Islam je misija dobra i ljubavi prema svim ljudima

Ove fascinantne osobine nisu ga napuštale ni u trenucima kada je bio u pitanju njegov život. U bitci na Uhudu, kada su mušrici toliko željeli da ga ubiju, u kojoj je bio ranjen, i u kojoj su se čak i odabrani ashabi, radijallahu anhum, kupali u krvi, neki zatražiše da prokune neprijatelje, a on im odgovori: „Nisam poslan da proklinjem, već sam poslan kao milost svjetovima. Gospodaru, uputi moj narod, jer oni ne znaju.“ Iz ovog primjera, kao i mnogih dugih, vidimo kako iz Poslanikovog, s.a.v.s., odgajateljskog srca izbija milostivost s kojom je on plijenio srca i najljućih protivnika. I u takvoj situaciji, njegova plemenita duša tražila je opravdanje za njegove neprijatelje. Takođe, nakon strašnih zlostavljanja i progona u Mekki i Taifu, kada je, jednom, jedva umakao progoniteljima, dolazi mu melek i pita da li bi želio da okolna brada sravni na njih, on mu odgovara: „Želio bih da Allah iz njihovog roda izvede one koji će se klanjati Uzvišenom Allahu.“

Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo je bilo i ostalo milost za njegov narod i za cijelo čovječanstvo, jer je njegova osnovna zadaća bila da poduči ljude ispravnom vjerovanju, izjednači ljude pred zakonom, da istopi rasne i klasne razlike i povrh svega, da ljude poduči savršenim moralnim principima. Sam Uzvišeni Gospodar je njegovo poslanstvo okarakterizirao „milošću svjetovima“ rekavši: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“. (El-Enbija', 107.)

Islam je misija dobra, mira i ljubavi prema svim ljudima. Zalagati se za mir, opće dobro i

djelovati na krilima ljubavi, znak je potpunog vjerovanja. Stoga bi musliman trebao da se odnosi prema svima s neskrivenom ljubavi i raznolikim oblicima dobročinstva. Allahov Resul, s.a.v.s., je rekao: „Nećete bit vjernici sve dok ne budete milostivi.“ 'Allahov Poslaniče', rekoše ashabi, 'svi smo mi milostivi'! 'Ne mislim na milost čovjeka prema bližnjem, to je milost prema svim ljudima.“

(Taberani)

Dakako, čovjek je susretljiv prema svojim prijateljima, pažljiv i blag prema svojoj porodici i rodbini i to je općepoznata i raširena pojava. Međutim, od muslimana se traži da bude velikodušan, blag i milostiv prema svakom u njegovom neposrednom okruženju. Kao št je naš odgajatelj i uzor, Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ko nije milostiv prema ljudima, neće ni Allah biti milostiv prema njemu.“ (Buhari) U drugom hadisu kaže se: „Blago onome ko je skroman u obilju; ko je pažljiv i blag prema vjernicima; ko je milostiv prema slabim i siromašnim i ko se druži sa učenim i mudrim.“ (Taberani) Islam naglašava da treba da postoje određeni ljudi koji će biti predmetom naše pojačane pažnje i milosti. U tom smislu navode se: roditelji, porodica, rodbina, siročad, oronuli, bolesni i nemoćni.

Služenje njima oplemenjuje naša srca koja postaju osjećajnija kada se beskompromisno hvataju ukoštac sa različitim životnim situacijama. Tada srca osjećaju odbačenost sa jetimima, gubitak sa ucviljenima i malaksalost sa ubogim nesretnicima. Ako izostane milostivost prema ovim kategorijama u društvo, kako se može očekivati milostovost prema ostalim ljudima. Milostivost je posebno dobrodošla sa bolesnicima i hendikepiranim licima. Oni su često prikovani za krevet, iscrpljeni raznim bolestima i gorkim lijekovima. Oni se zbog svoje trpnje bliski Allahu i to ih stavlja u posebno povlašten položaj. Stoga treba da pazimo, da ih ne uvrijedimo i ne omalovažimo, jer bi to bio težak grijeh.

Autor: dr. Halil Mehtić