivao sam da završim kao moja nena koja se prije nekoliko sati smrzla i preselila. Ostala je u vrletima Perunike, nadomak Snagova.

Osjetio sam čvrsti stisak vojničke ruke koja me onako drsko pitala: „Otkud ti ovdje?” Na lijevoj ruci sam vidio zelenu traku sa natpisom Šehadeta. Vidio sam to i kod mog babe i starijeg brata koji su ostali ranjeni u mjestu Kamenica.

Uspio sam da kažem: „Moj babo ima takvu traku.” Nosio me u naručju do moje majke i brata koje smo našli u mjestu Snagovo.

Brat je došao 72. dan
Majka je već gubila svijest. Prenoćili smo tu i sutradan nastavili svoj put do Međeđe. Juče sam gledao smrt u oči, a danas jedem bijeli hljeb, kojeg nisam vidio od aprila 1992. Rekoše da sutra idemo u Tuzlu, čekali smo noć i bez svjetala na kamionu smo se vozili do Tuzle.

Obasja nas svjetlost – grad k’o veliki stadion. Zvjezdano nebo na zemlji. Čekala nas je vruća čorba. Kroz nekoliko dana došao je i babo. Ukaza se na vratima sportsko-rekreativnog centra gdje smo bili smješteni.

Nije bio raspoložen, odmah ga mama upita za najstarijeg brata. „Otišao je u Srebrenicu, morao je“, reče.

„Kako si dijete mogao ostaviti?“, upita mama suznim glasom. „Doći će i on“, odgovorio je. Nije došao.

Nije došao odmah. Ostao je do 1995. godine u Potočarima. Pisali smo mu pisma preko Crvenog križa. Došao je nakon 11. jula, 72. dan. Sedamdeset i drugi, kao u pjesmi.

Skoro punih deset godina, vozeći se na posao u jednu malu zvorničku povratničku školu, prolazio sam preko Crnog vrha i mjesta gdje sam prvi put dosad susreo sa smrću i pogledao joj u oči.

(Bportal.ba/Al Jazeera)

Komentari

komentara