Država u ludačkoj košulji

Dodikov potrčko u Predsjedništvu zgražava se od pomisli da bi u zgradi ambasade u Australiji, gdje je planirano obilježavanje godišnjice genocida u Srebrnici, moglo doći do toga da se prouči Fatiha, ili, ne  daj Bože, da nastupi hor koji se zove Šehidi! To bi, prema njemu, bilo kršenje svih zakona, a što te ambasade ne bi ni bilo da nije bilo naših boraca i šehida, o tome ne želi razgovarati. Nije se Radmanoviću  činilo ništa čudno kad je Miloš Prica, ambasador misije BiH u UN-u, pisao švedskim vlastima molbe za prijevremeno puštanje na slobodu ratne zločinke Biljana Plavšić. Nije mu se činilo da je kršenje zakona ni upotreba memoranduma i pečata Ambasade, a sad mu Fatiha u ambasadi predstavlja veliku opasnost po sigurnost osoblja i kršenje zakona

Piše: Muhamed MAHMUTOVIĆ

U proteklom periodu bilo je mnogo događaja kojima je naša i svjetska javnost bila okupirana. Napad izraelskih specijalaca na humanitarni konvoj, u kojem je ubijeno devet humanitaraca, šokirao je svijet samo zakratko. Oči javnosti su se ubrzo okrenule prema Svjetskom nogometnom prvenstvu. U vremenu velike recesije, kad su stotine hiljada ljudi ostajale bez posla, niko više nije obraćao pažnju na to. Razmažene svjetske fudbalske zvijezde,  koje se sve više ponašaju kao balerine  i od bola se prevrću po travi dok suparnički igrač krene u njegovom pravcu - mnogo su privlačnije za oko nego indeksi berzi koji neumoljivo prijete kolapsu svjetske privrede. Ako je ijednu igru osmislio šejtanski poglavica, onda je to zasigurno nogomet, jer je u stanju odvratiti milione ljudi od svakidašnjih problema i obaveza. Da je barem ostao ono što je nekad bio, viteško nadmetanje, sa mnogo fair playa. Ali, možda tad ne bi bio ni toliko privlačan, jer kome bi bilo zanimljivo da je golman njemačke reprezentacije namjerno ubacio loptu u mrežu, vidjevši da je pola metra prošla gol crtu, nakon sjajnog šuta Lamparda? Ne, on ju je uhvatio i vratio u igru kao da ništa nije bilo. Sudija «nije vidio», a omladina koja u najvećem broju prati nogomet, dobila novo naravoučenje: isplati se biti nepošten! Na tom principu funkcionira i novi svjetski poredak, u kojem, ipak , nije bilo mjesta za minutu šutnje žrtvama genocida u Srebrnici u završnoj utkamici. FIFA je to odbila licemjernim obrazloženjem, kao što su licemjernim obrazloženjima i razoružani bošnjaci Srebrnice i prepušteni dželatima na milost i nemilost.

Rasprodane koke koje nose zlatna jaja
U našoj domovini se, uz praćenje nogometa, najviše govorilo o izborima koji dolaze  i 15-godišnjici genocida u Srebrenici. Na predstojećim izborima, osim SBBBIH i njegovog osnivača Fahrudina Radončića, uglavnom ista lica. Niko ne govori o konkretnim programima svoje stranke za poboljšanje životnog standarda građana, za nužne izmjene Ustava, koji je, očito, ludačka košulja našoj zemlji ili načina da se konačno vrati svak na svoje prijeratno ognjište.
U dosadašnjim prepucavanjima se samo narod bombardira nalazima, koliko je ko pronevjerio ili potrošio državnih para, te kako su takvi samo iz one druge stranke. Stranke i pojedinci svoju su izbornu platformu podredile cilju da pobijede one druge, jer su «oni» lopovi i korumpirani, a kasnije će se vidjeti na koji način će vladati, ako dobiju izbore. To je potpuno suprotno od načina na koji se vodi izborna kampanja u razvijenim zemljama. Zato su i rezultati vladavine uvijek suprotni onima koje, neimaštinom i svakakvim problemima izbezumljeni, građani očekuju.
Predizborna kampanja u manjem bh. (č)etnitetu, također se zahuktala, a razlikuje se od one u Federaciji samo po tome što je u većoj mjeri obojena nacionalnim strastima, jer im nije preostalo ništa drugo. Koke koje su nosile zlatna jaja rasprodane su za one prijašnje izbore, a lova se potrošila na kupovinu socijalnog mira,  izgradnju središta Vlade RS, kako bi to što više ličilo na državu, lobističke grupe po svijetu, kako bi Dodiku omogućile posjete «državničke» barem trećerazrednim političarima, vile Milorada Dodika i njegovih poltrona itd. Tako su sad Rusi vlasnici rafinerije nafte Bosanskom Brodu, a Strabag (bez love) odustao od izgradnje razvikane mreže autoputeva, dok Slovaci nisu ni došli u Gacko da prave elektranu. Ledina pored Trebinja je zarasla u veću travu, umjesto da se pretvori u aerodrom. Dodiku, dakle, sad nije preostalo ništa drugo nego da opet, oprobanom nacionalistickom i četničkom retoorikom,, juriša na čelo RS, a vruću fotelju premijera će prepustiti nekom «svom malom». Da mu to dobro ide upečatljivo pokazuje jedan grafit, na kojem piše: Nenam ništa, ali sve dajem za Republiku Srpsku!
Naruku mu, svakako, ide svjetska moda, u kojoj visoko kotira islamofobija i priča o terorizmu, pa se tako u novinama gdje je on glavni i odgovorni urednik (a zovu se Nezavisne novine), često pojavljuju priče kako je on i vodstvo RS u velikoj opasnosti, jer ih je jednoga dana slikala grupa «vehabija» i «jedna muslimanka». Te njegove novine su 10. jula 2010. najavile ukop 775 žrtava genocida kao komemoraciju «za nastradale Bošnjake»; ne spominje se čak ni rat, a o genocidu ni govora, kao da su nastradali od prirodne katastrofe!

Šta gube a šta dobijaju
Dodikov potrčko u Predsjedništvu se u istim novinama zgražava od pomisli da bi u zgradi ambasade u Australiji, gdje je planirano obilježavanje godišnjice genocida u Srebrnici, moglo doći do toga da se prouči Fatiha, ili, ne  daj Bože, da nastupi hor koji se zove Šehidi! To bi, prema njemu, bilo kršenje svih zakona, a što te ambasade ne bi ni bilo da nije bilo naših boraca i šehida, o tome ne želi razgovarati. Nije se Radmanoviću  činilo ništa čudno kad je Miloš Prica, ambasador misije BiH u UN-u, pisao švedskim vlastima molbe za prijevremeno puštanje na slobodu ratne zločinke Biljana Plavšić. Nije mu se činilo da je kršenje zakona ni upotreba memoranduma i pečata Ambasade, a sad mu Fatiha u Ambasadi predstavlja veliku opasnost po sigurnost osoblja i kršenje zakona.
A što ne bi kad mu se može, Dejtonski ustav mu omogućava, preko entiteskog veta, blokadu svakakvih zakona koji jačaju državu,  pa i rezolucije o genocidu u Srebrnici, koju je usvojila EU, pa čak i njegova majka Srbija. Zemlja koje se najviše tiče tužna kolona od 775 tabuta, nije ni blizu usvajanja rezolucije o osudi tog genocida, najviše zbog ludačke košulje iz Dejtona.
Nisam zapamtio da je u proteklih 15 godina ijedan naš političar tražio da se ona donese, da ne govorim o složnom i ustrajnom insistiranju na tome od strane bošnjačkih i hrvatskih političara. Mnogo je važnije kako rasprodati elektroenergetski sektor, Telecom i Bosnalijek, jer tu se odmah vidi šta gubiš a šta dobijaš.
Komentar koji konstatira stanje a ne ponudi rješenje, nije dobar, ali rješenje za ovakvo stanje je veoma teško naći. Možda dio rješenja mogu ponuditi kandidati na predstojećim izborima, koji bi mogli izboriti promjenu Ustava i ispraviti druge nepravde kojima su izloženi svi građani BiH, posebno najveće žrtve agresije na našu zemlju - Bošnjaci. Jako je značajno što Sulejman Tihić nije uspio u svojoj nakani, pa su liste ostale otvorene. Tako može u Parlament ući zadnji sa liste, umjesto onog prvog. Dakle, na našim građanima je dodatna obaveza, ne samo glasati, već i pažljivo birati!