“Ko umije čitati bosanski ćilim, može pročitati historiju Bosne”

Umjetnost šara na bosanskom ćilimu

Tradicija i kultura Bosne i Hercegovine mogu se pročitati na šarenim, bogato ukrašenim, tradicionalnim bosanskim ćilimima – toliko vrijednim da se čini da svaka šara krije posebnu priču, uobličenu u mudrosti u procesu tkanja. U srcu Bosne našli smo na vrijednu i nadasve inspirativnu ženu koja sakuplja tragove naše tradicije i svim se snagama bori da priče nastale još davno, ne postanu zaboravljene. Koliko je priča o bosanskim ćilimima inspirativna  saznali smo u razgovoru sa umjetnicom Amilom Smajović, profesoricom na Fakultetu vizuelnih umjetnosti i komunikacijskog dizajna. Inspirativna Amila nam je počela pričati sa osmijehom i velikom dozom pozitivne energije: “Kako se ja lijepo osjećam. Ja sam se uvijek lijepo osjećala. I sa dvadeset, i sa trideset i sa pedeset. Mislim da, što je čovjek stariji onda postaje zreliji, a ta zrelost ima svoju ljepotu i dobija neku vrstu mudrosti. Nemaš mladalačkog zanosa koji te troši, nego postaješ svjestan određenih ograničenja kojih nisi svjestan u mladosti i uživaš u tome. Ja volim svoje godine.”

Profesorice Amila, vi ste žena koja aktivno radi na očuvanju naše lijepe tradicije. U isto vrijeme ste i majka, supruga, domaćica, umjetnica i profesorica. Ispričajte nam Vašu priču.

“Moj stariji brat je bio dobar umjetnik i upisao je školu primijenjenih umjetnosti. Zaista su za njega govorili da je nova nada, pogotovo u vajarstvu, da ima veliki talenat. Poslije njega sam ja upisala istu školu i završila kao najbolji đak. Moj brat je odustao od umjetnosti a ja sam bila uporna, radila (a koliko je rad važniji od talenta), i dan danas sam tu. Mora se posao jako voljeti i pored te ljubavi mora se puno, puno raditi. Bez rada nema rezultata. Poslije sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu.  Ja sam izabrala da studiram grafiku zato što je bila najbliža mom tadašnjem razmišljanju – mene je tada jako interesovala geometrija. Nisam ja shvatala tada zašto me to toliko privlači i nekako mi je taj plošni dvodimenzionalni izraz bio najbliži u grafici. Završila sam grafiku i upisala magistarski studij koji sam u ratu morala napustiti. U ratu je bilo bitno pokazati da mi nismo samo broj, kao što je znalo stojati u izvještajima “danas je u Sarajevu stradalo toliko ljudi”, pa sam ja započela jedan veliki projekat kojemu će sada dvadeset godina. Projekat se zvao “Država Amila” i nastao je u vrijeme kada su svi osnivali svoje države. Jedne sam prilike radila drvorez za svoj projekat i prišao mi je moj profesor i rekao:”Vidi nje, što se igra šarom na ćilimu.” Uvijek je bitno kada čovjek ima neki impuls, da raščisti sam sa sobom zašto je to, pa sam i ja počela da razmišljam “što sam to ja počela da šaram, a da liči na ćilim”. Poslije toliko likovnog obrazovanja, nešto me je vratilo  korijenu, početku, pa sam počela da istražujem bosanski ćilim.

Prvo sam se zaprepastila koliko malo literature ima o bosanskom ćilimu, koliko se malo o bosanskom ćilimu zna. I to su stvarno bili teški koraci. Ali, mene je privukla geometrija ćilima, ta harmonija koju on ima, taj sklad, red i kako se on ustvari ne mijenja godinama – po petsto godina postoji jedna statična vrijednost. Nije mi bilo jasno zašto, ali me to stalno oduševljavalo – nevjerovatan sklad u percepciji, odnosu boja, tkanina, jedna fina geometrija koja još uvijek stoji nepromijenjena. Počela sam da istražujem historiju ćilima. Čitava priča o bosanskom ćilimu reflektuje našu zbilju, šta se u Bosni i Hercegovini dešava sa muslimanima, šta se dešava sa državom – a ustvari, prava istina je da se tkalo i 5000 godina prije naše ere, i to ovdje na području Butmira. Pretpostavka je da su oni tkali najjednostavnije ponjave, da su koristili vunu za tkanje, da su prve šare bile jednostavni geometrijski oblici koje možemo pronaći i na butmirskoj keramici i da te iste oblike i danas možemo pronaći na bosanskom ćilimu. Jedna divna priča kako mi preko ćilima možemo pratiti historijski i kulturni razvoj naše zajednice. Nije bilo meni mrsko ni otvoriti tkaonicu ćilima, jer, nekako, sve se to mora složiti – morate vi shvatiti kako se ćilim tka, jedno je pričati o njemu i gledati ga, a drugo je ući u proces proizvodnje.

Amila je svoju priču morala upotpuniti uprkos malom broju informacija. Ubrzo je obišla našu državu tražeći ćilime, materijale, žene koje znaju da tkaju i u svojoj zanatskoj radionici vrijedno je oživljavala šare, učeći o različitim vunama, načinima izrade ćilima, spremna da sakupljeno znanje preobrazi u divnu priču o borbi i želji da naša kultura i tradicija ne postanu zaboravljene.

“Danas su razorena sela, a selo je bilo čuvar i nosilac tradicije u naizvornijem smislu. Danas traje proces izumiranja jedne tradicije, jedne generacije, i zato je obaveza svakog pojednica da barem priča priču ili zapiše je negdje u crticama, jer zaista, nestaje nam kultura pred našim očima, nestaje nam tradicija.

Imam svoje divne djece, i ja volim reći da su moj najveći uspjeh moja djeca. Naravno, imam i divnog muža, koji mi omogućava da radim svoj posao slobodno. Zaista, za ženu je jako bitno da ima stabilan dom, stabilnu kuću i da može da bude kreativna. Ako tu nešto nije u redu, ona ne može funkcionisati ni na jednom drugom terenu. To je pravilo.”

Za opstanak jedne države, jako je bitno truditi se sačuvati njene kulturne vrijednosti. Amila je istakla:

“Mi se ne možemo boriti za budućnost, a da se prethodno ne budemo borili za kulturu. Budućnost naše zemlje ovisi o našoj borbi za kulturne vrijednosti. Nemoguće je opstati bez kulture.”

Amilina priča je, poput nje same, zaista inspirativna. Uživali smo dok nam je sa osmijehom na licu pričala o svojoj velikoj ljubavi prema šarama na ćilimu, rasporedu geometrijskih oblika, bojama i sakupljanju informacija koje smo dužni prenijeti generacijama koje dolaze. Zaista, lekciju o čuvanju naše tradicije ne smijemo zaboraviti.

Izvor: divithana.com

Komentari

komentara