Islamski brak – Svadba i njeni obicaji

 

islamskibrak.jpg (700×350)

Nakon vjencanja kod mnogih muslimana se uobicajilo medusobno razmjenjivanje burmi – prstenja, izmedu mladenaca. Ovo nije od Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, upute i nije poznato da su to muslimani prakticirali u svojoj dugoj tradiciji. Zbog toga je bolje da se pomenuti obicaj ostavi i ne praktikuje, kako ne bi zapali u oponašanje nevjernika, a to nam je zabranjeno. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je mišljenja da je to u najblažem obliku pokudeno (mekruh), a ukoliko je burma stavljena s ubjedenjem da je ona razlog ljubavi izmedu supružnika i da njeno skidanje i nenošenje ostavlja traga na bracnu vezu, u tom slucaju je haram.

 

Ženidba je jedna od velikih Allahovih, subhanehu ve te'ala, blagodati kojom obasipa Svoje robove, s tim da zahtijeva i iziskuje zahvalnost Allahu, subhanehu ve te'ala. Brak je Allahov ajet i jedan od nacina da se, uz Allahov dopust, uspostavi porodicni smiraj i sacuva cednost u ovom modernom dobu. Rekao je Uzvišeni: "I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što izmedu vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista, pouke za ljude koji razmišljaju." (Prijevod znacenja Er-Rum, 21.) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je spominjajuci vrste sadake rekao: „Pa cak i bracni odnos je sadaka.“ Ashabi tada rekoše: „O Allahov poslanice? Zar i za zadovoljavanje svoje strasti covjek ima nagradu?" Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tada rece: „Šta mislite kada bi tu svoju strast covjek udovoljio na nedozvoljen nacin, da li bi zaslužio kaznu? Isto tako, ako to uradi na dozvoljen (halal) nacin, zaslužuje nagradu." (Muslim, 1006.)

Želja nam je da, uz Allahovu pomoc, pojasnimo na koji nacin da se osnuje bracna zajednica, a da sâm njen pocetak ne bude popracen nepokornošcu našem Stvoritelju. Koji su to obicaji koji se praktikuju tokom ženidbe? Na koji nacin se radovati, sa cime to veselje upotpuniti, a da se tom prilikom ne bude nepokorno Onome koji nam je omogucio pomenutu blagodat.

 

Osnova svih obicaja

Usulsko pravilo glasi: „Osnova za sve obicaje jeste da su dozvoljeni (mubah), ukoliko u šerijatu ne dode ono što ih cini zabranjenim.“ Dokaz toga su rijeci Uzvišenog: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.“ (Prijevod znacenja El-Bakara, 29.) Kao što je i dokaz, za prethodno spomenuto usulsko pravilo, govor Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve selem: „Zaista je od najveceg grijeha muslimana, da pita za nešto što nije zabranjeno, pa se zabrani zbog njegovog pitanja." (Buhari, 7289; Muslim, 2358; Nazmu Kavaidi Fikhije) U ovom tekstu ce biti rijeci samo o dozvoljenim obicajima u svadbi, a koji ne budu spomenuti treba u njima primjeniti prethodno spomenuto usulsko pravilo. Rekao je Šejh Ibnu Bazz, rahimehullah: „Svakom muslimanu je stroga obaveza da se ne oslanja samo na obicaje, vec ih treba podvrgnuti šerijatu. Ono što šerijat od njih potvrdi dozvoljeno je raditi po njima, a što ne potvrdi nije dozvoljeno raditi po njima. I nije ono što su ljudi uobicajili da rade dokaz da je to dozvoljeno." (Medžmu`a Fetava 6. dio 510. Str.)

 

Prosidba i vjencanje

Mladic ce izabirati svoju buducu životnu saputnicu shodno Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, rijecima: "Žena se ženi zbog cetri stvari; njenog bogatstva, njenog roda, njene ljepote i njene vjere, pa se prihvati one koja ima vjeru…" (Buhari, 5090; Muslim, 1466.) Obicno ide mladoženja u prosidbu sa nekim od svoje bližnje rodbine ili poznanika kao što je otac, amidža ili brat radi upoznavanja sa rodbinom nevjeste i nje same. S tim da to može uraditi majka ili sestra i osobe slicne njima, kako bi se mogle što bolje upoznati sa buducom nevjestom, jer one mogu da vide kod djevojke ono što drugi ne mogu. Prilikom prosidbe mora se paziti na "osamljivanje" izmedu buducih supružnika, jer to nije dozvoljeno sve dok ona ne postane njegova supruga. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selem: "Neka se covjek nipošto ne osamljuje sa ženom (koja mu nije bliži rod), ako s njom nije njen mahrem." (Buhari, 3006; Muslim, 1341.) Nakon prosidbe pristupa se šerijatskom vjencanju, mada se ono može odgoditi i za sam dan svadbe. Pohvalno je da vjencanju prethodi donošenje zahvale Allahu, salavat i selam na Njegova poslanika, i prouci se prvi ajet iz sure En-Nisa, 102. ajet iz sure Ali-Imran i 70 i 71. ajet iz sure El-Ahzab. Od šartova za valjanost i ispravnost vjencanja su slijedeci:

 – Poznavanje mladenaca i njihovo imenovanje kod onoga ko vrši sam cin vjencanja

 – Medusobno zadovoljstvo mladenca po pitanju stupanja u brak. Narocito mlade: "Ne vjencaje se raspuštenica dok se ne upita za saglasnost, niti djevojka dok ne dadne dozvolu." (Buhari, 5136; Muslim, 3538.)

 – Prisustvo staratelja sa djevojcine strane, jer je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Nema braka osim sa starateljem." (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami`a, Albani, 7557.)

 – Prisustvo dva pravedna svjedoka. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Nema braka osim sa starateljem i dva pravedna svjedoka." (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami'a, Albani, 7557.) Rekao je imam Tirmizi, Allah mu se smilovao: "Po ovome su radili uceni Poslanikovi, sallallahu 'alejhi ve sellem, drugovi kao i oni koji su došli poslije njih od tabina i drugih, i rekli su: "Nema braka osim sa svjedocima", i nisu se po tom pitanju razišli kod nas oni koji su nam prethodili osim grupa ucenjaka koji su došli poslije." (Tuhvetu Ahvezij bi šerhi Džami`a Tirmizi 4. dio 198. str.)

Isto tako prilikom sklapanja braka se odreduje mehr (vjencani dar) oko kojeg su se mladenci prethodno dogovorili i kojeg je mladoženja dužan dati svojoj supruzi.

Nakon vjencanja kod mnogih muslimana se uobicajilo medusobno razmjenjivanje burmi – prstenja, izmedu mladenaca. Ovo nije od Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, upute i nije poznato da su to muslimani prakticirali u svojoj dugoj tradiciji. Zbog toga je bolje da se pomenuti obicaj ostavi i ne prakticira, kako ne bi zapali u oponašanje nevjernika, a to nam je zabranjeno. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je mišljenja da je to u najblažem obliku pokudeno (mekruh), a ukoliko je burma stavljena s ubjedenjem da je ona razlog ljubavi izmedu supružnika i da njeno skidanje i nenošenje ostavlja traga na bracnu vezu, u tom slucaju je haram. (Fetava Džami`a Lil-Mer`etil Muslime, Fetava Ulema`i Beledil- Haram, Islamweb.net: Fetva br. 5080.) Sunet je da se nakon vjencanja obznani brak. Rekao je Poslanik, sallalllahu 'alejhi ve sellem: "Obznanite brak!" (Tirmizi, Ibn Madže, hadis hasen, Albani Adabu Zefaf)

 

Poziv na svadbu

Nakon vjencanja slijede pripreme za svadbu. Svako prema njegovim mogucnostima, pazeci da ne dode do rasipništva i prekomjernog trošenja što nam je zabranio Uzvišeni, kako stoji u prevedenom znacenju ajeta: "Ali ne rasipaj mnogo. Jer su rasipnici braca šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan." (Prijevod znacenja El-Isra', 26-27.) Mladoženja je taj koji snosi troškove svadbe. Poziv na svadbu se vrši svim mogucim dozvoljenim komunikativnim sredstvima. Ukoliko bi se tom prilikom koristile pozivnice nema nikakve zapreke jer je to jedan od nacina pozivanja na svadbu.

 

Priprema nevjeste

Nema sumnje da je svadba i pocetak bracnog života jedan od važnijih dogadaja u životu nježnijeg spola. I svaka djevojka ce se potruditi da izgleda što je moguce ljepše i prikladnije na njenoj svadbi. S tim da ce paziti da prilikom uljepšavanja i ukrašavanja ne zapadne u stvari koje vjerom nisu dozvoljene. Odabir odjece treba da bude u skladu sa islamskim nacelima tj. da ne bude prozirno ili kratko, te da ne otkriva stidna mjesta kod žêna i da rukavi u haljine, u najmanju ruku, dosežu do nadlaktica. To zato jer je ispravnije mišljenje da je ženi dozvoljeno da ispred druge žene otkrije ono što je uobicajeno da kod nje vidi njena bližnja muška rodbina. Nema strogo odredene boje za nevjestinu haljinu. Sve su dozvoljene, pa cak ako obuce i bijelu haljinu, sa prethodno pomenutim adabima, jer sa tim se nece poistovjetiti sa nevjernicama. To je prošireno medu muslimanima i skoro svaka muslimanka prilikom udaje oblaci takvu haljinu (Medžmu`atul Es`ileti Tuhimu El-mer`ete Ibn Usejmin). Dozvoljeno joj je da se našminka i da stavi nakit kakav želi. Medutim, nece se mirisati kako ne bi, slucajno, drugi muškarci osjetili njen miris. Ovdje treba napomenuti da se prethodno receno odnosi na naše sestre koje su pokrivene i koje su prihvatile islamski nacin odijevanja. Ona sestra koja nosi nikab (zar) nakon svog potpunog dotjerivanja obuci ce na sebe džilbab i nikab. Ona sestra koja ne nosi nikab nego samo mahramu treba da izabere izmedu dvije stvari:

Da se ne šminka ili da nakon što se našminka preko njenog lica stavi odredeni prekrivac, poput vela, te na taj nacin prekrije njenu ljepotu i ukrase pokoravajuci se sa time Allahovim, subhanehu ve te'ala, rijecima: "A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje." (Prijevod znacenja An-Nur, 31.) A evo kako je, u ne tako davna vremena, izgledala bosansko-muslimanska nevjesta. Prenosimo doslovno opis nevjestine odjece iz knjige koja je zapisala bosanske obicaje: "Donje tijelo pokrile su joj svilene dimije, izvezene oko džepova i na nogavicama zlatnim ili srebrenim širitom. Na nogama su joj fine cipelice od crne kože ili papuce od kadife, izvezene srebrom ili zlatom. Na koparanu je jelek, a kopci su samo na slabinama sa dva puceta ciji je gornji dio otvoren. I jelek je izvezen srmom, srebrenom ili zlatnom žicom. Na rukama su joj zlatni, srmali ili srebreni belenzuci, a na prstima prstenovi. Oko vrata su joj derdani od zlata i bisera. Kosu je splela u šest debelih pletenica i u njih je uvezla svilene, zlatne ili srebrne vrpce. Kraj ušiju bogate begovske djevojke vise solufluci, a na njima red, dva malih dukata. Na glavi joj je fino fesic, a na njemu umjetni ili naravni cvjetak, lala i dukati. Nakon toga je zavijaju. Uzmu vrlo tanko, ali neprozirno bijelo platno, pa ju njim podbrade tako, da joj pokrije bradu, usta i polovicu nosa. To platno se zove jašmak. Potom uzmu drugo, nešto deblje i vece bijelo platno, metnu ga djevojci preko fesica na glavu, tako da pokrije glavu, celo, uši i vrlo malen dio nosa. To se platno zove cember. Izmedu cembera i jašmaka ostane malen razmak od jednog do dva prsta, da mlada može preko njega gledati. Preko leda joj pregrnu feredžu, dug kaput od crne ili zelene cohe. Na feredžu stavljaju havliju, bijelo rutavo platno, dugo dva, a široko oko jedan metar. Havliju pripnu bašlijom na vrh glave, tako da širina padne niz feredžu, a dužina preko ramena i ruke. Preko toga dolazi duvak, veliko vrlo fino, tanko i prozirno platno. Duvak prikopcaju na glavi, pa jedan dio seže sprijeda do pojasa, a drugi straga jos niže." (Život i obicaji muslimana u Bosni i Hercegovini/Antun Hangi str.183-184.skr.)

 

Dan svadbe

U dogovoreni dan dolaze svatovi po mladu. Tom prilikom ulaze u kucu i bivaju ugošceni i pocašceni od strane mladine porodice. Dok su svatovi u kuci obicno netko od mladine bližnje ili daljne rodbine okiti auta sa cvijecem ili drugim darovima poput peškira, košulja ili platna. Kad je sa tim završeno, a prethodno vec obavljeno vjencanje, mlada obucena i spremna za polazak u njen novi dom izlazi zajedno sa mladoženjom i nekim od mladoženjine bliže ženske rodbine (npr. sestra ili tetka) ili to budu dvije ženske osobe, jedna sa mladoženjine strane, a druga sa mladine. Na putu od kuce do auta obicno se mlada posipa sa cvijecem, bonbonima i sitnim novcem koji sakupljaju malena djeca. Ovo je dozvoljeno osim ukoliko ne bi ušlo u rasipništvo. (Islamweb fetva broj: 68293.) Nakon toga se zapucuju u njihov novi zajednicki dom.

 

Dolazak svatova u mladoženjinu kucu

Nakon dolaska svatova u mladoženjinu kucu (ili mjesto svadbe), nema nikakvog posebnog doceka mlade. Prilikom ulaska u njen novi dom lijepo je da tom prilikom poljubi njenu svekrvu, zaove, a potom i ostale zvanice. Ljubljenjem svoje nove porodice ukazuje im poštovanje i da ih prihvata kao svoju novu porodicu. Potom mlada sjeda na mjesto prethodno za nju pripremljeno. To može da bude stolica ili neko uzvišenije mjesto. Ovaj nacin sjedenja nije od pokudene vrste sjedenja i ne smatra se oholim jer je cilj od toga da sve prisutne zvanice vide mladu. (Fetva Šejh Munnedžid br. 46979.)

 

Svadbeno veselje

Potom pocinje svadbeno veselje koje ne treba da proprati grijeh i zabranjene stvari kao što su: miješanje muškaraca i žena, muzika, alkoholna pica i sve ostalo što je suprotno islamskim normama. Svi nacini halal-razonode mogu se ovom prilikom uprazniti. Nema nikave zapreke da se upražnjavaju specificne muške igre da bi se zabavili prisutni gosti. Lijepo je da neko održi prigodnu rijec, da se izvode ilahije, medusobna takmicenja i sl. Neke od tih igara su donedavno bile upražnjavane na bosanskim svadbama, u to doba zvanim "pirovima" ili "pilavima". Tada su održavane utrke konja, pješaka, gadanja itd. (Život i obicaji muslimana u Bosni i Hercegovini/Antun Hangi, Vjerski obicaji muslimana/Enver Mulahalilovic) Ženama je dozvoljeno da prilikom svadbe koriste def. Imam Buharija, Allah mu se smilovao, je naslovio jedno od poglavlja u svome Sahihu: Poglavlje "Udaranje defa prilikom svadbene gozbe". Tu je zabilježio hadis kojeg prenosi Erubejjia kci Muaviza sina Afra da je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, došao i ušao kod nje kada je dovedena svome suprugu i sjeo je na njenu postelju, a dvije njihove ropkinje su udarale def i spominjale plemenite osobine onih koji su ubijeni od njenih predaka na dan Bedra. (Buhari, 5147.) I rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Razlika izmedu halala i harama je glas i def u braku (na svadbi)." (Tirmizi,Nesa'i, hadis hasen, Irvaul Galil, 1994.) Rekao je šejh Salih Fevzan: „Nema smetnje da se tom prilikom recituje poezija, uce ilahije ili pjesme koje ne pobuduju strasti ili sadrže u sebi neprikladne rijeci.“ (Salih Fevzan, Fetava Elmer'eti El-Muslimeh, Adabu zefaf) Dozvoljeno je da se za tu priliku unajmi ž?ena koja ce pjevati i recitovati te pjesme. (šejh Munedž?id fetva br. 52804.) Sve ovo je uslovljeno sa time da ?žene budu udaljene od muškaraca i da oni tom prilikom ne cuju njihove glasove.

 

Svadbena gozba

Svadbena gozba je hrana koja je spremljena i priprimljena posebno za svadbu. Ona je sunnet. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, bi nakon ?ženidbe s nekom od majki pravovjernih, radijallahu 'anhune, pozvao ashabe i napravio gozbu. Tako je prilikom ?ženidbe sa Zejneb, radijallahu 'anha, pripremio ovcu. (Buharija 5168.) A na svadbi Safije, radijallahu 'anha, gozba je bila od datula i kaše. (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Mad?e, sahih, Albani.) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je Abdurahmanu b. Avfu nakon što ga je obavijestio da se ož?enio rekao: "Napravi gozbu pa makar sa jednom ovcom." (Sunen Ebu Davud, sahih Albani, 2109.) To je najmanje sa cim se može napraviti gozba. Iako nam praksa Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ukazuje da to mož?e da bude i sa necim manjim od toga. Mustehab je da gozba bude na osnovu mogucnosti mladoženje. (Nejlul evtar, 6. dio, 195. str.) Kao što prilikom pravljenja gozbe treba paziti da se ne rasipa sa hranom i picem, u tolikoj mjeri da se nakon završetka gozbe ta hrana baca u korpe za otpatke. Bojati se za one koji tako rade da im Allah ne oduzme tu blagodat jer je Uzvišeni rekao: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju." (Prijevod znacenja El-A'raf 31.)

 

Tko se poziva na svadbenu gozbu

Pozivaju se svi društveni slojevi ne izabirajuci zvanice po njihovom ugledu, polož?aju ili društvenom utjecaju. Poziv na svadbu može biti pojedinacan, lican ili uopšten, i otvorene prirode. I onaj, kome se uputi poziv licne prirode, dužan je odazvati se ukoliko svadba ne sadrži u sebi zabranjene stvari na što ukazuju Poslanikove, sallallahu 'alejhi ve sellem, rijeci: "Pet je prava muslimana kod muslimana… odazivanje na poziv…" (Buhari 1240.), a u predaji kod Muslima: “… i kada te pozove onda mu se odazovi!" (Muslim, 2161-5.) A ukoliko je poziv opšte prirode, nije se duž?an odazvati. S tim da ce domacin, prilikom odabira i pozivanja zvanica, voditi brigu o Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, rijecima: "Najgora hrana je hrana svadbene gozbe. Na nju se pozivaju bogati, a ostavljaju siromašni. A onaj koji se ne odazove "pozivu" nepokoran je Allahu i Njegovom poslaniku." (Buhari, 5177; Muslim, 1432-107.) Osim ukoliko ne bude imao jedno od slijedecih opravdanja za neodazivanje pozivu:

 – Da sumnja u hranu

 – Da bude samo za bogate

 – Da na istoj gozbi bude neko cije ce ga prisustvo uznemiriti ili mu neprilici njegovo sjedenje

 – Da ga poziva bojeci se njegovog zla, iz pohlepe za njegovim ugledom ili da ga potpomogne na neistini

 – Da na gozbi bude alkohol, zabava, prostirka od svile ili slika u kuci

 – Da ima opravdan razlog za nedolazak. (Subuls-selam/San`ani)

 

Viđeno: 675

568

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close