HZ. OMER, R.A., I MLADIĆ

Braćo moja u Islamu! Danas ću vam prenijeti jedan zanimljiv i poučan događaj iz vremena vladavine drugog pravednog halife Omera, r.a.

Jednog dana dok je Omer sjedio sa svojim ashabima, tri plemenita i lijepa mladića uđoše među njih. Dvojica rekoše: ''Nas dvojica smo braća. Dok je naš otac radio u njivi, ovaj mladić ga je ubio, pa smo ga doveli tebi radi pravde. Kazni ga u skladu sa Allahovom knjigom!''

Halifa se okrenu trećem mladiću i zatraži da progovori. On reče: ''Iako nije bilo svjedoka, Allah, Sveprisutni, zna da oni govore istinu. Mnogo žalim zbog toga što sam ubio njihovog oca. Ja sam sa sela. Jutros sam došao u Medinu da posjetim mezar našeg Poslanika, a.s. Pred ulazom u grad sjahao sam sa konja da se abdestim. Moj konj je počeo da brsti hurminu granu, koja je visila preko zida. Čim sam to primjetio, povukao sam konja u stranu i udaljio ga od te grane. Baš tad mi priđe čovjek sa velikim kamenom u ruci. Bacio je kamen i pogodio je konja u glavu i odmah ga ubio. Pošto sam mnogo volio svog konja, izgubio sam kontrolu nad sobom i podigao sam isti kamen i bacio ga na čovjeka. Pao je mrtav. Da sam htio pobjeći, mogao sam to uraditi. Ali, kuda? Ako ne dobijem kaznu ovdje, dobit ću vječnu kaznu na onom svijetu. Nisam ga namjeravao ubiti, ali je umro od moje ruke. Sad je na tebi da presudiš.''

Halifa reče: ''Počinio si ubistvo. Po šerijatu, moraš dobiti smrtnu kaznu.''

Mladić mirno reče: ''Neka bude tako. Međutim, ostavljeno mi je da čuvam bogatstvo jednog siročeta dok ono ne bude punoljetno. Zakopao sam to blago. Osim mene niko ne zna gdje je. Moram ga iskopati i ostaviti nekom drugom u amanet, kako ne bih uskratio siročetu njegovo pravo. Daj mi tri dana da odem u svoje selo i  ispunim tu dužnost.''

Omer je odgovorio: ''Ne može se udovoljiti tvom zahtjevu, osim ako neko ne zauzme tvoje mjesto i ne garantuje za tvoj život.''

''O vladaru pravovjernih'', reče mladić, ''mogao sam pobjeći i prije da sam htio. U mom srcu je bogobojaznost. Budi siguran da ću se vratiti.''

Halifa je to odbio radi Zakona. Mladić tada pogleda ashabe Poslanika, a.s., koji su bili okupljeni oko halife, a zatim nasumično pokaza prstom na Ebu Zerra el-Gifarija, r.a., i reče: ''Ovaj čovjek će garantovati za mene.''

Ebu Zerr, koji je bio jedan od najdražih i najpoštovanijih ashaba Poslanika, a.s., bez razmišljanja je prihvatio da uzme mladićevo mjesto, ako se ovaj ne vrati. I tako je osuđenik bio pušten.

Trećeg dana dva tužitelja se vratiše halifi na divan. Ebu Zerr je bio tu, ali osuđenik još uvijek nije bio stigao.

Tužitelji rekoše: ''O Ebu Zerr, garantovao si za nekog koga nisi ni poznavao. Ako se on ne vrati, mi odavde ne idemo dok ne dobijemo odštetu za krv našeg oca.''

Halifa reče: ''Uistinu, ako se mladić ne vrati, kaznu ćemo primjeniti na Ebu Zerru.''

Čuvši ovo, svi prisutni počeše plakati, jer Ebu Zerr je bio čovjek sa mnogo vrlina i lijepih osobina, bio je svjetlo i nadahnuće za cijelu Medinu.

Pred kraj dana uzbuđenje, tuga i čuđenje ljudi je bilo na vrhuncu. Iznenada se pojavi mladić. Trčao je umoran, prašnjav i oznojen. ''Žao mi je što sam vas zabrinuo.'', reče hvatajući zrak. ''Oprostite mi što dolazim u zadnjem trenutku. Bilo je mnogo posla, a pustinja je vrela i put je dug. Sad sam spreman. Izvršite kaznu.''

Zatim se okrenuo skupu ljudi i rekao: ''Vjernik je odan svojoj riječi. Licemjer ne drži obećanje. Ko može pobjeći od smrti koja će doći prije ili kasnije? Zar ste mislili da ću nestati pa da ljudi kažu: 'muslimani više ne drže obećanja!'?''

Skup se tada okrenu prema Ebu Zerru i neko ga upita je li znao za lijepe osobine mladića. Odgovorio je: ''Nisam znao, ali sam osjećao da ga ne mogu odbiti kad me je odabrao, jer to ne bi bilo u skladu sa darežljivosti. Zar da ja budem onaj radi kojeg će ljudi reći da u Islamu više nema ljubaznosti?''

Srca tužitelja se tada potresoše, te oni odustaše od zahtjeva za smrtnu kaznu i rekoše: ''Zar ćemo mi biti oni radi kojih će ljudi reći da u Islamu nema više samilosti?''

Braćo moja draga! Razmislimo o porukama ovog događaja!