“I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je umorena?”

I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je umorena?” 

Ovi ajeti u suri Tekvir donose slike djevojčica zakopanih pod zemljom, od strane istih onih ljudi koji su trebali da ih očuvaju u životu. Allah i Njegov Poslanik (s.a.v.s.) su dokinuli taj zli običaj i postupak prema Njegovim stvorenjima sa ovim perfektno jezgrovitim ajetom, osuđujući tu praksu ženskog čedomorstva. Kao ljudi, zahvali smo Uzvišenom što takva praksa više nije među nama.

Ili jeste?

Dok nisam prisustvovala predavanju uvaženog Dr. Mohammeda Akram Nadwija – islamskog učenjaka i autora 25 knjiga o fikhu, hadisu i arapskom jeziku – bila sam uvjerena da praksa zakopavanja živih djevojčica nije više relevantna, posebno među rastućom muslimanskom dijasporom. Ali, šejh Mohammed je izrekao nešto što me je razdrmalo i probudilo.

Rekao je da je ovaj ajet itekako relevantan danas. Jer se djevojčice još uvijek žive zakopavaju, ne njihova tijela – već njihovi umovi, napori, doprinosi, same njihove duše se zakopavaju pod ruševinama mržnje prema ženama, zabludjelih fetvi i diskriminacije.

Kasnije, čitajući knjigu “Muhaddisat”** šejha Mohammeda, u kojoj je objedinio historijske podatke o ženama učenjacima u Islamu, knjigu koja je uzela 15 godina istraživanja, pokazan mi je svijet koji više ne postoji. Uopće.  Slika ovog svijeta je tako daleko od naših poimanja, da se čini fiktivnim. Svijet u kome su žene bile poštovane i cijenjene zbog svog doprinosa u najvažnijem na svijetu – Allahovoj vjeri. Sve ovo je pokrilo siromaštvo u znanju i razmišljanju.
Nije im bilo zabranjeno da podučavaju u džamiji – a kamoli ulazak u njih!!
Čula su se njihova mišljenja, poštovala i prihvatala – čak i od strane izvršnog suda. ‘Amra bin ‘Abd al-Rahman je smatrana jednom od najboljih muhaddisa svoga vremena. Jedne prilike je ispravila presudu izvršnog kadije koji je osudio čovjeka na kaznu za krađu, jer je ukrao manje od četvrtine dinara. Kadija je prihvatio njeno znanje o propisima, te promijenio svoju odluku.

Prema dr. Nadwiju, trećina propisa Allahove vjere je podučavana, prenošena i sačuvana od strane žena našeg Ummeta.

Fatima bint Ibrahim (711 h) iz Damaska je studirala hadis kod najboljeg muhaddisa u to vrijeme, koji je podučavao hadis u Poslanikovoj (s.a.v.s.) džamiji. Muškarci i žene su putovali iz daleka samo kako bi prisustvovali njegovim predavanjima.  Nakon što je preselio na Ahiret, Fatima bint Ibrahim je preuzela nastavu. Podučavala je Sahih Buhariju, sve od propisa; bilo da je riječ o personalnim stvarima, porodičnim ili propisima vezano za državu. Prenosi se da je njena halka bila pored Poslanikovog (s.a.v.s.) mezara i da bi ona sjedila naslonjena na jedan od zidova. Među mnogima, njeni učenici su bili Imam Ez – Zehebi i Imam Subki. Jeste li primjetili? Sjedila je na mjestu gdje je nekad sjedio njen učitelj.

Danas, žena muslimanka je prisiljena da bude dio jednog od dva svijeta – onim kojim dominira Zapad gdje je njen identitet kao muslimanke zakopan pod pritiskom ismijavanja i neprijateljstva zbog takve stvari kao što je njeno oblačenje. Nema tu želje za njenim uspjehom, iako se tvrdi suprotno. Drugi svijet je mjesto gdje dominiraju muškarci, u kojem se njen identitet skriva iza zida grubog neodobravanja, nametnutog od strane neprovjerenih vjerskih ukaza, osuđujući je na potpuno sklanjanje sa scene, tvrdeći da ona može dobiti Džennet samo kroz ugađanje drugima.

Oba ekstrema su tako daleko od historije njenog mjesta u Islamu, da čovjek povjeruje da jedan treba drugog kako bi opstajali.

Prema šejhu Mohammed Nadwiju, ovo će se promijeniti kada muslimani muškarci promijene svoj stav 

prema ženama i počnu sijediti Poslanikov pristup, kao i Pravednih halifa u načinu na koji  su oni ukazivali počast ženama i ugledajući se na mjesto koji su im dali najčasniji ljudi čovječanstva. Žalosti me što mnogo muškaraca ne vidi ovu istinu.

Po mom mišljenju, ovo zahtjeva edukaciju muškaraca o položaju žene, koja će početi još u djetinjstvu.

Hadisi o ulozi žene kao supruge i majke su  tako često citirani od strane naših učitelja i šejhova, da počinjemo vjerovati kako drugih uloga žena i nema. Koja je svrha pričati o ovome ako se ne sagleda kompletna slika?

Koliko ste puta čuli priču o Umm Haram – sahabijke koja je tražila od Poslanika (s.a.v.s.) da se priključi mornaričkoj ekspediciji?

Iako su se nalazili u sred Arabije, daleko od mora, njeno shvatanje situacije dovelo je do zaključka da će se Islam proširiti i da će biti formirana mornarica. Željela je biti dijelom toga, pa je upitala Poslanika (s.a.v.s.) da li će se njen san ispuniti. On nije propitivao njene želje niti joj je rekao da je njeno mjesto u kući. Umjesto toga, obradovao je i rekao da će joj se san ispuniti. Ona se kasnije udala za čovjeka koji je bio vođa prve mornarice muslimana i ona ga je pratila u pohodima! Danas, ako muslimanka poželi bilo što van svoje kuće i kućanskih dužnosti – obeshrabljuje se, a u nekim zajednicama čak i grubo odbija i ignoriše. Postala je nevidljiva.

Zakopana.

Dok muslimani ne uvide da se ne može izgraditi nacija držeći njenu polovinu u stanju neznanja i letargije – ostaćemo u ovom stanju.

“Obrazovanje čovjeka je obrazovanje individue, ali obrazovanje žene je obrazovanje nacije.”
-Malcolm X

**org.” Muhaddithaat”, plural ženskog roda od ‘muhaddis’

Preuzeto, prevedeno i prilagođeno sa firasaah.wordpress.com

Izvor: divithana.com

Viđeno: 61

112

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close