Hej, žao mi ljudi

Nesto kontam veceras u vozu za Brisel, gledam slike ubijenih iz Tomasice, sjetim se sebe iz Omarske (ima slika u profilnim), skontam koliko vas vec imam u prijateljima, a petinu ne poznajem. Mnogi mi se jave, mnogi lajkaju sto sta, mnogi samo cute i gledaju, a mnogi ne znaju, malo je falilo da i mene danas vade i spajaju DNK. I ne bi me gledali tu, bio bih i ja brojka. Ime i prezime. Nista nam ne govori, zar ne? A, eto tu sam. Pa, se javljam. A, da nisam, bio bih brojka iz onih 700-1000 ubijenih u Omarskoj.

I, zamisli sad, da su bili pametni prijedorski Srbi i te ljude stedjeli. Koliko bi fudbalera ostalo? Koliko Pjanica? Dzeki? Teletovica? Ibrahimovica? Koliko doktora, profesora, inspektora, poduzetnika, predsjednika drzave (Eso Sadikovic, njega moram spomenuti i poimenice), balerina, pjevacica, trgovaca, seljaka, protuha, kriminalaca… I bi li stvarno danas neko bio ugrozen? Ko vam ubaci bubu da ‘ bi oni nas, pa moramo mi njih’? I ko vam danas trubi da je Tomasica naduvana? Pa, Tomasica je progutala 435 do sad. A, pobijeno je preko 3600, a protjerano skoro sve (58% nesrba 1991., 3,75% 1993.). Jel’ bitno da li mi to zovemo genocid? Hocemo k’o u Visegradu slati policiju na spomenike?
Stidite se!

Kad god u pasosu, kojeg cesto koristim, vidim mjesto rodjenja:Prijedor, kao da gledam Auschwitz!

Zamislite koliko dobrih dusa nesta za 6 mjeseci, samo u Prijedoru, ‘jer su se carevi igrali rata’. Dragana, Mladene, Jelena, bi li vama danas smetalo da vas operise i otvara (rahmetli) Esad, (pokojni) Sikora ili Nikolina Balaban? Ese i Zeljka vise nema, a ja ne bi’ volio ni da me Nina cacka, ne sto je Srpkinja, nego sto je patolog.

Jebali su nam znanje oni losi djaci sto se valjaju po krevetima u Scheveningenu… al’ prije svega, mi sami sebi. To jest, vi.
A, vi gurajte glavu u pijesak i cekajte Tribunal (da dokaze genocid koji ste zivjeli 1992.) Drago mi je da sam docekao da upoznam Nikolu, Gorana, Nikolinu opet… inace, mislio bi’ da sam ja puk’ o. ;)

Halalio bih

Halalio bi’ i one batine i tupu glad i zedj bih halalio. I strah od prozivki i uske i vaske i rov prepun blata i svrab i umrtvljene kukove od dugog lezanja na plocicama. I smrad wc-a i 7 dugih mjeseci po logorima. I kucu moju bih halalio i …televizor u boji i video i sto ne mogoh jagode u basci pobrati te 1992.

Halalio bih crtane romane. Sve brojeve Zagora i Bleka i Alan Forda sto u kaucu ostadose. Nadam se da su ih ponijeli prije nego kucu zapalise, da bar neko cita. I postere halalim i kosarkasku loptu i dres s brojem 7 K.K. “Bratstvo” iz Kozarca, pa i slike, fotografije iz sedamdesetih, mada mi ponekad zafale. I izgorjelo svjedocanstvo Gimnazije ‘Esad Midzic’ iz Prijedora, tesko zaradjeno i docekano maja 1991. I onaj zeljezni krevet s kojeg smo grozdje brali sto ga komsija Pero odreza, pa sebi prebaci i uticnice i zice sto iz zidova povadise. Sve bih halalio jadnim, gladnim dusama, jer ni oni u grob, ni ja u mezar, nista ponijeti necemo.

Al’ hej… zao mi ljudi. Zao mi svih onih dobrih nevinih dusa bosanskih. I uvijek ce biti…

Viđeno: 57

524

Komentari

komentara

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close