Dobitnica Zlatnog ljiljana Zlate Gazibera: Branila sam svoju domovinu, ovdje želim i da umrem

U Starom Majdanu nadomak Sanskog Mosta živi heroina iz doba agresije na Bosnu i Hercegovinu Zlate Gazibera, dobitnica ratnog priznanja Zlatni ljiljan 1994. godine kao pripadnica 108. motorizovane brigade u sastavu Drugog korpusa.

Zlate nakon svega što je u životu prošla uživa u penzionerskim danima, bavi se poljoprivredom, pazi na svoje ovce i obavlja kućanske poslove.

– Šta bih sad drugo radila, previše sam bolesna da bih se čime drugim još zanimala, dosta je i ovo. Ranjena sam tri puta. Još imam gelere u nozi i jedan u glavi. Teško hodam, a i promjene vremena mi ne idu na ruku – priča nam Zlate uz kafu u svom domu.

Prije agresije na BiH Zlate je živjela i radila u Sloveniji, a majka i kćerka su joj u to vrijeme bile u BiH.

– Radila sam u slovenskoj bolnici gdje su dolazile žene i izbjeglice jer im je trebala pomoć ljekara. Došle su i majka i kćerka koje su željele da izvrše abortus jer su obje silovane. U tom trenutku u meni se sve srušilo. Ja sam u toj djevojci vidjela svoju kćerku, zapitala sam se šta da se njoj to desilo. Odmah sam odlučila da ni dana više neću ostati u Sloveniji. Nazvala sam braću i sestre, halalila se s njima i krenula u Bosnu. Ali bilo je teško naći put. Jedino je tada bilo prohodno doći preko Posušja. Pri ulasku u BiH, srela sam četiri vojnika koji su mi rekli da su iz Brčkog. Njima sam ispričala zašto idem u Bosnu i da želim da i ja branim domovinu – priča Gazibera.

Kaže da su joj ti vojnici kazali da može raditi u kuhinji ili u sanitetu kao ispomoć.

– Nisam ja željela raditi te poslove, ja sam htjela uzeti pušku u ruku i braniti državu. Niko mi nije vjerovao zašto sam došla, nisu htjeli da me puste da idem sa vojnicima. I tek nakon 15 dana i nekoliko komandanata koji nisu željeli ženu u svoju jedinicu, jedan komandant je rekao da mogu pristupiti njegovoj komandi – kaže Gazibera.

Kaže da je njeni saborci nisu gledali kao ženu, već kao nekog ravnog sebi.

– Nikada nisam dala da idu ispred mene. Ja sam se uvijek prva javljala kao dobrovoljac. Komandir ih je često ružio jer sam ja istupala prije njih. Bilo je teško vidjeti da ginu ljudi s kojim si rame uz rame u rovu bio, s kim si dijelio zadnju cigaretu, zadnji komad hljeba. Mi smo se srodili, bili smo jedna duša. Ginuli su nam na rukama. Uhvatili su nas jednom pa poslije razmijenili. Da čovjek piše, opisati ne može, da govori, izgovoriti ne može, šta se sve preživjelo. Traume nosimo sa sobom – priča Zlate.

Bilo je tada veoma teško, priča Zlate, ali kaže da joj je sada gore vrijeme.

– Ubija me nepravda. Za mene se nije znalo unazad nekoliko godina. Odem u općinu da zatražim da se popravi put, da i platimo, ali da nam se pomogne, da nam se nešto omogući, a ljudi mi kažu: “Ti zagradi šta si ti oslobodila”, to me ubija – kaže Zlate.

ARMIJA RBIH
Trinaest neustrašivih bosanskih žena: Ovo su dobitnice priznanja Zlatni ljiljan
Kaže da ju je majka nakon što je drugi put bila ranjena molila da se ne vraća na ratište.

– Nisam mogla, rekla sam mami da se borim za svoj narod, za njih ću da živim i da ginem. I nakon toga sam teško ranjena i treći put. Ne dao dragi Allah dž.š. sad da izbije rat, ja još mogu da nosim pušku i opet sam spremna da stanem na branik svoje domovine. Ne smijemo dozvoliti zbog naše djece, naših unučadi, zbog budućih naraštaja, da oni koji su išli na to da nas iskorijene, da rade sa državom šta oni hoće – kaže Zlate.

Ističe kako je nakon rata otišla ponovo u Sloveniju, ali da nije mogla bez svoje Bosne.

– Upoznala sam tamo muža, živjeli smo neko vrijeme i nisam mogla ostati jer me je vukla želja da se vratim u BiH. Živim ovdje i ovdje ću i da umrem – zaključila je Zlate Gazibera, nositeljica priznanja Zlatni ljiljan.

Faktor će i u narednim danima objaviti priče o heroinama, pripadnicama Armije RBiH.

Izvor: Faktor