Hej, žao mi ljudi

Nesto kontam veceras u vozu za Brisel, gledam slike ubijenih iz Tomasice, sjetim se sebe iz Omarske (ima slika u profilnim), skontam koliko vas vec imam u prijateljima, a petinu ne poznajem. Mnogi mi se jave, mnogi lajkaju sto sta, mnogi samo cute i gledaju, a mnogi ne znaju, malo je falilo da i mene danas vade i spajaju DNK. I ne bi me gledali tu, bio bih i ja brojka. Ime i prezime. Nista nam ne govori, zar ne? A, eto tu sam. Pa, se javljam. A, da nisam, bio bih brojka iz onih 700-1000 ubijenih u Omarskoj.

I, zamisli sad, da su bili pametni prijedorski Srbi i te ljude stedjeli. Koliko bi fudbalera ostalo? Koliko Pjanica? Dzeki? Teletovica? Ibrahimovica? Koliko doktora, profesora, inspektora, poduzetnika, predsjednika drzave (Eso Sadikovic, njega moram spomenuti i poimenice), balerina, pjevacica, trgovaca, seljaka, protuha, kriminalaca… I bi li stvarno danas neko bio ugrozen? Ko vam ubaci bubu da ‘ bi oni nas, pa moramo mi njih’? I ko vam danas trubi da je Tomasica naduvana? Pa, Tomasica je progutala 435 do sad. A, pobijeno je preko 3600, a protjerano skoro sve (58% nesrba 1991., 3,75% 1993.). Jel’ bitno da li mi to zovemo genocid? Hocemo k’o u Visegradu slati policiju na spomenike?
Stidite se!

Kad god u pasosu, kojeg cesto koristim, vidim mjesto rodjenja:Prijedor, kao da gledam Auschwitz!

Zamislite koliko dobrih dusa nesta za 6 mjeseci, samo u Prijedoru, ‘jer su se carevi igrali rata’. Dragana, Mladene, Jelena, bi li vama danas smetalo da vas operise i otvara (rahmetli) Esad, (pokojni) Sikora ili Nikolina Balaban? Ese i Zeljka vise nema, a ja ne bi’ volio ni da me Nina cacka, ne sto je Srpkinja, nego sto je patolog.

Jebali su nam znanje oni losi djaci sto se valjaju po krevetima u Scheveningenu… al’ prije svega, mi sami sebi. To jest, vi.
A, vi gurajte glavu u pijesak i cekajte Tribunal (da dokaze genocid koji ste zivjeli 1992.) Drago mi je da sam docekao da upoznam Nikolu, Gorana, Nikolinu opet… inace, mislio bi’ da sam ja puk’ o. ;)

Halalio bih

Halalio bi’ i one batine i tupu glad i zedj bih halalio. I strah od prozivki i uske i vaske i rov prepun blata i svrab i umrtvljene kukove od dugog lezanja na plocicama. I smrad wc-a i 7 dugih mjeseci po logorima. I kucu moju bih halalio i …televizor u boji i video i sto ne mogoh jagode u basci pobrati te 1992.

Halalio bih crtane romane. Sve brojeve Zagora i Bleka i Alan Forda sto u kaucu ostadose. Nadam se da su ih ponijeli prije nego kucu zapalise, da bar neko cita. I postere halalim i kosarkasku loptu i dres s brojem 7 K.K. “Bratstvo” iz Kozarca, pa i slike, fotografije iz sedamdesetih, mada mi ponekad zafale. I izgorjelo svjedocanstvo Gimnazije ‘Esad Midzic’ iz Prijedora, tesko zaradjeno i docekano maja 1991. I onaj zeljezni krevet s kojeg smo grozdje brali sto ga komsija Pero odreza, pa sebi prebaci i uticnice i zice sto iz zidova povadise. Sve bih halalio jadnim, gladnim dusama, jer ni oni u grob, ni ja u mezar, nista ponijeti necemo.

Al’ hej… zao mi ljudi. Zao mi svih onih dobrih nevinih dusa bosanskih. I uvijek ce biti…

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.