Draško Stanivuković je dašak promjene, ono što je cijeloj BiH trebalo

tanivuković je uspio sa svojih 25 godina osvojiti simpatije i veliki broj glasova, zapravo, najviše pojedinačnih glasova za Narodnu skupštinu RS-a

Harizmatični poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske Draško Stanivuković stekao je popularnost na početku političke karijere skrećući putem društvenih mreža pažnju na propuste tadašnje (i sadašnje) vlasti. Videoklipovi u kojima golim rukama kida „predizborni“ asfalt stekli su veliku popularnost među građanima i kao da su nagovijestili ono čemu se svi nadaju kada govore o „mladima u politici“.

Taj dašak promjene, otvorene i direktne politike bez kompromisa i dlake na jeziku, bio je ono što je RS-u i čitavoj Bosni i Hercegovini trebalo, piše Ernad Osmić za portal Analiziraj.ba.

Njegovi videi ubrzo su postali viralni, a mladalačka direktnost kojom je ukazivao na probleme u svojoj zajednici i u čitavoj državi shvaćena je kao odgovor nacionalističkom zakuhavanju na koje su građani BiH isuviše naviknuti. Vrijeme je za nova lica. Napokon je došlo vrijeme da mladi ljudi, kao Stanivuković, preuzmu kormilo u ovoj državi. Vrijeme je za promjene. A onda su se desili izbori…

Stanivuković je uspio sa svojih 25 godina osvojiti simpatije i veliki broj glasova, zapravo, najviše pojedinačnih glasova za Narodnu skupštinu RS-a. Većina države se, međutim, opredijelila protiv mladih, pa su u manje-više istim konstelacijama na vlasti oni kojima se glasanjem za Stanivukovića i slične trebao pružiti otpor. Vidljivo je to pogotovo u RS-u, gdje se u postizbornom razjedinjenju opozicije stvorio pogodan teren za dodikovanje i nastavak onoga na šta je stanovništvo kolektivno sviknuto. Jedino mjesto otpora ostao je (koliko-toliko) upravo PDP, a s njim i Stanivuković.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ KAO TEST KARAKTERA

Pokret „Pravda za Davida“ postao je svojevrsni lakmus-test za sve one koji se žele jasno distancirati od politike Milorada Dodika i SNSD-a, pa je, očekivano, svako ko pokaže podršku porodici ubijenog Davida Dragičevića odmah na tapeti vlasti i MUP-a RS-a. Tako je i Stanivuković u nekoliko navrata bio priveden prilikom paljenja svijeća i učešća na skupovima ispred hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci. To, međutim, nije ni najmanje štetilo njegovom imidžu „pravog“ člana opozicije. Shvaćen je kao istinski zastupnik naroda koji ni nakon izbora nije spreman na političke igre, odustajanje od svojih principa i uhljebljivanje.

Naravno, kada bismo bili dovoljno cinični, mogli bismo i to njegovo stajanje uz porodicu Dragičević shvatiti kao zasebnu vrstu populizma. Kao pokušaj osvajanja onih glasova koji nisu obećani SNSD-u i koji bi, kao takvi, doživjeli disperziju na stranke i kandidate nejasno definiranih stajališta. Međutim, ovakvo bi gledište, ipak, zahtijevalo da politiku koncipiramo kao nešto što ona nije. Političari upravo trebaju biti oni koji pročitaju i razumiju volju naroda, a Stanivuković je baš to.

Jedna od mogućih verzija

Ono što je, ipak, indikativno kada govorimo o njegovoj dosadašnjoj političkoj karijeri je tumačenje otpora Dodiku i SNSD-u kao progresivne, pa čak i liberalne politike. PDP i Stanivuković to zasigurno nisu. S političkim pozicijama desnog centra, ova stranka i njeni članovi tako se ne mogu shvatiti kao antipod vladajućoj strukturi u RS-u (barem ne u smislu političkih ideologija), nego isključivo kao jedna od mogućih verzija politika koja se desetljećima udomaćila u ovom bh. entitetu.

Istini za volju, takvu sliku o sebi ni PDP ni Stanivuković ne žele da stvore. Neki od ključnih aspekata progresivne politike kao što su suočavanje s prošlošću, konkretno po pitanju genocida u Srebrenici, izostali su. U jednom od prvih gostovanju na televiziji N1 u augustu 2018. godine Stanivuković je izbjegao odgovoriti na pitanje ratnih dešavanja i stradanja u Srebrenici, argumentirajući to željom da se bavi „konkretnom politikom“. Reporterka Minela Jašar-Opardija nije, međutim, popuštala po pitanju međunarodnih presuda o kvalifikaciji događaja u Srebrenici kao genocida, pa smo mogli čuti diplomatski odgovor od Stanivukovića: „U ovoj zemlji treba prihvatiti da postoje tri istine. Realno je da postoji jedna. Svaki narod vuče vodu na svoj mlin.“

Kao što smo spomenuli, stajanje uz porodicu ubijenog Davida Dragičevića bilo bi lakomisleno i moralno bankrotirano protumačiti kao populistički čin Draška Stanivukovića. Dodikova vlada je u tome prednjačila, osuđujući opoziciju za politiziranje slučaja. Pitanje o suočavanju s prošlošću, pak, možemo bez velikih poteškoća pročitati kao ustaljenu praksu onih političara iz RS-a koji se nadaju osvojiti, između ostalih, mjesto u Narodnoj skupštini. Ne treba, međutim, zbog toga odbaciti hrabrost i ustrajnost koju je Stanivuković pokazao u podršci pokretu „Pravda za Davida“. Njegova podrška je dala (i još uvijek daje) nadu onima koji svakodnevno protestuju porukom da ipak postoji političar koji im nije okrenuo leđa, uprkos činjenici da se, kao i drugi, mora nakloniti narativima i institucijama koji proturječe njegovim porukama.

ISPRAZNE GESTE LEGITIMNOSTI

Bilo da se radi o uzdizanju posjećivanja mezara Alije Izetbegovića na nivo neupitnog čina patriotizma, kao što je to uradio Peđa Kojović prije dvije sedmice, ili o isticanju neupitnosti RS-a i njenih institucija ili, pak, o eskiviranju odgovora na pitanje o priznavanju međunarodnih presuda o genocidu u Srebrenici, neke su se simbolične geste toliko ustalile u javnom mnijenju Bosne i Hercegovine da je teško zamisliti da političari mogu biti izabrani na funkcije ukoliko se njima ne posluže. Ti režimski instrumentariji služe isključivo jednoj svrsi: držanju onih koji njima upravljaju na vlasti putem legitimiranja svog identiteta. Nisi u HDZ-u BiH – nisi legitimni Hrvat; ne odaješ počast Aliji Izetbegoviću – nisi legitimni patriota; ne suprotstavljaš se međunarodnoj presudi o genocidu u Srebrenici – nisi legitimni zastupnik u RS-u…

Jedna takva gesta, kako se čini, jeste poštovanje koje je Stanivuković u srijedu prethodne sedmice ukazao RTRS-u, uprkos antagonizmu koji nisu krili i ne kriju prema ovome zastupniku. Govoriti o novinarskom kredibilitetu Mate Đakovića i o njegovoj emisiji Telering na kojoj je Stanivuković gostovao prevazišlo bi okvire ovoga teksta. Ipak, nužno je istaknuti kako optuživanje gosta da je unio nered u Banjaluku i da je oštetio grad za veliku turističku zaradu jer je, zaboga, pružao podršku ocu i majci koji su izgubili sina, prevazilazi nivo lošeg ukusa čak i za ovaj originalni televizijski program javnog servisa Republike Srpske.

SALUTIRANJE RTRS-U I UGROŽENA SIGURNOST

Problem, međutim, nije u tome što je Stanivuković gostovao na televiziji koja bi se indirektno mogla dovesti u vezu sa širenjem mržnje prema ovom političaru i to do te mjere da mu je polupan auto u dvorištu kao način „slanja poruke“, kako je sam Stanivuković zaključio. Štaviše, njegov nastup je veoma važan čin pokazivanja neustrašivosti prema takvoj vrsti napada na ličnost. Problem je u uvodnom prizivanju poštovanja prema RTRS-u kao instituciji Republike Srpske, uprkos nastojanju te iste institucije da djeluje isključivo kao PR mašinerija Dodika i SNSD-a. Treba napomenuti da Stanivuković jasno razlikuje instituciju od ljudi koji njome upravljaju. Tako objašnjava kako se trudi da je ne gleda „kroz svjetla ljudi koji je vode“, jer smatra da su ljudi „promjenjivi, a ovo (RTRS) treba da bude trajna kategorija“.

Oslanjajući se (nenamjerno) na univerzalnu poruku Alije Izetbegovića: „Ne mijenjajte SDA, mijenjajte ljude u njoj“, Stanivuković svojim gostovanjem poziva na promjenu ljudi unutar institucija RS-a, dok institucije smatra neupitnim. Ovaj milozvučni, ali, nažalost, često teško ostvarivi sentiment možda i jest poguban upravo zbog toga što se institucije u tom momentu postavljaju kao „nepromjenjive kategorije“, kako ih nazva Stanivuković. A upravo takav odnos prema njima daje im legitimitet, bez obzira na to da li njima upravljao nekadašnji miljenik međunarodne zajednice, pobornik pomirenja i glasnogovornik zdravog razuma Milorad Dodik ili neko drugi.

Samo dva dana nakon gostovanja na RTRS-u, Stanivuković je 15. februara na pres-konferenciji obznanio mogućnost odlaska iz BiH zbog ugrožene lične sigurnosti. Prijetnje koje je predočio MUP-u RS-a odbijene su kao neosnovane „bahatosti“. Nekoliko sati kasnije pojasnio je da je njegov odlazak iz zemlje ipak samo poslovne prirode i to u svrhu razgovora s institucijama u regiji i Evropi o mjerama i zakonima sigurnosti. U kojoj će mjeri ti razgovori uroditi plodom u RS-u i popraviti alarmantno sigurnosno stanje na ulicama Banjaluke – ostaje da vidimo.

Kakav god ishod političkog poduhvata Draška Stanivukovića bio, poruke koje je poslao i koje šalje i dalje stoje. Institucije jedne države jesu stubovi na kojima ona treba biti građena i suludo bi bilo pomisliti kako svaka nova garnitura političara treba stvarati nove. Ukoliko te institucije djeluju protiv građana, ljude u njima treba mijenjati, to je neupitno. Potrebno je, međutim, imati na umu da promjena tih ljudi ne bi smjela da se odvija po dosadašnjoj ustaljenoj paradigmi. Ipak, prema svemu sudeći, ta paradigma se teško može prevazići ukoliko se glasačima ne ponudi jedan uistinu radikalno drugačiji narativ, a ne isti pod krinkom nove alternative i mladalačke direktnosti.

fokus.ba

Komentari

komentara