Dobrog čovjeka Ramiza Bećirovića ubile su dvije tuge

Zadnji dan jula 1998. godine, na radnom mjestu u komandi 28. divizije u Živinicama, u 43. godini, od posljedica srčanog udara, umro je major Ramiz Bećirović, tadašnji načelnik Štaba 28. divizije. Pomen imena čovjeka koji je, iako teško povrijeđen, komandovao probojem kolone od oko 15.000 civila od Srebrenice do Baljkovice u Sapni i danas budi najdublje poštovanje, kako njegovih saboraca, tako i onih koji su ga u tragičnim julskim danima 1995. imali priliku prvi put sresti i upoznati. 

Poginu Ejub…

– …Izlaze iz šume jedan po jedan, bosi, poderani, gladni… Neke nose na improvizovanim nosilima… Jedni plaču… Među njima čovjek, teško se kreće…Tamno mu lice, iskopnjelo. Na njemu poderana uniforma, bez čizama je… 

„Evo komandanta”, povikaše neki iz grupe koja od ranog jutra, sa strepnjom iščekuje vijesti o svojoj braći, očevima, sinovima. Čovjek  šuti.  Bolan grč mu  na licu, ali glasa ne pušta…  Polako se spusti na zemlju.  Neko  mu doda čašu čaja. Prilaze mu ljudi. Grle ga. „Živ si” – govori jedan. Tuga.

„Poginu Ejub”, tiho izusti. I suze se sliše niz njegove iskopnjele obraze. Pomogoše mu da ustane… – stoji u jednom od novinarskih zapisa od 16. jula 1995. godine. 

Taj tužni iscrpljeni čovjek bio je major Ramiz Bećirović. Čovjek koji je, samo dva mjeseca ranije, vraćajući se iz Tuzle u pakao Srebrenice bio u helikopteru koji je srušen iznad Žepe kada je poginula većina njegovih saputnika, a on, iako sav polomljen, ipak je preživio. 

Valjda ga je Bog, znao je reći, ostavio da vidi da nesreća može biti i teža i bolnija od one koja ga je već jednom snašla. Molio je tada da ga ne pitamo mnogo. Bio je, naprosto, razvaljen. Saznali smo tada da je put od Srebrenice do Sapne prepješačio s teškim bolovima uzrokovanim nezaraslim lomovima koje je zadobio u helikopterskoj nesreći, posebno lomom karlične kosti.

Desetak dana kasnije, skupa s jednim američkim kolegom, ponovo smo razgovarali s Ramizom. Prisjećajući se proboja kolone ispričao nam je neke od posebno teških momenata puta, među kojim i onih kada se kolona, prelaskom rijeke u Novoj Kasabi našla pod dejstvom bojnih otrova.

ramiz-becirovic

Faksimil teksta o rahmetli Ramizu Bećiroviću, objavljenog u “Dnevnom avazu” od 1. avgusta 1998.

Ilijazove injekcije

– Predamnom stoje moji borci. U jednom momentu vidim, hodaju, kao da lete. Gazimo Jadar, a oni hoće vodom, prema Zvorniku. Pogled im izgubljen, pojedini sami sebe udaraju u prsa. Meni govore da sam četnik, dozivaju neke ljude, ne znam ko su im oni. I samo piju vodu. Po  pet litara vode popiju i opet im malo… Granatiranje kolone… Stalno javljaju poginuo ovaj, onaj… A onda Udrč, ljudi hoće da se vrate nazad… Pa pogibija Ejuba Golića pred sami proboj…  A bolovi me raznose… Da nije bilo Ilijazovih injekcija, mislim da ne bih izdržao – opisivao je tada rahmetli major Ramiz Bećirović.

Posljednji put Ramiza Bećirovića sreli smo 17. jula 1998. godine u komandi Drugog korpusa u Tuzli. Prisustvovao je prijemu porodica poginulih dobitnika priznanja „Zlatni ljiljan“ iz Srebrenice. Sjedio je u društvu majki svojih saboraca. Kao i obično, imao je onaj tužni izraz lica i nije bio od neke velike priče.  

Četrnaest dana kasnije javiše da je Ramiz umro od posljedica srčanog udara.

Oni koji su ga poznavali znaju da su ga ubile dvije tuge – jedna izazvana ubistvom  Srebrenice, a druga nepravdom koju su mu dolaskom na slobodu činili pojedini armijski pacovi. Isti oni koji prstom nisu mrdnuli da pomognu Srebrenici. Neka je rahmet duši  dobrog čovjeka i hrabrog komandanta Ramiza Bećirovića.

Božija je bila jača

– Kad je helikopter padao, pomislio sam, evo brze smrti – dobro je. Božija je ipak, bila jača: preživio sam, polomljen, ali živ. Kad smo se 10. jula okupili iznad Srebrenice s odlukom da idemo prema Tuzli, znao sam da je težak put pred nama, ali sam znao i da imam iskusne  komandante na čelu kolone. Isto tako sam znao sam da će biti teško, računao sam da će nas napadati… Ali, nikad nisam pomislio da će toliko ljudi izginuti. Teško mi je, teško – ispričao nam je u razgovoru major Bećirović nekoliko dana nakon što je došao na slobodu.





Autor: A. HADŽIĆ – See more at: 

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close