Jesi li ti Kabil ili Habil?

U Kur’anu i Sunnetu ne spominju se imena Habil i Kabil, ali su ona u širokoj upotrebi u knjigama povijesti i komentarima (tefsirima) Kur’ana, kao i u svetim knjigama ehlul-kitabija.

Za nas je važno porijeklo priče o Habilu i Kabilu i pouke koje se u njoj kriju i nema smetnje da se ova imena koriste zbog njihove poznatosti i raširenosti, niti njihovo korištenje zahtijeva jak šerijatski dokaz, pogotovo što predaje u kojima se spominju prenose Ibn Abbas, Abdullah ibn Amr i drugi.

U Kur’anu se ova priča spominje u pet ajeta iz sure El-Maide i njen kontekst je povezan sa ajetima u kojima se govori o ehlul-kitabijama, što je neke islamske učenjake navelo na pomisao da se ta priča dogodila među Benu Izraelćanima.

No, istina je da se ta priča odnosi na direktne potomke, odnosno sinove Ademove, a.s. Na to aludira predaja u kojoj je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Niko neće biti nepravedno ubijen, a da prvi Ademov sin neće snositi dio tog grijeha, jer je on prvi koji je ubio čovjeka na Zemlji.” (Buharija i Muslim) Dakle, to je bilo prvo ubistvo i prvi zločin nakon što je Adem, a.s., spušten na Zemlju i nakon što je postao namjesnik (halifa) na Zemlji.

Većina predaja govori da se spor između dvojice Ademovih, a.s., sinova, Habila i Kabila, desio u vezi braka sa ljepšom od dvije sestre i to je smisao koji je ostao na snazi među ljudima, Ademovim, a.s., potomcima, do danas, kao što je rekao Ibnul-Semmak: ”Da nije troje ne bi se događale nesreće i ne bi se isukivale sablje: da nije svilenih niti koje su prijatnije i bolje od drugih, da nije ljudskih lica koja su ljepša od drugih i da nije hrane koja je ukusnija od druge.” A to znači da se borba među ljudima zapodijeva i vodi zbog ljepote, odjeće i hrane, i tajna mnogih ratova krije se u tome.

Kur’an se ne bavi detaljima te priče, jer je osnovna intencija da se skrene pažnja na svetost ljudske krvi (života) i očuvanje pravā (bratskih, ljudskih, ademovskih) koja važe za sve ljude podjednako. Također, Kur’an se ne bavi detaljima koji se odnose na kurban ili žrtvu koju su prinijeli Habil i Kabil. Naime, Habil je bio vlasnik stada ovaca i kao kurban prinio je najboljeg ovna, a Kabil je bio poljoprivrednik i imao je mnoge usjeve, ali je kao kurban prinio i žrtvovao najslabiji usjev koji je imao.

A što se tiče prihvaćanja i primanja njihove žrtve, prenosi se da je dokaz prihvatanja bila vatra koja je spalila Habilovu, a nije Kabilovu žrtvu. Na takav znak primanja žrtve aludira i ajet u kojem se spominje govor Jevreja upućen Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.: ”Bog nam je naredio da ne vjerujemo nijednom poslaniku prije nego što prinese žrtvu koju će vatra progutati.” (Ali Imran, 183.)

Zatim predaja o Jošui ibn Nunu u kojoj dolazi da je on sa svojim sljedbenicima skupio ratni plijen i onda se pojavila vatra koja ga nije htjela progutati dok nisu u taj plijen vratili zlato koje je bilo uzeto iz plijena. Kada su ga vratili, vatra je progutala sav plijen. (Muslim)

Kabilova zavidnost bratu Habilu, simbolizira minijaturni primjer onoga što se dogodilo šejtanu sa Ademom, a.s. Osjećaj njegove prednosti nad bratom probudio je ljubomoru u njemu, pa je, usljed te ljubomore i zavidnosti, zaprijetio: ‘‘Ja ću tebe ubiti!” (El-Maida, 27.) Habilov odgovor na tu prijetnju bio je: ”Bog koji nas je sakupio na Zemlji, osvetit će se ako ti mene ubiješ.” Želja za ubistvom se dogodila, ali se dogodilo i uzdizanje iznad osvete. Habil je bio jači od Kabila, ali je bio pobožniji i bogobojazniji, zato ga njegova duša nije nagovarala da požuruje sa ubistvom, niti mu je ikada na um pala ideja izražena u arapskoj poslovici: ”Presudi Hadžadžu prije nego on tebi presudi.”

Habilov princip bio je zdrav: ”Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh.” (El-Maida, 29.) On je znao da je ubistvo vatra, sramota i nepravda: ”I da budeš stanovnik u vatri.” (El-Maida, 29.) Habil je bio pažljiv i gledao je da se zaštiti od svog brata, ali oprez ne mijenja i ne odgađa sudbinu. Kabil ga je našao gdje spava u podnožju brda, pa je uzeo kamen i ubio ga.

Ipak se kod Kabila na trenutak pojavilo kolebanje i oklijevanje, jer je želio počiniti zločin koji nikada prije nije vidio, ali je bio svjestan da se to može dogoditi i da on ima mogućnost da to uradi, pa se bio uplašio od toga. Međutim, duša koja je sklona zlu, navela ga je da ubije svoga brata.

Izraz ”bratstvo” je podsjećanje na zajedničko porijeklo i veze među ljudima, na poštivanje nepovredivosti i svetosti ljudskog života i ljudskih prava, te upozorenje da se olahko ne prelaze te granice i da se ne upušta u međusobno neprijateljstvo i prolijevanje krvi.

Kur’an govori o Kabilovom kajanju nakon što je vidio bratovo beživotno tijelo. O tome se u Kur’anu veli: ”I pokaja se.” (El-Maida, 31.) Možda to kajanje nije proizašlo iz straha od zagrobnog života, niti je posljedica iskrene tevbe, te mu zbog toga to kajanje neće koristiti. Na Sudnjem danu koristit će tevba i iskreno pokajanje od svakog grijeha, pa makar se radilo o širku i ubistvu nevinog čovjeka. Kabil je izrazio žaljenje riječima: ”Teško meni!” – a to su riječi koje se izgovaraju kada čovjek doživi težak gubitak ili zapadne u nevolju i tugu -, pa se odmah sjetio da je ubijeni čovjek njegov rođeni brat.

Bez obzira na veličinu i težinu pogreške, ona ne poništava bratstvo. Stoga, u kontekstu govora o odmazdi za ubistvo, Uzvišeni u Kur’anu veli: ”A onaj kome rob ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati.” (El-Bekara, 178.)

Grijeh, makoliko bio velik, ne znači nevjerstvo, niti izlazak počinioca tog grijeha iz širokog kruga vjerovanja. Jer, prinošenje žrtve od strane Kabila dokaz je da je on u osnovi bio vjernik, a nema pouzdanog dokaza da je bio munafik.

Umran ibn Talha, r.a., došao je kod Alije, r.a., pa mu je Alija, r.a., izrazio dobrodošlicu, rekavši: ”Nadam se da će Allah, dž.š.: mene, tvoga babu Talhu, r.a., i Zubejra, r.a., (a njih dvojica su ratovali protiv Alije, r.a.) učiniti od onih za koje je rekao: ”I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.” (El-Hidžr, 47.)

I kada govori o samom činu ubistva, Kur’an preko tog prizora zločina brzo prelazi, bez detaljiziranja i oduljivanja, i samo kaže: ”Pa ga on ubi.” (El-Maida, 30.) Jer, pouka je u gubitku koji je prouzrokavalo ubistvo: gubitak brata, gubitak njegove porodice, gubitak ljudskosti, sreće na dunjaluku i Ahiretu, te gubitak povijesti i lijepog spomena, jer je Kabil postao loš primjer koji se spominje do Sudnjega dana i simbol zla i kidanja rodbinskih veza.

Odnos između braće i sestara u istoj porodici, mora se temeljiti na ljubavi, uzajamnom prihvatanju, skladu, altruizmu, uzajamnom poštovanju i razumijevanju, čuvanju prava roditelja, toleranciji i praštanju u slučaju pojave problema, koje treba rješavati sa strpljenjem, kompromisom i uzdizanjem iznad sebičnosti.

Roditeljska briga, odgoj, ljubav i nježnost, sviju nas obuhvata i nema potrebe za mnogobrojnim i čestim žalbama u smislu: koga su od nas roditelji više voljeli i o kome su se više brinuli. Sofra oko koje smo se okupljali, kuća koja čuva uspomene na djetinjstvo, zajednički geni, majčino srce pod kojim smo svi ležali, sve to treba da učvrsti i pojača naše bratske veze.

Kabil i Habil predstavljaju dva primjera ljudskog ponašanja, pa koji od njih bi volio biti?

Izvor:akos.ba

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Komentari

komentara