Fadile fakat im oprosti

Ponovo se u našem društvu uzdigla urnebesna graja i galama. Eto kažu ne valja ni premijer Novalić. A zašto? Premijer je rekao da naši građani kupuju suviše bespotrebne stvari.

Tačno je da je premijer pogriješio i to po prvi put otkako je na toj funkciji. Umjesto da kaže, kupujte dragi građani sve i sva, premijer je izjavio suprotno. Kao da je htio poručiti da se osim ulja, brašna i šećera ništa drugo u ovom trenutku ne isplati kupovati. Ali kako je dočekana ta premijerova izjava? Čitava jedna armija dežurnih moralizatora  dala je sebi oduška pa sad uokolo po medijima i po društvenim mrežama organizira čitavo jedno takmičenje u naricanju nad društvenom stvarnošću. U tom nadmetanju premijer Novalić je jedna negativna i bezdušna pojava dok je sa druge strane žestoka konkurencija među moralno-verbalnim kandžijašima.

I baš kada sam pomislio da bi i sam mogao uzeti učešća u dovođenju premijera u suru, pročitah par komentara i pobjegoh zgrožen glavom bez obzira, ostavivši premijera na milost i nemilost ovih osviještenih građana. A šta kažu zabrinuti građani? To oni pitaju premijera u svojim otvorenim pismima da li je kao dijete ikad jeo čokoladu. Jaka stvar! Pita se premijera da li zna šta znači „nemam“ pa se onda premijeru uvaljuje nesretno i izgladnjelo dijete, kao da je premijer lično od njega napravio nesretnika.

Sve bi to trebalo ostaviti neki jak emocionalni dojam, dok istovremeno sa postavljenim pitanjem kao nešto što se razumije samo po sebi, slijedi dojam da jedan premijer ne može znati šta je to zaboga jedno nesretno i gladno dijete, to samo mogu znati neke kolege novinari, i tobožnji društveni analitičari, koji spočitavajući premijeru „udobnost“ topline svoje kancelarije, žele udjeliti, jer to je sve što mogu, sirotinji kojekakve utjehice. Vidite dragi građani Vaš premijer živi u Versaju i slabo hoda ulicama vaših gradova. To je dojam koji se treba steći!

Narod voli da ga neko tješi. Nije bitno ima li ili nema šta da jede, bitno je da postoji taj verbalni samilosnik, i ja nekada stičem dojam, da bi prosječan građanin Bosne i Hercegovine koji svoj glas na izborima zna dati onome političaru koji se najbolje  u isto vrijeme „ kofrči“ i izgirava skrušenost, prije eleminisao mogućnost da izađe iz bijede nego što bi se lišio svojih utješitelja.

U tome kontekstu da bi Fadil Novalić kao premijer koji je definitivno najangažiranji premijer Federacije BiH u njenoj skromnoj historiji, bio dobar premijer u očima naroda, on bi trebao biti ne premijer, ne neko ko bdije nad mutnim vodama promentog računa, nego duhovni vođa, Dalaj Lama ili iscjeljitelj kao Meki Torabi.

Hajde da zamislimo premijera koji roni krokodilske suze na svaku ukazanu društvenu nepravdu, na onu koju sam uočava i na onu koja mu se u nekom pojedinačnom slučaju ukaže. Uh, kako bi taj premijer bio  popularan, kako bi ga se samo voljelo, mogao bi trista svojih budućih mandata osigurati na račun svoje osjetljivosti. Čak ne trebamo ni zamišljati. Neki su upravo na taj način izgradili svoje političke karijere.

Mi hoćemo, graču sada nezadovljnici sa svih strana, hoćemo samo ne znamo šta hoćemo, ali hoćemo sad i odmah. Hoćemo u Evropsku uniju a nećemo pravila po kojoj se u Evropskoj uniji igra, ali svejedno, hoćemo, iako pomalo i nećemo. Hoćemo i društvo jednakih mogućnosti, ali pod jednim uslovom, da ono nikada ne dođe. Jer što će nam to, uvijek je zgodno zlu ne trebalo imati naročito osjetljivog premijera, ministra, šefa kabineta ili kojekavu čivijicu u sistemu da se smiluje na rod rođeni pa ga smjesti u nekakvu agencijicu da sirotinja ne skapava po ulicama. Samilost je bolest teška, i kada dolazi odozgo i još teža kada dolazi odozdo iz puka i njegova samoljublja.

Ne znam do kada će premijer Novalić i doista biti premijer, i da li vrijedi čovjeku kaniti se svojih poslova, a prihvatiti općih ko slučaju Novalića, ali jedno je izvjesno. Ako ikad u ovoj državi osvane sunce, to neće biti zbog toga što će narod doći pameti, jer da je tako, urodile bi plodom sve one pare koje je Evropa sprcala u ono što u Bosni i Hercegovini nazivamo civilnim društvom i ulogom građanina u njemu, od čega niko hajra nije vidio, osim što se nataložilo toliko mulja, mulja koji danas sebi uobražava da je plodna oranica, nego upravo suprotno od toga, što će rijetki ljudi sa vizijom i smijelošću koji rade na konkretim stvarima i doista realizirati ono što su zamislili, ne vodeći računa šta o tome glagoljivi kandžijaši misle.

Piše: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)

Viđeno: 2

39

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close