U istinskom islamu, teror ne postoji

Intervju s Fethullahom Gulenom, islamskim misliocem, reformatorom i alimom, preuzet iz časopisa «Muslim world» (drugi dio)

Danas se javlja veliki preporod religije i religioznosti u islamskom svijetu. Nadam se, ako Bog da, da će taj razvoj događaja proizvesti individue koje će biti u stanju da se kompetentno bave idžtihadom u bliskoj budućnosti

Uzimajući u obzir brzi razvoj današnjeg svijeta, smatrate li da je moguće ponovo osnovati hilafet?
Kada je institucija hilafeta ukinuta, pojavila su se oprečna mišljenja. Savremeni turski sociolog Zija Gokalp i njegovi sljedbenici imali su sljedeći pristup: «Institucija hilafeta koja svoju moć sada crpi iz Narodne skupštine Republike Turske ima počasno mjesto kod muslimana. Da ne postoji takva institucija, svijet islama bio  bi sličan tespihu koji nema svoj centar (imamet); i kojem bi sve kuglice poispadale». Mislioci poput g. Sejjida mišljenja su da hilafet ima veoma važnu ulogu, a to je pitanje očuvanja zajednice time što prati zahtjeve vremena. Kad je Poslanik, a.s., umro, on svojim ashabima nije spomenuo ništa o hilafetu (sukcesiji). Ustvari, čak se ni Kur’an ne osvrće na to pitanje. Sejjid naglašava važnost savjetovanja i poslušnosti vladaru, kako je to spomenuto u Kur’anu.
Ova dva aspekta odnose se na upravu i politiku. On smatra da je hilafet zapravo okončan smrću četvrtog halife Alije, r.a., tridesete godine po islamskom kalendaru. U tom smislu, on navodi mišljenja učenjaka islamskog prava i islamske misli. Zatim govori o povijesnoj ulozi hilafeta i sugerira da bi trebali iskoristiti ovo iskustvo kako bi shvatili cilj i svrhu hilafeta. Prema Sejjidovom mišljenju,vladari koji su došli nakon prve četvorice halifa nisu prave halife. Iako su pojavno bili halife, oni kvalitetom nisu slijedili svoje prethodnike. Ovim mišljenjem on je podržao ukidanje hilafeta, za što nalazimo potvrdu u stenogramu turskog parlamenta: «Halifa je svrgnut. Institucija hilafeta je ukinuta jer je značenje i kontekst ove institucije apsorbiran u vladi i republici». Puno prije ovih naučnika, Ibn-Haldun u svojoj Mukaddimi kaže: «Postoje tri različita gledišta u vezi s hilafetom: Prvo gledište jeste da je hilafet potrebna božanska institucija; drugo, da se hilafet temelji na potrebama i, treće, kao što neke haridžije smatraju: nema potrebe za hilafetom».
Danas, oni koji vjeruju da nema potrebe za hilafetom, uglavnom to govore imajući u vidu uspostavu nacionalnih država i razvoj ideje o neovisnosti. Iz tih razloga, neki ljudi vjeruju da je hilafet izgubio svoju učinkovitost. Postoje neki ljudi koji vjeruju u dinamiku hilafeta jer je sredstvo jedinstva među muslimanima i olakšava saradnju među muslimanskim narodima kroz razmjenu znanja i mogućnosti. Činjenica je da ‹‘hilafet’’ kao religijski pojam vrlo jednostavno okuplja ljude.
Imajući sve ovo u vidu, rekao bih da je oživljavanje hilafeta vrlo teško, a objediniti sve muslimane da prihvate ovu instituciju je - nemoguće. Razmatranje savremenog svijeta u smislu ponovnog uspostavljanja hilafeta mora se uzeti u obzir. Mislim da bi bilo veoma korisno promatrati koncept preporoda hilafeta kao i njegovih pristalica u svjetlu navedenih misli.

Stoljećima muslimanski svijet nije proizveo velike intelektualce. Šta je mogući razlog za to? Da li je moguće imati intelektualni preporod?
To ovisi o tome šta se podrazumijeva  pod pojmom intelektualac. Nedostatak intelektualizma, koji daje prednost razumu nad osjećajima i čini misli izvorom kreativnosti, nije veliki gubitak za islamski svijet. Nema sumnje da islamskom svijetu nedostaje intelektualaca koji su svjesni vlastitog postojanja i koji su kadri ispravno interpretirati i razumjeti kreaciju. To je stvarni gubitak za islamski svijet, nedostatak intelektualaca koji su svjesni vremena u kojem žive i koji su spremni da to propituju i da se mogu zauzeti bez oklijevanja za ono što znaju. Žalosno je da je islamski svijet nema takvih prosvijetljenih intelektualaca. Ovdje moram pojasniti neke stvari.
Prvo, ovaj zastoj razvoja nije nešto specifično samo za islamski svijet. Zabilježeno je da je sudbina brojnih naroda kroz povijest mijenjana od dobre prema lošoj. Različite civilizacije i narodi imaju sličnu sudbinu, kao razbuktana vatra koja se u jednom trenutku neminovno ugasi ili kao neka oprema koja jednostavno vremenom zastarijeva ili pak kao čovjek koji se rađa, razvija, stari i na kraju umre. Može se pokušati da im se produži život, no to bi imalo visoku cijenu.
Drugo, postoje tri osnove islamskog duha. Odustajanje od bilo koje od tih osnova, fundamenata, ugrozilo bi dinamiku drugih. Ti fundamenti su: prvo, tumačenje vjerske nauke koja se oslanja na Kur’an i Sunnet u skladu s razumijevanjem aktuelnog doba, kao što je to bio slučaj u ranom razdoblju islama ili eri tedvina (snimanje i bilježenje tradicije). Drugo, kao što čitamo Kur’an, što proizlazi iz Božijeg atributa Kelama (govora), jednako tako bi trebali čitati i Knjigu svemira i Božije zakone koji se nalaze u prirodi, a koji dolaze iz Božijih atributa Kudreta (moći) i Iradeta (volje). Treće, moramo zadržati ravnotežu između materijalnog i nematerijalnog, tijela i duše, ovog svijeta i ahireta, kao i fizičkog i metafizičkog. Trebali bi biti jednako otvoreni za sve ove aspekte. U svijetu u kojem je razum napušten, srce zanemareno, a ljubav prema istini i čežnja za znanjem ugašene, nije čak moguće ni govoriti o elitama ili intelektualcima.
Treće, slično kao i moderni Zapad, muslimanski svijet je doživio veliko razdoblje prosvjetljenja. Bilo je dosta pozitivnog u tom razdoblju, ali, kada se zanemari vitalna dinamika, bez sumnje se pojavi i ono što je negativno. U nekim slučajevima, obilje materijalne imovine uzrokuje lijenost kod ljudi, industrijski sistemi iskrivljuju ljudski doživljaj stvarnosti, pobjede i uspjesi vode ljudsku strast za životom, dok ekstremna lahkomislenost vodi do dekadentnog života. U ovakvom kontekstu, gdje dominira okrutna atmosfera, intelektualci jednostavno nemaju šansu.
Četvrto, današnja pozitivistička nauka suštinski i metodološki se ne temelji samo na istraživanju, iskustvu i analizi muslimanskih učenjaka. Metodološki gledano, u našem modernom dobu nauka se temelji na pozitivizmu, naturalizmu i racionalizmu, u zapadnom kontekstu. U svijetu nauke, sva istraživanja i analize su pod kontrolom izvjesnog razumijevanja. To će se nastaviti sve dok se ne pojave geniji koji će reinterpretirati svijet i proces stvaranja i koji će to sve analizirati te ponovo uspostaviti i isfiltrirati kroz sistem vlastitih misli.
Predmet idžtihada (razumno rješenje bazirano na vjerskim izvorima)
Riječ idžtihad, nezavisno rezonovanje, doslovno znači «koristiti sve svoje snage i trud da bi se napravila neka velika djela i donijele velike odluke». U islamskoj terminologiji, ova riječ znači «koristiti sve svoje snage da bi se došlo do nekih hipotetičkih sudova i odluka na temelju izvora (edille-i tafsilijje) islamskog zakona». Osoba koja obavlja ovu zadaću zove se mudžtehid. Pitanje na koje se ti napori odnose zovu se mudžtehid fihi.
U principu, postoje dva uvjeta za idžtihad. Prvo, moraju se poznavati izvori islamskog prava koji se odnose na pravne presude (ahkam). Drugo, idžtihad mogu prakticirati samo oni koji su u stanju svojom inteligencijom i logikom vjerskih zakona prodrijeti u bit tih izvora. Validan je samo onaj idžtihad koji dolazi od kompetentne osobe i koji se obavlja na odgovarajući način.
Štaviše, idžtihad nije ograničen samo na analogiju (kijas). To može biti učinjeno kroz analogiju, ali i kroz indikacije, navođenja te savjete pravnih tekstova. Također, moguće je donijeti pravne presude s jezičnih aspekata Kur’ana i Sunneta, uključujući arapsku retoriku koja se odnosi na metaforičke i književne figure.
Islam, kao posljednja i univerzalna religija, vrhunac je rješenja za ljudske probleme za sva vremena i za sve prostore. Ova rješenja se temelje na određenim tekstovima Kur’ana i Sunneta, koji su adresirani na neograničen broj ljudskih problema. Ovaj časni posao je započet u doba Poslanika, a razvio se u 3. i 4. stoljeću pod nazivima idžtihada ili re’j (subjektivno pravno mišljenje), istidlal (zaključak), kijas (analogija), te istinbat (izvođenje zaključaka). Ostao je da živi u praksi dinamičkih sistema islama gdje se pokazao veoma plodonosnim i korisnim.
Ova bogata i originalna pravna kultura, specifična za islamski svijet, počela je da blijedi zbog isključivanja aktivnog islamskog sistema življenja iz javne sfere, kroz nepostojanje aktivnih mislilaca sličnih onima u ranom razdoblju islama, kroz nedostatak osoba nadahnutog duha i kroz nedostatak vrhunskog intelekta koji istinski poznaje Kur’an i Sunnet. Postoje pojedinci koji nemaju moć inteligentnog rasuđivanja, a ne poznaju u dovoljnoj mjeri ni Kur’an niti Sunnet te bivaju uskraćeni za inspiraciju. Budući da su se mnogi od ovih dokopali vlasti u vjerskim krugovima, plodonosna institucija idžtihada je bezuvjetno zamijenjena slijepim praćenjem i prihvaćanjem (taklidom), suhoparnim memoriranjem i pukim kopiranjem.
Postoji nekoliko razloga zašto je duh idžtihada izgubljen i zašto su se njegova vrata zatvorila. Ovo su samo neki: politička opresija, unutarnje borbe, zloupotreba institucije idžtihada i ekstremno povjerenje u postojeći pravni sistem, nijekanje reforme te sljepoća uzrokovana monotonijom dominantnog sistema. Sve su to razlozi njegova gubitka i nestanka. Osim toga, vjernici koji su bili kompetentni za obavljanje idžtihada na temelju svoje inteligencije i sposobnosti, ponekad su pogrešno miješani s otpadnicima koji su zloupotrebljavali idžtihad. Vrata idžtihada, ustvari, nikada niko nije zatvorio. Međutim, neka ulema je imala težnje prema zatvaranju vrata idžtihada zbog onih koji su htjeli nametati svoje prohtjeve i tumačenja kao uputu. Vrata su bila automatski zatvorena za one osobe koje nisu bile kompetentne baviti se njime. Sve dok društvo ne bude imalo kvalitetne znanstvenike koji mogu obavljati idžtihad, nije moguće zanemariti argumente onih koji su protiv idžtihada.
Danas ljudi obično razmišljaju o svjetovnom životu. Ideje i srca današnjih ljudi su uveliko odvojena, tako da su im umovi uskraćeni za nematerijalna dobra. Religija i religioznost nisu važni za ljude kao što je to bio slučaj u vrijeme prvih muslimana. Naprotiv, ljudi su neutralni u vezi s religioznosti ili religijom, to jest, biti ili ne biti religiozan je ista stvar. Mnogi su vrlo nezainteresirani za pitanja vjere, a mnoga osnovna načela religije se ignoriraju. Čak se propituju i sami stubovi islama i temeljna načela vjere. Religija za mnoge muslimane je propala. Mnogi ne čine nikakav napor da žive svoje živote u okviru islama. U takvim okolnostima je teško povjerovati da će jedan tako važan i dinamičan aspekt islama, idžtihad, biti ispravno korišten.
Uprkos pomenutom, danas se javlja veliki preporod religije i religioznosti u islamskom svijetu. Nadam se, ako Bog da, da će taj razvoj događaja proizvesti individue koje će biti u stanju da se kompetentno bave idžtihadom u bliskoj budućnosti.
Moje je duboko uvjerenje da će se, kada vrijeme sazrije, pojaviti takav intelekt i takvo nadahnuće koje će oformiti skupine stručnjaka u svojim oblastima, koji će imati punu kompetentnost i mandat da se bave idžtihadom. Nadam se da će ove skupine kroz konsultacije uspjeti premostiti jaz koji je napravljen gubitkom duha idžtihada. Ali, nastavimo mijesiti ovo tijesto pa da vidimo šta će Svemogući učiniti.
Odnos između muškaraca i žena u islamu jedan je od kontroverznih tema savremenog doba. Kakvo je Vaše mišljenje u pogledu položaja žene u društvu?
Kur’an poziva ljude da formiraju porodicu i ukazuje na mnogobrojne mudrosti i koristi braka. Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke, i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove blagodati poriču. (En-Nahl, 72) Kur’an smatra brak ozbiljnom obavezom muža i žene i svetim savezom između supružnika. Kur’an govori o pravima i muža i žene. Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno oduzmete, čineći očigledan grijeh? Kako biste mogli i oduzeti to kada ste jedno s drugim živjeli i kada su one od vas čvrstu obavezu uzele.» (En-Nisa, 20-21)
Osim toga, Sveta knjiga u načelu ističe ono što je pohvalno, te dosljedno izjavljuje da supružnici trebaju učiniti jedni prema drugima samo ono što je dobro. O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.(En-Nisa, 19)
U cilju jačanja bračnih veza, Kur’an stavlja veću odgovornost na muškarca. To, također, nameće dio odgovornosti na zajednicu, u slučaju nesuglasica između supružnika. Kur’an vidi razvod, koji je omražen Bogu, kao posljednji izbor ukoliko je pomirenja nemoguće. O vjerovjesniče, kada htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme kada su čiste pustite, a onda vrijeme koje treba da prođe brojte i Allaha, Gospodara svoga, bojte se. Ne tjerajte ih iz stanova njihovih, - a ni one neka ne izlaze -, osim ako očito sramno djelo učine. To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši - sam sebi nepravdu čini. Ti ne znaš, Allah može poslije toga priliku pružiti. I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allah i u onaj svijet vjeruje, - a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. (Et-Talak, 1-2)
Drugi kur’anski ajet navodi: Njih ostavite da stanuju tamo gdje i vi stanujete, prema svojim mogućnostima, i ne činite im teškoće zato da biste ih stijesnili. Ako su trudne, dajte im izdržavanje sve dok se ne porode, a ako vam djecu doje, onda im dajte zasluženu nagradu sporazumjevši se međusobno na lijep način. A ako nastanu razmirice, neka mu onda druga doji dijete. Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici - prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao; Allah će, sigurno, poslije tegobe, slast dati. (Et-Talak, 6-7)
Dakle, Kur’an, kao i u mnogim drugim slučajevima pa tako i u ovom pitanju, uz podsjećanje supružnika na njihove međusobne dužnosti, naglašava osnovna načela ljudskog morala i poziva pojedince da poštuju Boga i da budu kreposni jedni prema drugima. Takva atmosfera poštivanja je potrebna za održavanje humanih i zakonskih veza. To je zato što institucije braka imaju jedinstven aspekt privatnosti i teško se može kontrolirati izvana. Ustvari, sudac ili arbitar ima veoma težak zadatak ukoliko mu dođu slučajevi nesuglasica među supružnicima. Ipak, glavno pitanje jeste kako spriječiti da ne dođe do nesuglasica ili kako ih riješiti na samom početku. To u velikom dijelu ovisi o etici, karakteru i karakteristikama dviju strana. Vrlo teško je zadržati harmoniju bračnog života kroz različite filozofske i pravne pravce, zanemarujući vjeru u Boga, bez osjećaja samokritike i poštovanja prema ljudima.
Kur’an na mnogim mjestima stavlja naglasak na toplu atmosferu doma, ...i jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju... (Er-Rum, 21)
Islam jednako gleda na žene i muškarce, ali na jedan specifičan način izdiže žene na blagoslovljen položaj. Žena je u islamu dobila posebnu poziciju. Od predmeta kojim su muškarci raspolagali kada su i kako htjeli, ona sada postaje osoba pod čijim nogama je Džennet. Nakon pojave islama niko nije mogao prisiliti tako nježna stvorenja na preljubu, blud i nečistoću. Ona se više ne smatra imovinom niti se smatra nečastivom. Takve optužbe bi dovele do teške kazne od strane tužiteljstva. One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je! A oni koji okrive svoje žene, a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdiće svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da, zaista govore istinu, a peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže! (En-Nur:4-7)
Ženska djeca se ne gledaju više s podozrenjem. Čedomorstvo biva zabranjeno. On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara - a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosila ga; a kad joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: «Ako nam daruješ zdrava potomka, bićemo, zaista zahvalni!“ (El-A’raf:189) Ova kur’anska slika nas podsjeća da su muškarci i žene jednaka ljudska bića i jednako humani. Oni upotpunjuju jedno drugo, kako je opisano u Kur’anu. Razlika među njima je u izgledu i svrsi, a nikako ontološka. Kur’anski ajeti koji daju dojam nadmoći muškaraca nad ženama odnose se na određene fizičke sposobnosti. I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz izoblja Njegova molite. - Allah, zaista, sva dobro zna! (En-Nisa, 32) Kur’an nas podsjeća na ove razlike te da razlika u spolovima nije nikakvo zlo niti razlog za prigovor. Kada se, pak, radi o međuljudskim odnosima, onda uopće nema razlike. Ko god pridonosi, ili on ili ona, pridonosi za sebe.
Kao što je gore navedeno, što se tiče odnosa čovjeka i Boga, ne postoji razlika između žene i muškarca. Oni su jednaki u njihovim pravima i odgovornostima. Žena je potpuno jednaka u odnosu na muškarca u pravu na slobodu vjere, slobodu izražavanja, slobodu da živi pristojan život i finansijsku slobodu. Jednakost pred zakonom, pravedno suđenje, brak i osnivanje porodice, lični-intimni život, privatnost i zaštita jesu prava žene. Njen posjed, život i dostojanstvo su sigurni kao i kod muškarca. Kršenje bilo kojeg od tih prava kažnjava se ozbiljnom kaznom. Da, žena je slobodna i nezavisna pred zakonom.
Njezina ženstvenost ne ograničava i ne umanjuje niti jednu od njenih sposobnosti i kompetentnosti. Kada su njena prava ugrožena, ona može tražiti pravdu kao i muškarac. Ako bi neko bespravno otuđio njenu imovinu, ona ima sva prava da joj se to nadoknadi pravnim putem. Što se tiče kvaliteta žena i muškaraca, islam nudi pravna rješenja: naprimjer, žene su oslobođene vojne službe, odlaska u rat, finansijske brige o porodici i njoj samoj, itd.
Što se tiče svjedočenja, Kur’an kaže ...a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti. (El-Bekare,282). Pogrešno bi bilo shvatiti ovaj ajet kao pridavanje veće važnosti muškarcu nad ženom u bilo kojem smislu.
Temeljno pitanje ovdje jeste ostvarenje pravde. To nije pitanje jednakosti žena. Svjedočanstvo nekih muških beduina je bilo odbijeno kad je u pitanju ostvarenje prava i pravde. Pitanje svjedočenja je pitanje važnosti zajedničkog društvenog života. Učešće svjedoka u svim segmentima društvenog života je i današnja realnost, a nemogućnost svjedočenja u mnogim aspektima života je uvijek moguća za muškarce i žene. Ovo pitanje svjedočenja u Kur’anu odnosi se na usmeno svjedočenje u vezi s finansijskim pitanjima i zaduženjima. Inače, svjedočanstva žena u pisanom obliku je ravnopravno prihvaćeno, kod nekih učenjaka islamskog prava, kada je to potrebno.
U skorije vrijeme sve se više govori o vezi islama i terorizma. Može li se terorizam smatrati legitimnim načinom borbe za slobodu? Šta je islamska alternativa terorizmu i borbi?
Kao što sam rekao u intervju Nuriji Akman iz dnevnog lista Zaman, najbolje što danas možemo reći jeste da se islam uopće ne poznaje. Muslimani bi trebali reći: «U istinskom islamu, teror ne postoji». Nijedna osoba ne smije ubiti drugo ljudsko biće. Niko ne smije dirati nevine osobe, čak ni u vrijeme rata. Niko ne smije dati fetvu (pravnu izreku) koja bi to odobrila. Niko ne smije biti bombaš samoubica. Niko se ne smije uputiti među ljude opasan bombama. Bez obzira na vjeroispovijest ljudi u toj grupi, ovaj čin nije vjerski dopustiv. Čak ni u slučaju rata, u kojem je teško održavati balans - to u islamu jednostavno nije dozvoljeno. Islam kaže: «Ne dirajte djecu ili ljude koji se mole u crkvama». To nije rečeno jednom, nego se ponavlja više puta kroz povijest.
Ono što nam je rekao najveći učitelj, poslanik Muhamed, s.a.v.s., ono što nam je poručio Ebu-Bekr i što nam je kazao Omer, rekli su malo kasnije i Salahudin Ejjubi, Alparslan i Kilicarslan i mnogi drugi. Kasnije, sultan Mehmed II Fatih, ponovio je isto. Dakle, grad Konstantinopol, u kojem su vladali nered i galama, postao je Istanbul. U ovom gradu Grci nisu naudili Armenima, niti su Armeni naudili Grcima. Niti su muslimani naudili bilo kome.
Neposredno nakon osvajanja Konstantinopola, žitelji grada su dobrovoljno kačili na zid veliki portret sultana Fatiha umjesto patrijarha. Začuđujuće je da je takvo ponašanje zabilježeno u to vrijeme. Historija pripovijeda da je Sultan pozvao patrijarha i predao mu ključeve grada. Čak i danas, islam se ne shvaća ispravno. Islam je uvijek poštivao različite ideje i to se mora shvatiti da bi se mogao ispravno cijeniti.
Žao mi je što moram reći da u zemljama gdje žive muslimani, neki vjerski lideri i nezreli muslimani nemaju drugog oružja do svog fundamentalističkog tumačenja islama. Oni to koriste kako bi regrutirali ljude da se bore za njihove lične ciljeve i svrhe. Ustvari, islam je istinska vjera i trebala bi se istinski živjeti. Na putu do vjerovanja nikada se ne može koristiti neistina. U islamu, kao što cilj mora biti legitiman, jednako tako i sva sredstva za postizanje tog cilja moraju biti legitimna. Iz ove perspektive, ne može se zaraditi Džennet ubistvom druge nevine osobe. Musliman ne može reći: «Ja ću ubiti čovjeka, a zatim otići u Džennet.» Božija milost se ne postiže ubijanjem ljudi. Jedan od najvažnijih ciljeva muslimana je postići Božije zadovoljstvo. Drugi cilje jeste širenje spoznaje Božijih imena u svemiru u kojem živimo.
Nezadovoljna omladina je izgubila svoju duhovnost. Pojedinci koriste te mlade ljude, dajući im nekoliko dolara ili ih jednostavno pretvore u svoje robote. Oni ih ustvari drogiraju. Ovo je postala redovna tema dnevnih novina širom svijeta. Ovi mladi ljudi su toliko zlostavljani da se njima sada može lahko manipulirati. Oni se koriste kao ubice pod izgovorom nekih ludih ideala ili ciljeva koji su napravljeni za ubijanje ljudi. Neki zli ljudi žele postići određene ciljeve iskorištavanjem ovih mladih ljudi. Da, ubistvo čovjeka je doista grozna stvar. Kur’an kaže: ko ubije jednu osobu kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Ibn-Abas je rekao da će ubica vječno ostati u paklu. To je ista kazna koja se dobija za poricanje Boga. To znači da je ubica podvrgnut istoj kazni kao i nevjernik. Ako je ovo temeljno načelo religije, onda bi se ono trebalo podučavati u obrazovanju.
Pojedinac koji srcem prihvati islam nikada svjesno ne učestvuje u terorizmu. Teroristička djela koja se vežu za islam, počinjena su od osoba koja nisu u stanju shvatiti dubinu islama. Terorizam, kao što sam naziv govori, komplicirano je pitanje. Analizirati terorizam nije jednostavna stvar. Uprkos tome, s obzirom na to da je to jedno veoma gnusno djelo i da su mnogi muslimani optuženi za to, terorizam mora biti pažljivo razmatran. Vlade i obavještajne službe moraju pokušati pronaći začetnike ideja i razotkriti motivirajuće faktore terorističkih aktivnosti. To će pomoći u razvijanju međunarodne strategije borbe protiv terorizma.
Inače, zbog pogrešne analize i nekih obavještajnih igrarija, problem se može tako zakomplicirati  da će neke civilizacije, nacije i nevladine organizacije biti pod stalnom prijetnjom. Nakon 11. septembra ovaj problem se razvija upravo u tom smjeru. Strah od terorizma je postao paranoja našeg društva. Galopirajućim tempom u društvu se uspostavlja opći osjećaj straha. Pojedinci koriste terorističke organizacije kao instrument terora da bi kroz terorističke aktivnosti postigli svoje ciljeve na štetu nevinog društva. Po mom razumijevanju, pravi muslimani nikada se neće uključiti u takve vulgarne i jeftine aktivnosti, čak i ako se to čini u ime nauke i tehnologije. Stvarni razlozi terorizma su materijalna korist i lični interesi. Ti ciljevi su bili i glavni motivi «velikih igara» na zemlji. I dok se ti glavni razlozi ignoriraju, svi upiru prstom u islam.
S druge strane, postoje mnogi sukobljeni interesi u islamskim krajevima, kao i mnogi oponenti i neprijatelji među islamskim stanovništvom. Problemi kao što su antidemokratske prakse i kršenje ljudskih prava rezultirali su osnivanjem različitih grupa koje su nezadovoljne i obespravljene. Budući da su to uglavnom neznalice i neiskusni ljudi, s mnogim od tih skupina se lahko može manipulirati. Neki su, manipulirajući ovim skupinama, radili na tome da korak po korak postignu svoje ciljeve. Također, tu su multinacionalne tajne organizacije ili javne organizacije koje su sve svoje resurse posvetile destrukciji i stvaranju straha u društvu. Kako bi proširili svoje polje djelovanja, oni uznemiravaju nesretne strukture društva, izazivajući probleme i potičući nasilje. Iako kroz neumoran i inteligentan napor površni razlozi za terorizam mogu biti eliminirani, bez gore navedenih razmatranja bit će nemoguće eliminirati terorizam za sva vremena. Ovo ukleto ponašanje će se pojaviti pod nekim drugim imenom.