Dobiti i imati ono što će na kraju otići i nestati

Kroz život čovjek darove gubi i dobija, nekad manje a nekad više. Nekad ostaje bez ičega a nastavlja dalje, svoje bašče ostavlja, odlazi u nepoznato. Gubljenje darovanih darova najbolje su okusili bosanski muslimani, koji su u nekoliko navrata morali sve za sobom ostaviti. Ali, prolazni darovi koji se izgube brzo se nadoknade.

 

„I navedi im kao primjer dva čovjeka; jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili.“  El-Kehf, 32.  Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Zahvala Allahu pripada, Onome koji ljude iz tmine na svjetlo izvodi i uputu im daje. Salavatima Poslanika, a.s., selamimo, njegovu porodicu i ashabe njegove spominjemo, trudeći se da slični njima budemo.

Kur’anska kazivanja su jasna u svakom vremenu i svakome ko o njima želi promisliti. Allah ljudima navodi primjere, daje znakove, upute, smjernice, putem kojih bi živi insani trebali hoditi i na osnovu kojih bi trebali živjeti. Kur’an donosi primjere iz prošlosti koji imaju svoje žive aktere u svakoj sadašnjosti. Oduvijek je živim insanima bilo svojstveno ono što uvijek u sebi nose, a to je želja da imaju i steknu što više. I onda kad steknu pojavi se želja za hvalisavošću, jer kad nešto imaš a niko to ne vidi – kao i da nemaš. A onda kad se pokaže ono što se ima, pa ostali vide i spoznaju ono što se steklo, tada se javlja insanska umišljenost koja zalazi čak i u sfere bogobojaznosti, jer insan sebi umisli da je Bogu drag i mio, jer mu je Bog sve to dao. I na kraju, kad se od želje da se ima dođe do pogrešne spoznaje da je to što se ima od Boga dato samo zato jer se Bogu drago i milo, onda se dolazi do vrhunca u pogrešnom prosuđivanju; pomisli se da to nikada neće nestati.

Kur’anski primjer o dvojici, dat prije mnogo godina, u svakom vremenu će imati dvojicu sličnih, onako kako ih Kur’an spominje. A Kur’an kaže: „I navedi im kao primjer dva čovjeka; jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili. Oba vrta su davala svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu smo rijeku proveli. On je i drugog imetka imao.“ (El-Kehf, 32.-34.)

Navedeni kur’anski opis jednog od dvojice koje Kur’an pominje, opis je onoga što mu je dato.Ne pominje se niti opisuje kako je on izgledao. Pominje se šta mu je dato. Ovaj glagol „dati“, odnosno „dato mu je“, jasno podcrtava ljudsku ovisnost, ovisnost od Stvoritelja, jer čovjek ništa svoga nema, odnosno sve što je trenutno tu, sve mu je dato. Ali, insan koji je zaboravan počesto se zaboravi, pa tako i zaboravi ovaj bitan momenat svoga postojanja. A kad zaboravi, onda insan ono što mu je „dato“ smatra svojim, kao da ga je on zaradio i priskrbio. I kad stigne na taj stepen da misli da je on uzrok onoga što ima, živi insan zaboravlja ono najbitnije: život koji živi nije njegov, odnosno nije ga on zaradio, već je na dar dobio život svoj. Ako se nešto što se dobija na dar od Allaha može zaraditi, u ovom slučaju život, zašto insan koji misli da je on sve zaradio ne zaradi još jedan život sličan ovome?! No međutim, umjesto da se javi ovakva misao, kod insana kojem je mnogo dobro „dato“ javlja se druga misao koju Allah pominje u nastavku kazivanja o dvojici. „I reče on drugu svome, dok je s njim razgovarao: – Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!"  (El-Kehf, 35.)

I obično, kao što to biva, zaboravni insan u prvi plan isforsira samog sebe, pa onda u odnosu s drugim Božijim stvorenjima sebe postavi na visoke stepene smatrajući sve ostale manje vrijednim. Zbog nečega što mu je dato više nego ostalim, zaboravni insan pomisli da je od drugih bolji. Tada se hudi insan okrene blagodatima svojim i sliči vlasniku dviju bašči koji je opisanom u kur’anskom kazivanju o dvojici, koji se počeo diviti vrtovima svojim. Kur’an o njemu u nastavku kaže: „I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: – Ne mislim da će ovaj ikada propasti, i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći."  (El-Kehf, 35.-36.)

Može čovjek misliti da ono što mu je dato neće nikada propasti, ali propast će neminovno doći. Mladost koja je tu biće zamijenjena starošću, zdravlje bolešću, život smrću. Propast svega će doći, bez obzira šta insan mislio. Ali, onaj insan koji sebi umisli da je zbog darova koji su mu dati bolji od drugih, iako je svjestan da je sve prolazno, ipak pomisli da ti darovi nikad neće propasti. Zbog tih darova hudi insan pomisli da će, kad se sve ovo završi i kad bude bio vraćen Gospodaru, sigurno naći nešto bolje od onoga što mu je trenutno dato.

Čovjekova uobraženost dostiže neslućene stepene. 
Prvo, hudi insan pomisli da je ono što ima njegovo, pa onda zbog toga se uobrazi i pomisli da je bolji od svih ostalih.
Drugo, iako je svjestan prolaznosti, hudi insan se nada da bi baš on mogao biti izabran i ovdje zauvijek ostati.
Treće, kad shvati da ovdje nikom nema ostanka, onda hudi insan sebe počne uvjeravati kako ga, sigurno, čeka nešto još bolje od ovoga, jer da nije Bogu tako drag i mio ne bi mu ni ovo trenutno dao.

I kad krene tim putem u svom razmišljanju o sebi i svemu onome što mu je „dato“, hudi insan zaboravi na Allaha, na Onoga koji mu je sve to darovao, sebe stavlja u prvi plan, niko mu drugi više nije bitan, sam je sebi dovoljan i oko njega se vrti cijeli njegov svijet u kojem nema mjesta ni za koga više. A onaj koji pokuša živjeti bez Allaha vrlo brzo ga Allah opomene.

I spomenutog insana u kur’anskom kazivanju Allah je ubrzo opomenuo i propadoše plodovi njegovi. Kada nestade onoga čime se uznosio, tada uobraženi insan se prisjeti Allaha, ali bi kasno. I tada nestade mjerilo njegove vrijednosti, izgubi se sjaj njegove raskoši, propadoše plodovi bašča njegovih. Nestade onoga što je mislio da nikada neće nestati. Blagodati zbog kojih je mislio da je bolji od drugog propadoše, a i on sam propade, čak i u svojim očima pao je, jer nestade vrijednosti kojom se hvalio pred drugima.

Očito je da darovi koji su svima dati nisu trajna vrijednost niti se po njima vrednuje ljudskost ni stepeni bliskosti sa Stvoriteljem. Kroz život čovjek darove gubi i dobija, nekad manje a nekad više. Nekad ostaje bez ičega a nastavlja dalje, svoje bašče ostavlja, odlazi u nepoznato. Gubljenje darovanih darova najbolje su okusili bosanski muslimani, koji su u nekoliko navrata morali sve za sobom ostaviti. Ali, prolazni darovi koji se izgube brzo se nadoknade. Ono što treba da čuvamo da nikada ne izgubimo jeste naš islamijjet, naša odanost dini-islamu, jer islam nam određuje cijeli naš život. A život je samo jedan i zato je potrebno na vrijeme u životu svom shvatiti šta su to trajne vrijednosti koje i nakon života se ne gube. A vremena još imamo da to uradimo, sve dok edžel ne stupi na snagu.


Allaha molimo dobro koje uradimo da nam ukabuli a loše oprosti, Milostiv da nam bude na Danu sudnjem. 

Amin, ja Rabbel-alemin!

Viđeno: 3

20

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close