Kako je Muhammed, a.s., gradio državu

 Početkom sedmog stoljeća po rođenju Isa, a. s., na svjetskoj pozornici javlja se nova država, zasnovana i uređena po Božanskim zakonima i uputama.

 

          Temelje toj novonastaloj državi udario je posljednji Allahov Poslanik, Muhammed, a. s., porijeklom Arap iz uglednog mekkanskog plemena Kurejš. Nakon što je počeo dobijati objavu od Allaha, posredstvom plemenitog meleka Džibrila, a. s., i nakon što je islam kao Božanski sistem života dobio na snazi i intenzitetu, on prelazi u slijedeću razvojnu fazu društva koja je poznata kao "Medinski period" koja uključuje uspostavu državne zajednice sa svim elementima savremene, pravne države.

          Prvi počeci islamske države sežu do ugovora na Akabi, prije hidžre, gdje je postignut sporazum kojim se garantuje građanska poslušnost Poslaniku, a. s., kao i dobrodošlica svim imigrantima u Medinu.

          Nakon preseljenja iz Meke u Medinu Poslanik, a. s., gradi džamiju kao vjersko i administrativno sjedište nove države, provodi proces bratimljenja među muslimanima te uspostavlja multilateralne sporazume između islamske države i Jevreja kao i ostalih konstitutivnih zajednica lojalnih novoj državi, što se smatra prvim ustavom u svijetu.

          U narednih deset godina islamska je država u Medini sa Kur'anom kao zakonikom i Poslanikom, a. s., kao vođom uznapredovala u svakom pogledu, u početku se boreći protiv brojnih neprijatelja za svoju nezavisnost, a kasnije stasala u respektabilnu vojnu, političku i ekonomsku silu zasnovanu na Allahovom zakonu pravde i čestitosti, stavljajući u drugi plan sve dotadašnje nakaradne sisteme vrijednosti.

 

 

Uvod

 

          Govoriti o uspostavljanju islamske države u Medini, kao jednoj od posebnosti medinskog perioda je nepotpuno ako se ne pojasne neki bitni segmenti koji su prethodili tome, da bi se napravila usporedba između ta dva najupadljivija perioda iz života Allahovog poslanika. Medinski period nije ništa drugo do logički nastavak prve epizode poslanstva koji je bio prisutan kod svih Allahovih poslanika.

          Ako bi smo uzeli primjer Adema, a. s., uočili bi dva vrlo važna aspekta u njegovom životu i to život u Džennetu i život na Zemlji. Između ta dva perioda ima razdjelnica u obliku hidžre ili izgona (ihradž). Kod Nuha, Saliha, Huda, Luta ili Šuajba, a. s. ,[1] razdjelnica dvaju životnih perioda je uništenje njihovog naroda. Kod ostalih Božijih poslanika također su se mogli razlikovati dva oblika ili etape da've s tim da preokret nije uvijek bio na isti način. Kod Ejjuba, a. s.,  je to bolest, kod Junusa, a. s.,  tevba u tri tmine, kod Musaa, a. s. , je iseljenje iz Egipta. Posebno interesantan primjer je kod Isa, a. s., jer je njegov ¨Medinski period¨ u ahiri zemanu kad će svoju misiju nastaviti nakon viševjekovnog odsustva. [2] U prvom, tj. mekanskom periodu, poslanici bi bivali izloženi različitim torturama, bilo fizičke ili moralne naravi. U drugoj etapi pozivanja dolazilo bi do olakšanja, ¨a zaista sa mukom je i olakšanje. . . ¨[3]

         Cilj nam je u ovome radu objasniti neke od bitnih karakteristika vezanih za uspostavljanje islamske države, posmatrajući taj aspekt Poslanikove misije kroz historijsko-sociološke okolnosti koje su tada, prije četrnaest stoljeća bile prisutne na tlu Arabijskog poluotoka.

 

Da bi lakše obradili datu temu podijelit ćemo je na najbitnija poglavlja, odnosno povijesno-orijentirne momente, a smatramo da su to:

 

Ugovori na Akabi I i II

Hidžra

Džamija

Bratimljenje

Aktuelno političko – etničko stanje u Medini

Medinska povelja

Jačanje i razvoj islamske države

Organizacija društvenog života

Borba za opstanak

Globalizacija islamskog poziva

Vrhunac moći islamske države

Sistem vladanja

Ustav

Državno vlasništvo

Parlament i vlada

Sudstvo

 

Ugovori na Akabi[4]

 

          Iako u povijesnom kontekstu gledano, Medinski period počinje tek sa dolaskom Poslanika u Medinu, tadašnji Jesrib, smatram da počeci tog perioda sežu daleko ranije i to do prvog susreta Muhammeda, a.s., sa stanovnicima Jesriba.

          Primjetna je simbolika povezanosti Muhammeda, a. s. , sa Medinom, koja seže do Poslanikovog najranijeg djetinjstva. [5] Naime, i danas je prisutno mišljenje da je čovjekova domovina tamo gdje je mezar njegovih roditelja. Oba Poslanikova roditelja su umrla i pokopana u Medini, odnosno u njenoj okolici. Čak je prisutan i rodbinski aspekt jer Poslanikove dajdže su iz toga kraja. [6] Naravno u objektivnom posmatranju to ne igra tako važnu ulogu, ali nije ni za odbaciti jer kod Allaha ništa nije slučajno. Nakon što je taifsko vođstvo na grub i surov način odbilo islam, Poslanik svoju pažnju okreće prema drugim krajevima Arabije. Jedanaeste godine poslanstva susreo se sa nekolicinom ljudi iz plemena Hazredž koje je nastanjivalo Jesrib. [7]Nakon što im je Poslanik predočio islam oni su ga objeručke prihvatili, što zbog uvjerenja, što zbog straha da se ne ispuni prijetnja Jevreja koji su znali za njegovo skoro pojavljivanje te su zastrašivali svoje sunarodnjake sa dolaskom Poslanika koji će biti uzrok njihove propasti, kao što je to doživio prije njih narod Ad i Irem. [8]

Kako navodi Ibn Hišam[9] ta prva grupa brojala je šest ljudi i svi su bili iz plemena Hazredž. [10]Oni su sebi uzeli u zadatak da govore o islamu u svome gradu.

         Vijest o Poslaniku se brzo širila, tako da nije bilo ni jedne kuće u Jesribu a da se u njoj nije pohvalno govorilo o islamu i njegovom Poslaniku Muhammedu, a. s.

Naredne godine na hadždž dolazi dvanaest novih muslimana iz Jesriba koji se sastaše sa Poslanikom na Akabi [11] gdje mu dadoše prisegu i obavezaše se da neće Allahu druga pripisivati, da neće krasti, bludničiti, djecu svoju ubijati, potvore izmišljati i da neće poslušnost u dobru odbijati. Interesantno je da je ova prva prisega na Akabi bila usmjerena na suzbijanje zla dok je druga, velika prisega bila usmjerena na obavezu činjenja dobra, odnosno bila je usmjerena na vadžibe, tj. vjerske dužnosti.

         Godinu dana poslije dolazi u Mekku na Akabu daleko brojnija skupina muslimana, njih sedamdesetak, koji su sa islamom bili upoznati preko Mus'ab ibn Umejra,[12] prvog ambasadora u islamu. Oni tvrdo obećaše Muhammedu, a. s. , da će ga štititi kao što štite svoju djecu i svoje žene. Ovdje se uočava jedan bitan momenat. Naime, jedan ensarija iz plemena Evs upita: ¨Božiji Poslaniče, između nas i nekih ljudi (jevreja) postoje tijesne veze koje ćemo mi prekinuti. Šta misliš, ako to učinimo a tebe u međuvremenu Allah naputi da se vratiš svome narodu i ostaviš nas?!¨ Poslanik se na to nasmiješio i rekao: ¨Nikako, krv je krv i što bude sa vama biće i sa mnom. Ja pripadam vama a vi meni. Ratujem protiv onih koji ratuju protiv vas i u miru sam sa onima koji su sa vama u miru. ¨[13] Ista ova bojazan pojavila se kod ensarija nakon osvojenja Mekke, ali Poslanik ostaje pri ovoj svojoj odluci dokazujući  time svu veličinu svoga karaktera. [14] Do ovog ugovora je došlo kada je Allah Svome Poslaniku odobrio odbranu. Stoga se on još zove i Bej'atul harb (ugovor o ratovanju), i on je, osim onih iz prvog akabskog ugovora, imao i neke nove zahtjeve. Naime, prvi akabski ugovor podrazumijeva ugovor sa ženama, jer Allah, dž. š. , još nije odobrio Poslaniku rat. No kad mu je to odobrio, Poslanik je sa njima, na posljednjem akabskom susretu sklopio ugovor o ratovanju protiv pripadnika i crvene i crne rase. Na to se i sam obavezao, a njih je vezao za njihova Gospodara, obećavši im, ako se budu držali date riječi, Džennet. [15]

         Nakon ovih čvrstih garancija muslimani su se počeli iseljavati u Jesrib, pojedinačno ili u grupama, a Poslanik, a. s. , je bio jedan od posljednjih koji je to učinio.

          Ono što izvlačimo kao pouku iz akabskog primjera za naše prilike jeste činjenica da ukoliko u jednoj situaciji ne vidimo izlaza treba da znamo da je Allahova zemlja prostrana, a mogućnosti velike pa ako naš trud na jednom polju ne polučuje željene rezultate ne znači da u drugoj sredini neće biti uspjeha. Da je Poslanik ostao u Mekki ostvarenje njegove misije bilo bi daleko teže, možda čak i nemoguće. Također, treba imati na umu da se Poslanik nije odlučio za iseljenje sve dok nije dobio dopuštenje od Allaha, dž. š. , i čvrste garancije od uglednih predstavnika sredine u koju treba da se preseli.

 

 

Hidžra

 

          Hidžra Božijeg poslanika bila je događaj bez presedana. Rizikujući vlastiti život, ali duboko svjestan Božje pomoći on se zaputi prema Jesribu u pratnji svoga najboljeg prijatelja Ebu Bekra, duboko žaleći za rodnim mjestom i svjestan da ništa više neće biti  kao prije. U isto vrijeme građani Jesriba su sa čežnjom čekali da se na horizontu pojavi silueta najdražeg čovjeka. Kolika je bila čežnja ensarija za Poslanikovim dolaskom, toliki je bio strah Kurejšija da će im Muhammed izmaći šaka. I jedni i drugi su bili puni zebnje zbog Poslanika, samo što zebnja i zabrinutost kod vjernika oslikava ljubav i želju za Poslanikom, a zebnja nevjernika dolazi iz jakog osjećaja mržnje prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a. s.                        

Ova dva straha jasno oslikavaju i dvije suprotnosti mekanskog i medinskog perioda poslanstva. Koliko su nevjernici željeli zlo Muhammedu, a. s. , toliko su mu vjernici željeli dobro i još više. Koliko je u Mekki bio nesiguran i u strahu toliko je u Medini bio siguran i bezbjedan.

         Hidžra nije predstavljala klasično preseljenje iz mjesta u mjesto. Ona je značila konačni raskid sa svim što je vezivalo za nevjerstvo, kao i potvrdu krajnje iskrenosti u slijeđenju Poslanika i njegovog životnog puta. Muslimani su ostavljali iza sebe sve ono što su stekli u životu i sve ono što predstavlja dunjalučke blagodati, a zaputili su se u neizvjesnost sa jasnim ubjeđenjem da ih za to očekuje Božija nagrada i zadovoljstvo. Kada je riječ o hidžri Allahova Poslanika, onda neminovno uviđamo neke bitne poruke koje nadživljavaju vrijeme i koje i dan danas služe kao izvor jake vjerničke i moralne inspiracije.

          U toku priprema Poslanik odabire svog najvjernijeg prijatelja Ebu Bekra[16] za svoga saputnika, koji je na sebe preuzeo obavezu nabavke vrsnih kamila koje mogu bez teškoća da prevale dalek put do Jesriba, što ukazuje na potrebu osiguravanja svih materijalnih potreba koje su nužne za jedno ovakvo putovanje što uključuje prijevozno sredstvo, pouzdano društvo, opskrbu hranom i pićem, vodiča i naravno dobro osmišljen plan putovanja.

Poslanik, a. s. , čeka da svi njegovi sljedbenici prije njega napuste Mekku pa se tek onda on zaputi ka Medini, vjerovatno iz razloga da se oni ne bi pokolebali ako bi ostali iza njega, ali i da ne ostavi prostora nevjernicima da ga optuže za bijeg od opasnosti, ne vodeći računa o svojim sljedbenicima.

         Poslanik, a. s. , ostavlja Aliju,[17] r. a. , da vrati imovinu koja je bila kod njega na čuvanju njihovim pravim vlasnicima izbjegavajući tako mogućnost da bude optužen za utaju tuđih stvari. Kada je sve pripreme obavio Poslanik, a. s. , kreće na put sa jakim pouzdanjem u Božiju pomoć jer bez Njegove pomoći sve pripreme bi bile uzaludne.


 

[1] Sva navedena imena u uvodu su imena Allahovih poslanika koji su na specifičan način označili svoje poslaničko djelovane.

[2] Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, prijevod Ahmed Adilović, Organizacija Aktivne islamske omladine BiH, Zenica 1997. godine, str. 665

[3] El- Inširah, 5-6

 

 

 

[4] El-'Akaba – mjesto između Mine i Mekke, udaljeno oko dvije milje od Mekke. Kod njega se bacaju kamenčići što spada u jedan od obreda hadždža.

[5] U šestoj godini života Muhammed je sa majkom i crnom robinjom Ummu Ejmen posjetio Medinu, a odsjeli su kod Abdulmutallibove rodbine iz plemena Benu Nedžar, gdje se i danas nalazi grob poslanikovog oca Abdullaha. Ovo pleme je imalo jezerce gdje se Muhammed naučio plivati. Muhammed Hamidullah, Muhammed, a. s. ,život i djelo I,El Kalem, Sarajevo 1990. str. 69.

[6] Muhammed Hamidullah, Muhammed, a. s. , život i djelo I ,El Kalem, Sarajevo 1990. str. 69.

[7] Jesrib je raniji naziv za Medinu, kojoj je Poslanik, a. s. , nakon hidžre dao ime koje se i danas koristi.

[8] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998. , str. 86.

[9]  Puno ime mu je Ebu Muhammed Abdulmelik b. Hišam b. Ejjub el-Himjeri. Jedan je od najranijih pisaca i komentatora Poslanikovog, a. s. , životopisa. Umro je u Fustatu, 218. h. g.

[10] Jedno od dva namoćnija plemena u Jesribu. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998. , str. 86.

 

[11] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998. god. , str. 87.

[12] Jedan od prvih muslimana , Poslanikov rođak i najzaslužniji za širenje islama u Medini prije hidžre.

[13] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998. god. , str. 90

[14] Safijurrahman el – Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevela Subhija Hadžimejlić – Skenderović, izdavač Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, treće izdanje, Sarajevo, 1996. , str. 471

[15] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 92.

[16] Abdullah b. Osman (Ebu Kuhafe), Poslanikov, a. s. , drug iz djetinjstva, prvi musliman van Poslanikova doma, otac Poslanikove, a. s. , supruge Aiše, r. a. , i prvi halifa nakon njegove smrti. Umro 13. g. h.

[17] Alija ibn Ebu Talib, Poslanikov, a. s. , stričević i kasnije zet, primio je islam još kao dječak. Izabran za halifu nakon smrti  h. Osmana. Poginuo 40. g. h.

Emin ef. Grošić

Viđeno: 36

189

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close