Kad me ukopate – zastanite malo kod mog kabura…

Abdurrahman ibnu Šemase el-Mehri rhm., kaže: Bili smo kod Amr b. el-‘Asa r.a., dok je bio na samrtnoj postelji. Dugo je plakao, okrenut svojim licem ka zidu. Njegov sin mu zboraše: O očiću moj, zar te nije Allahov Poslanik s.a.w.s., obradovao time i time, i zar te Allahov Poslanik s.a.w.s., nije obradovao time i time – pa se on okrenu i reče: Najvrijednije čemu se nadamo jesu riječi šehadeta: la ilahe illallah – muhammedun resulullah! Ja sam prošao kroz tri perioda u životu. U prvom periodu moga života nisi mogao naći ikoga da je više mrzio Allahovog Poslanika s.a.w.s., od mene, niti je ikome bilo draže da mu je zapao ruku da ga ubije od mene! Da sam umro u takvom stanju – bio bih džehenemlija! 

Kada je Allah dž.š., dao da islam uđe u moje srce, došao sam Poslaniku s.a.w.s., rekavši mu: Pruži desnu ruku da ti dam prisegu na vjernost – pa je Poslanik s.a.w.s., pružio svoju desnicu i ja je ščepah. Poslanik a.s., reče: Šta ti je Amre? Rekoh: Hoću da uslovim ovu moju prisegu na vjernost! Poslanik a.s., reče: Da je usloviš čime? Rekoh: Da mi bude oprošteno! Poslanik a.s., reče: Zar ne znaš da islam briše sve grijehe počinjene prije njega, i da hidžra briše sve grijehe počinjene prije nje, i da hadždž briše sve grijehe počinjene prije njega!“ Niko mi nije bio draži od Allahovog Poslanika s.a.w.s., niti mi je iko ljepše ispunjavao oko od njega, niti sam mogao ispuniti svoje oko njime, iz poštovanja prema njemu. Kada bi tražili od mene da vam ga opišem – ne bih to mogao, jer nikada nisam mogao ispuniti svoje oči njime. Da sam u takvom stanju umro nadam se da bih bio jedan od džennetlija. 

Nakon Poslanika s.a.w.s., imali smo razne državne poslove i obaveze – ne znam kako sam postupao u njima. Kad budem umro nemoj da mi dženazu prati naricaljka, niti vatra, a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri), onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi makar malo bilo lakše uz vas, kako bih vidio s čime ću dočekati poslanike moga Gospodara!“ (Sahihu Muslim, br.336.; Mustahredž, Ebu ‘Avvaneh, 1/98.; el-Ahkam el-Šer'ijjeh, el-Išbili, 1/172.; Šerhul-Sunneh, Begavi, 5/419.)

U drugoj predaji stoji: „…kada me ukopate, sjednite kod mene (fa-k'udu ‘indi), onoliko koliko treba da se jedna deva zakolje i njeno meso iskrčmi, ne bi li mi, makar malo, bilo lakše uz vas!“ (Musned, Ahmed b. Hanbel, br.17815.)

U trećoj predaji stoji: „…kad završite s mojim ukopom, zadržite se oko moga groba (fe-mkusu havle kabri), onoliko koliko treba da se jedna deva zakolje i njeno meso iskrčmi, ne bi li mi, makar malo, bilo lakše uz vas, kako bih vidio s čime ću dočekati poslanike moga Gospodara!“ (El-Sunen El-Kubra, Bejheki, br.7318.; el-Sunen el-Sugra, Bejheki, br.1169 – 887.)

Imam Bejheki rhm., bilježi da je Ibnu Abbas r.a., nakon ukopa Abdullaha b. Sa'iba, zastao nad njegovim grobom učeći dovu za njega. (Ma'arifetul-Sunen vel-Asar, br.2333.)

Imam el-Hakim rhm., bilježi četvrtu predaju, ovog tipa, u kojoj stoji da je Amr b. el-‘As r.a., oporučio svome sinu Abdullahu, sljedeće: „Kada budem umro, ogasuli me i zamotaj me u ćefine, i dobro mi ih pritegni jer ću polagati račun (inni muhasam). Kada me ogasuliš, požuri samnom, a kada me postaviš na musallu – jer je bio bajram, ramazanski ili kurbanski, pričekaj sa klanjanjem dženaze dok se svijet ne iskupi, a kada se svijet iskupi prvo mi klanjaj dženazu, a zatim klanjaj bajram-namaz. Kada me položite u kabur, po meni zemlju bacajte, jer moja desna strana nije preča zemlje od moje lijeve strane. Kada me zatrpate, sjednite kod moga groba (fe-džlisu ‘inde kabri), onoliko koliko treba da se zakolje deva i njeno meso iskrčmi, ne bi li mi bilo, makar malo, lakše uz vas!“ (el-Mustedrek, br.5906.; Ma'arifetul-Sahabe, Asbehani, br.4454.)

Komentari islamskih učenjaka:

Imam Ebu Zekerija el-Nevevi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri), onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi makar malo bilo lakše uz vas“ – kaže: „U ovom dijelu hadisa ima brojnih faida i koristi. Prva je potvrda kaburskog iskušavanja i propitivanja od strane meleka, na čemu su sljedbenici istine. Druga faida jeste da je pohvaljeno i mustehabb, zadržati se malo, nakon ukopa mejta, kod njegova kabura, onoliko koliko je hadisom spomenuto. Treća faida jeste ta da umrli u kaburu čuje one koji su oko njegova groba!“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi alel-Muslim, 1/237.; 2/139.)

Imam Ibnul-Dževzi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri), onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi, makar malo, bilo lakše uz vas“ – kaže: „U enesovom musnedu, i u ostalim, je potvrđeno da mejt čuje topot obuće ljudi koji odlaze sa mezarja, pa ako je to tako onda ima smisla što se reklo: „…ne bi li mi, makar malo, bilo lakše uz vas“.“ (Pogledaj: Kešful-Muškil min Hadisil-Sahihajn, br.2306-2924.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „…a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri), onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi makar malo bilo lakše uz vas, kako bih vidio s čime ću dočekati poslanike moga Gospodara!“ – ovaj hadis nam ukazuje na to da je mejtu lakše i ljepše kada uz njegov kabur, nakon ukopa, ima nekoga. Od jednog dijela Selefa se bilježi da su ostavljali u oporuku da se kod njihovih kaburova, nakon njihova ukopa, prouči po nešto iz Kur'ana. Abdul-Hakk prenosi da je Abdullah b. Omer r.a., tražio da mu se, nakon ukopa, nad grobom uči sura el-Bekara. Na ovom stavu je bio el-Mu'alla b. Abdurrahman. Imam Ahmed rhm., je s prva vakta, negirao utemeljenost ovog čina, jer nije imao nikakve predaje po ovom pitanju, da bi kasnije odustao od svog mišljenja.“ (Pogledaj: el-Ruh, 1/10.)

Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti rhm., nakon navođenja prethodno spomenutih riječi od hafiza Ibnul-Kajjima el-Dževzijje rhm., zaključuje i kaže: „Opšte poznato je da ova predaja od Amra b. el-Asa r.a., ima status REF'A tj. direktne poveze sa Poslanikom s.a.w.s., jer da se svježe ukopana osoba lijepo osjeća uz prisustvo svojih najmilijih kod groba – ovakav stav nije podložan proizvoljnom mišljenju (već je u pitanju rivajet i direktno prenošenje od Poslanika s.a.w.s.!, op.prev.).“ (Pogledaj: Adva'ul-Bejan, 6/136.)

Imam Abdul-Hakk el-Išbili rhm., u komentaru djela hadisa: „…a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri), onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi makar malo bilo lakše uz vas, kako bih vidio s čime ću dočekati poslanike moga Gospodara!“ – kaže: „Ne bi li mi, makar malo, lakše bilo – zbog vaše dove koju ćete učiti za mene, i zbog vašeg zikra kojim će te veličati Allaha dž.š., u blizini moga kabura!“ (Pogledaj: el-‘Akiba fi Zikril-Mevt, 1/184.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Imam el-Adžurri, u djelu el-Nasiha, kaže: Mustehabb je, nakon ukopa mejta, zadržati se malo nad njegovim grobom, bivši okrenut prema njegovom licu, radi učenja dove za njega i njegovu postojanost u kaburu, riječima: „Gospodaru naš, ovo je tvoj rob, i Ti ga bolje znaš od nas, a mi od njega ne znamo ništa osim dobro. Sješćeš ga da bi ga propitao – Gospodaru naš učvrsti ga sa čvrstim riječima na Ahiretu isto onako kako si ga učvrstio na Dunjaluku. Bože naš, smiluj mu se, i učini da se susretne sa njegovim poslanikom Muhammedom s.a.w.s.. Ne daj da zalutamo nakon njega, i nemoj nam nagrade od njega uskratiti.“ 

Ebu Abdullah el-Tirmizi rhm., je rekao: Zastajanje nad kaburom i dova, nakon ukopa, za postojanost toga mejta, pri njegovom propitivanju u kaburu, je pravi meded i pomoć za tu umrlu osobu – nakon preklanjanog dženaze-namaza, jer je dženaze namaz, u džematu vjernika, poput vojske koja se iskupila na vratima kralja, zauzimajući se za njega, dok je zastajanje nad kaburom radi molbe za njegovu postojanost sama pomoć za vojsku. To je momenat velike zauzetosti mejta, jer ga očekuje strašno iskušenje i propitivanje dvojice meleka u kaburu!“ (Pogledaj: el-Tezkira, 1/115.)

Imam ‘Alauddin el-Merdavi el-Hanbeli rhm., kaže: „Učenje Kur'ana na kaburu nije mekruh – po ispravnijem od dva rivajeta. Ovo je stav mezheba, kako se spominje u djelu el-Furu’, što je posebno naznačeno tekstom. Šarih kaže – ovo je čuvenije (mešhur), mišljenje od imama Ahmeda rhm.. Hallal i Sahibul-Mezheb kažu: Jedinstven je rivajet po ovom pitanju – nije mekruh učenje Kur'ana na kaburu, i na ovom stavu je većina hanbelija poput el-Kadija koji je ovo podcrtao u djelu el-Vedžiz i ostali. Prvospomenuto mišljenje je u djelu el-Furu’, el-Mugni, el-Šerh, Ibnu Temim, el-Faik itd.. 

Drugi rivajet jeste da je učenje Kur'ana na kaburu mekruh. Ovo mišljenje je odabrao Abdul-Vehhab el-Verrak, i šejh Tekijjuddin, što je spomenuto u djelu el-Furu’. Ovo mišljenje je odabrao i Ebu Hafs. Šejh Tekijjuddin kaže: Ovo mišljenje prenosi grupa ljudi, i stva je većine Selefa, i na njemu su bili njegovi prvi pobornici, i naznaka je imama Mervezija. 

Kažem: Veliki broj hanbelijskih učenjaka tvrde da se imam Ahmed rhm., povratio od ovog mišljenja. Određen broj učenjaka prenosi od imama Ahmeda rhm., da je prošao pored Darira (slijepca), koji je učio Kur'an pored jednog kabura – što mu je imam Ahmed rhm., zabranjivao riječima: Učenje Kur'ana na kaburu je bid'at! Muhammed b. Kudame el-Dževheri mu reče: O Ebu Abdullahu, šta kažeš za Habeša el-Halebija? Rekoh: Pouzdan je. Reče: Pričao mi je Mubeššir od njegovog oca da je ostavio u oporuku – kada ga ukopaju da mu prouče početak sure el-Bekara i njen kraj, rekavši: Čuo sam Abdullaha b. Omera r.a., kako ostavlja u oporuku isto ovo. Imam Ahmed rhm., je rekao: Vrati se i reci onom čovjeku neka uči – što nam ukazuje na imamovo odustajanje od prvog mišljenja. 

Od imama Ahmeda rhm., se bilježi da je rekao: Učenje Kur'ana u toku ukopa mejta nije mekruh za razliku od ostalih momenata. 

U djelu el-Faik se kaže: Od imama Ahmeda rhm., se bilježi da je sunnet učenje kur'ana pri ukopu mejta – i ovo je odabrano mišljenje kod Abdul-Vehhaba el-Verraka, kao i kod našeg šejha. Od njega se bilježi i to da je učenje Kur'ana na kaburu bid'at, jer se takvo što ne bilježi od Allahovog Poslanika s.a.w.s., niti od njegovih ashaba. 

Dakle, shodno stavu da učenje kur'ana na kaburu nije mekruh – onda je ono mustehabb shodno ispravnijem stavu. U djelu el-Faik se kaže: Mustehabb je učenje Kur'ana na kaburu – zadnje je naznačen stav od imama Ahmeda rhm.. Ibnu Temim kaže: Učenje Kur'ana na kaburu nije mekruh već mustehabb – naznačeno tekstom. Kaže se: Učenje Kur'ana na kaburu se dozvoljava (tubahu). U djelu el-Ri'aje el-Kubra stoji: Dozvoljava se učenje Kur'ana na kaburu – naznačeno je tekstom (nassa alejh). Prvospomenuto je mišljenje u djelu el-Ri'aje el-Sugra, i u dvije el-Havije. U djelu el-Mugni, Šerh i Šerhu Ibni Rezin stoji: Dozvoljeno je učiti Kur'an kod groba (nakon ukopa), što je opšte-spomenuto (itlak), u djelu el-Furu’.“ (Pogledaj: el-Insaf, 2/392.)

Imam Velijjuddin el-Tibrizi rhm., kaže: „…a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri) – zbog učenja dove radi moje izdržljivosti i postojanosti pri kaburskom propitivanju; „onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi, makar malo, bilo lakše uz vas“ – zbog vaših proučenih dova i istigfara i molbi za moju postojanost pri kaburskom propitivanju. Ovaj hadis je potvrda istinitosti kaburskog iskušavanja i propitivanja od strane dva meleka, na čemu su sljedbenici istine, kao i to da je pohvaljeno i mustehabb, zadržati se malo, nakon ukopa mejta, kod njegova kabura, onoliko koliko je hadisom spomenuto.“ (Pogledaj: Miškatul-Mesabih me'a šerhihi Mir'atul-Mefatih, 5/903.)

Imam el-Tahtavi rhm., kaže: „Nakon ukopa mejta mustehabb je čučnuti-sjesti (džulus), ili se zadržati (muks), kod groba ukopanog čovjeka onoliko koliko je potrebno da se jedna deva zakolje i iskrčmi, shodno predaji koju bilježi imam Muslim od Amra b. el-Asa r.a., u kojoj stoji: „…a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri), onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi makar malo bilo lakše uz vas, kako bih vidio s čime ću dočekati poslanike moga Gospodara!“ – kada će se proučiti nešto iz Kur'ana kao i dova za mejta. Bilježi se od Osmana r.a., da je Poslanik s.a.w.s., praktikovao zadržati se nad kaburom ukopane osobe, rekavši ostalima: „Tražite oprosta za vašega brata, i molite se za njegovu postojanost – on se sada propituje!“ (Ebu Davud, Bezzar) Abdullah b. Omer r.a., je smatrao mustehabbom i pohvaljenim da se nad kaburom, nakon ukopa mejta, prouči početak i kraj sure el-Bekara. (Ibnu Abidin, Taberani, Bejheki)“ (Pogledaj: el-Mevsu'a el-Fikhijja el-Kuvejtijja, 16/42.)

Na drugom mjestu, u istom djelu, stoji: „Većina islamskih pravnika je na stanovištu da je mustehabb onima koji su pratili dženazu do groba, da, nakon ukopa mejta, čučnu kod groba radi dove i učenja Kur'ana, onoliko koliko je potrebno da se zakolje jedna deva i iskrčmi njeno meso, shodno predaji u kojoj stoji da je Poslanik s.a.w.s., praktikovao zadržati se nad kaburom ukopane osobe, rekavši ostalima: „Tražite oprosta za vašega brata, i molite se za njegovu postojanost – on se sada propituje!“ (Ebu Davud, Bezzar) Abdullah b. Omer r.a., je smatrao mustehabbom da se nad kaburom, nakon ukopa mejta, prouči početak i kraj sure el-Bekara, što nam potvrđuje i predaja od Amra b. el-Asa r.a., koji je na samrtnoj postelji rekao: „Kada me zatrpate, sjednite kod moga groba (fe-džlisu ‘inde kabri), onoliko koliko treba da se zakolje jedna deva i njeno meso iskrčmi, ne bi li mi bilo, makar malo, lakše uz vas!“ (el-Mustedrek, br.5906.; Ma'arifetul-Sahabe, Asbehani, br.4454.)“ (Pogledaj: el-Mevsu'a el-Fikhijja el-Kuvejtijja, 21/20.; Ibnu Abidin, 1/601.; Revdatul-Talibin, 2/137.; el-Mugni, 2/505.)

Šejh Ibnu Usejmin rhm., kaže: „Amr b. el-As r.a., je naredio svojoj porodici da se zadrže kod njegova kabura onoliko koliko je potrebno da se zakolje jedna deva i da se njeno meso iskrčmi, ne bi li mu bilo, makar malo, lakše uz njih – što nam je dokaz tome da mejt osjeća svoju familiju koja je u blizini njegova kabura. Od Poslanika s.a.w.s., se bilježi i to da umrla osoba u kaburu čuje topot obuće ljudi koji odlaze sa mezarja nakon njegova ukopa, a od Poslanika s.a.w.s., je potvrđeno i to da je praktikovao da, nakon ukopa mejta, zastane nad njegovim grobom, govoreći: Tražite oprosta za vašega brata i molite za njegovu postojanost – on se sada propituje! Mustehabb je, dakle, da se, nakon ukopa mejta, zastane malo nad njegovim kaburom, radi dove Allahu dž.š., da mu oprosti grijehe i da mu podari postojanosti pri propitivanju meleka, što će se tri puta ponavljati u dovi, jer je Poslanik s.a.w.s., praktikovao da, po tri puta, ponavlja ono za šta dovi!“ (Pogledaj: Šerhu Rijadil-Salihin, 1/781.)

Dr. Vehbi el-Zuhajli kaže: „U sklop praćenja dženaze prvashodno spada obavljanje dženaze namaza, shodno riječima Zejda b. Sabita r.a., koji je rekao: „Ako si klanjao dženazu namaz – odužio si se“. 

Zatim slijedi praćenje mejta do njegova kabura, čekajući sve do njegova ukopa, shodno hadisu od Ebu Hurejre r.a., u kojem se kaže: „Ko bude pratio dženazu do klanjanja dženaze namaza imaće nagradu od jednog Kirata, a ako bude prisustvovao i ukopu te umrle osobe onda će, kao nagradu, imati dva kirata – a kirat je poput brda Uhud.“ (Muttefekun ‘alejh) 

Treće što spada u sklop praćenja dženaze jeste zadržati se malo nakon ukopa mejta, radi traženja oprosta za njega i dove Allahu dž.š., da mu podari postojanosti i izdržljivosti pri kaburskim iskušenjima, shodno onome što se prenosi da je Poslanik s.a.w.s., praktikovao zadržati se nad kaburom ukopane osobe, rekavši ostalima: „Tražite oprosta za vašega brata, i molite se za njegovu postojanost – on se sada propituje!“ (Ebu Davud, Bezzar) 

Od Abdullaha b. Omera r.a., se bilježi da mu je, nakon njegova ukopa, nad grobom proučeno početak i kraj sure el-Bekara. 

Imam Muslim bilježi od Amra b. el-Asa r.a., da je rekao: „…a kada me položite u kabur – zatrpajte me zemljom, a potom zastanite oko moga groba (ekimu havle kabri), onoliko koliko treba da se zakolje i iskrčmi meso jedne deve, ne bi li mi makar malo bilo lakše uz vas, kako bih vidio s čime ću dočekati poslanike moga Gospodara!“ Četvrto što spada u sklop praćenja dženaze jeste skrušenost i razmišljanje o smrti…“ (Pogledaj: el-Fikh el-Islami ve Edilletuhu, 2/655.) 

Dr. Vehbi el-Zuhajli kaže: „Islamski učenjaci se razilaze na dva mišljenja po pitanju toga da li sevapi od tjelesnih ibadeta poput namaza, učenja kur'ana itd., dopiru do umrlih ili ne:

1.    1.   Učenje Kur'ana dopire do umrlog ne bitno je li se uči u njegovom prisustvu ili ne. Radi učenja Kur'ana se spušta rahmet i berićet, a dova nakon učenja Kur'ana je više za nadati se da je kabul. Ovog su stava Hanefije, Hanbelije, kasnije Šafije i Malikije.

1.    2.   Učenje Kur'ana ne dopire do umrlog, ne bitno je li se uči u njegovom prisustvu ili ne. Prve Malikije i poznato mišljenje (mešhur), je kod Šafija.

Hanefije su na stavu da je odabrano mišljenje kod njih da nije mekruh karijama da, nakon ukopa mejta, sjednu do groba radi učenja Kur'ana. (Pogledaj: el-Durr el-Muhtar, el-Haskefi, 2/245.; Hašijetu Reddil-Muhtar, Ibnu Abid, 2/245.; Durerul-Hukkam, Mula Hasro, 2/286.; Reddul-Muhtar, Ibnu Abidin, 6/413.; Šerhu Fethil-Kadir, Ibnul-Humam el-Sivasi, 2/142.; Fethul-Kadir, Ibnul-Humam el-Sivasi, 3/431.)

Hanbelije kažu da je učenje Kur'ana na grobu, nakon ukopa mejta, dozvoljeno.

Malikije smatraju da je mekruh učiti Kur'an za dušu umrlog, ne bitno je li se uči nakon smrti ili na njegovom kaburu, nakon ukopa, jer to nije bila praksa Selefa, ali za razliku od njih kasnije Malikije smatraju dozvoljenim učenje Kur'ana i zikra i poklanjanje sevapa od tog učenja umrloj osobi, zbog čega će biti nagrađen inšallah.

Prve šafije su bile na stanovištu da mejt nema koristi od dobrih dijela koja će činiti drugi ljudi, dok su razliku od njih, kasnije šafije – muhakkikun – na stanovištu da umrli imaju koristi od učenja Kur'ana, poput Fatihe i ostalih sura.

Ovo je praksa muslimana kroz stoljeća, a ono što muslimani vide kao dobro i lijepo – to je i kod Allaha dž.š., dobro i lijepo. Učenje Fatihe je korisno za živa čovjeka, u vidu rukje, što nam je Poslanik s.a.w.s., potvrdio za nju – pa je ona samim tim korisnija po umrlog.“ (Pogledaj: el-Fikh el-Islami ve Edilletuhu, 2/692.) 

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Viđeno: 13

30

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close