Duša koja sama sebe kori

Postoji razilaženje vezano za korijen riječi ‘levvama'(koja sama sebe kori), da li je to riječ izvedena iz ‘et-televvum’ što znači ‘oklijevanje i dvoumljenje,’ ili je izvedena iz ‘el-levm,’ što znači ‘koriti, osuđivati'? Tumačenja starih učenjaka kreću se oko ova dva značenja. Seid bin Džubejr kaže: “Upitao sam Ibn Abbasa: ‘Šta znači riječ el-levvame?

On je odgovorio: ‘To je nevaljala duša.'” Mudžahid veli sljedeće: “To je ona duša koje se kaje zbog onoga što je prošlo i kori se zbog toga.” Katada kaže: “To je grješna duša.”

“To je duša koja se kori i zbog onoga što je dobro i zbog onoga što je loše,” rekao je Ikrima.

Ata prenosi od Ibn Abbasa da je kazao: “To je svaka duša koja će se koriti na Sudnjem danu. Duša čovjeka koji je činio dobro korit će se zbog toga što nije još više činila dobro, a duša grješnika korit će se zbog toga što se nije okanila činjenja loših djela.”

El-Hasan kaže: “Vjernik se, tako mi Allah, kad god ga ugledaš, kori u svakoj situaicji. Misli da je mogao učiniti više, kaje se i kori se. A grješnik će provesti i vječnost ne pokajavši se.”

Ovo su tumačenja onih koji smatraju da je riječ ‘el-levvama’ nastala od riječi ‘el-lvm'(koriti).

Oni koji smatraju da je riječ ‘el-levvama’ nastala od riječi ‘et-televvum’ (kolijevati) povodili su se karakterom te duše koja se mnogo dvoumi i koja nije postojana u jednom stanju.

Prvo tumačenje je prihvatljivije, jer da se u ajetu htjelo upotrijebiti za dušu drugo navedeno značenje, onda bi bila upotrijebljena riječ ‘el-mutelevvima’ ili ‘el-mutereddida’ (ona koja oklijeva, ona koja se dvoumi). Međutim, ovo značenje se podrazumijeva unutar prvoga, jer duša zbog toga što je nepostojana i što se dvoumi učini nešto i potom se kori zbog toga. Dakle, oklijevanje i dvoumljenje podrazumijeva se kao nešto što je imanentno korenju.

Duša nekada navraća na zlo, nekada se kori, a nekada je smirena. Štaviše, u jednom danu ili u jednom trenu njoj se dešava da bude i ovakva i onakva. Onakva je kakvo je svojstvo koje prevladava. Smirenost je pohvalno svojstvo, navraćanje na zlo je pokuđeno svojstvo, a korenje samo sebe je između pohvalnog i pokuđenog svojstva, ovisno o povodu zbog kojeg se kori.

Cilj nam je kazati kako se liječi srce koje je oboljelo usljed toga što je njome zagospodarila duša koja navodi na zlo. Za takvo srce postoje dva lijeka: svoditi račune s dušom i suprostavljati joj se.

Za srce je propast ukoliko zanemari svođenje računa s dušom koja navodi na grijeh, ukoliko se slaže s njom i slijedi njene prohtjeve. U hadisu koji Ahmed i drugi prenose od Seddada bin Evesa Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Vješt je onaj ko natjera svoju dušu na polaganje računa i radi za ono što dolazi poslije smrti, a nesposoban je onaj ko slijedi prohtjeve i želje svoje duše dajući im prednost nad Allahom.” (hadis je slabe vjerodostojnosti, bilježe ga Ahmed, Tirmizija i drugi)

Imam Ahmed bilježi da je Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, kazao: “Sami sa sobom svodite račune prije nego što budete pozvani na polaganje računa, vagajte svoja djela prije nego što budu izvagana. Bit će vam lakse poloziti račune sutra ukoliko ih svedete danas. Ukrasite se za suđenje na Sudnjem danu, toga dana bit ćete izvedeni i ništa vaše neće skriveno biti.” (Vjerodostojno predanje. Bilježe ga Ahmed, Ibn Ebi Dun'ja i Ebu Neim)

Priča se također da je El-Hasan kazao: “Kojeg god vjernika sretneš, on propituje svoju dušu: ‘Šta želiš uraditi?”Šta želiš jesti?’ ‘Šta želiš piti?’ A grjesnik će provesti i vječnost, a da ne zapita sebe šta čini.”

Kur'anske riječi: “…i njegovi postupci su daleko od razboritosti” (El-Kehf, 28). El-Hasan tumači ovako: “Upropastio je svoju dušu i bio nemaran. Takvog ćeš vidjeti kako vodi računa o svome imetku, a zapostavlja vjeru.”

“Čovjek je na dobrom putu,” veli El-Hasan, “sve dok ga njegova duša opominje i dok brine o polaganju računa.”

Mejmun Ibn Mihram kazao je ovo: “Čovjek neće biti bogobojazan sve dok ne bude od samoga sebe tražio polaganje računa oštrije nego što to jedan ortak traži od drugog.” U tome smislu postoji izreka: “Duša je kao vjeroloman ortak. Ukoliko od nje ne tražiš polaganje računa, odnijet će ti ono što imaš.”

Mejmun Ibn Mihram kazao je i sljedeće: “Pobožan čovjek traži od samoga sebe polaganje računa čvršće nego što to traži vladar silnik ili gramziv ortak.”

Imam Ahmed prenosi da je Vehb kazao: “U mudrostima Davudovih sljedbenika zapisano je: ‘Pametan čovjek ne smije zanemariti četiri vremena: vrijeme kada se obraća svome Gospodaru, vrijeme kada svodi sa sobom račune, vrijeme kada se osami sa svojim prijeteljima koji mu kažu njegove mahane i iskreno iznesu šta misle o njemu, te vrijeme u kojem se preda sebi i dozvoljenim užicima.’ U ovom posljednjem jeste pomoć za prethodno nabrojana vremena i odmor za srca.” Ovo se predanje vezuje i za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a prenose ga Ebu Hatim, Ibn Hibban i drugi.

Ahmed ibn Kajs znao je prići svijeći i staviti prst na plamen govoreći: “Kušaj, Ahnefe, koliko možeš podnijeti za ono što si učinio jučer i koliko možeš podnijeti za ono što si učinio tog i tog dana.”

Omer ibn Hattab pisao je jednom od svojih namjesnika: “Svodi račune sa sobom na miru prije nego što to budeš činio u nedaćama. Onaj ko bude sa sobom svodio račune na miru bit će zadovoljan i sretan, a onaj koga njegove strasti učine robom i zaokupe ga kajat će se i propast će dožvijeti.”

“Vjernik je jači od svoje duše (nefsa),” kaže El-Hasan, “on svodi račune sam sa sobom u ime Allaha. Na Sudnjem danu lahko će biti polagati račune onim ljudima koji su svodili sa sobom račune na ovome svijetu, a to će teško biti onima koji to nisu činili. Vjernik je takav da kada mu se iznenada desi nešto što mu se dopada, on kaže: ‘Tako mi Allaha, ovo sam i želio, to mi treba, ali nisam, tako mi Allaha, mogao to ostvariti, bilo je to daleko, daleko od mene.’ A kada mu nešto ne pođe za rukom, on kaže samome sebi: ‘Ovo nisam ni želio. Čemu će mi ovo trebati? Tako mi Allaha, neću se tome više ni vraćati.’ Kur'an zaustavi vjernike i zadrži ih da ne odu u propast. Vjernik je na ovom svijetu zarobljenik koji nastoji da se oslobodi. On nije siguran sve dok ne sretne Allaha. On zna da će biti pitan za ono što je slušao, za ono što je gledao, govorio i činio. Bit će pitan za sve to.”

Malik bin Dinar veli: “Allah će se smilovati onome robu koji kaže svojoj duši: ‘Zar nisi takva i takva.’ Potom je izgrdi, zauzda i natjera da slijedi Allahovu knjigu i tako postane njen vođa.”

Duša (nefs) može se predstaviti kao ortak. Čovjek ne može znati koliko je zaradio u zajedničkom poslu ukoliko na prvom mjestu ne napravi ugovor s ortakom, potom nadgleda i nadzire ono što on radi, kao drugo. Kao treće, treba tražiti od ortaka da mu polaže račune, i kao četvrto, mora ga spriječiti da ga vara ukoliko primijeti da je to činio. Isti je slučaj s dušom: čovjek treba s njom napraviti ugovor da će čuvati svih sedam organa što predstavljaju glavnicu. Zarada dolazi tek poslije, jer onaj ko nema glavnicu ne može očekivati zaradu. Sedam spomenutih organa su: oči, uši, usta, jezik, spolni organ, ruke i noge. To su lađe koje čovjeka nose u propast ili u spas. U propast će otići onaj ko ih zanemari i ne bude ih čuvao, a spašen će biti onaj ko ih bude čuvao i ko bude vodio računa o njima. Čuvanje tih organa temelj je svakome dobru, a njihovo zanemarivanje temelj je svakome zlu. Uzvišeni Allah kaže:

“Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim.” (En-Nur, 30)

“Ne hodi po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići.” (El-Isra, 37)

“Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista odgovarati.” (El-Isra, 36)

“Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi.”(El-Isra, 53)

“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu.”(El-Ahzab, 70)

“O vjernici, Allah se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio.” (El-Hasr, 18)

Kada zaključi ugovor s dušom da će čuvati ove organe, vjernik onda počinje da je prati, nadzire, kontrolira i ne zapostavlja je. Ukoliko je zanemari i na trenutak, ona će, neizostavno, obmanuti ga. Potraje li čovjekov nemar prema duši, potrajat će i njeno obmanjivanje te će glavnica biti izgubljena. Zato, kada primijeti neki nedostatak, čovjek treba pristupiti svođenju računa kako bi vidio koliko je zaradio, a koliko izgubio. Ako uvidi da je na gubitku, onda će nastojati da to ispravi onako kao što bi učinio ortak s ortakom: zatražio bi da mu vrati ono od prije, a onda bi stalno pazio, nadzirao, tražio da mu polaže račune i bio oprezan da ga ne prevari.

Pri nadziranju i svođenju računa od koristi mu je saznanje da ako to danas čini više, sutra će moći biti na miru, kada drugi budu polagali račune, a što više to zanemari danas, teže će mu biti položiti račune sutra.

Od pomoći mu je i to što zna da je zarada od ovakve trgovine nastanjenje u Džennetu, gledanje u lice Gospodara, slavljen neka je, a gubitak bi bio: boravak u vatri i nedostupnost Gospodaru Uzvišenom. Ako čovjek čvrsto vjeruje u ovo, onda mu je lahko svoditi račune sa sobom. Onome ko čvrsto vjeruje u Allaha i Sudnji dan dužnost je da ne zanemaruje svođenje računa sa samim sobom i da sputava samoga sebe pri svakom pokretu, misli i koraku.

Svaki je dah u životu dragocjeni dragulj za koji se može kupiti riznica blagodati za vječnost. Protračiti dragocjeno vrijeme ili ga zamijeniti za nešto što vodi u propast jeste golemi gubitak kakav sebi mogu dozvoliti samo najveće neznalice i ljudi bez pameti i razbora. Prava suština ovoga gubitka takvima će biti očita tek na Dan kada na vidjelo izbiju samoobmane:

“Onoga dana kad svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i loše djelo koje je učinio – poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika.” (Alu Imran, 30)4

Ibn Kajjim el – Dževzi, Šejtanove zamke, str. 132-138