Koji su to pravi ciljevi američke intervencije u Siriji?

Amerika negira da je tražila dozvolu od sirijskog režima za napade na Islamsku državu, El-Nusru i pripadnike grupe Horosan  koji se nalaze na njenoj teritoriji, piše Abdelbari Atwan. Ali sirijski režim navodi da je ‘obaviješten’ o napadima neznatno prije nego što su počeli. Stvar je u tome da u biti nije ni važno, jer SAD namjerava dokazati svoju dominaciju u regiji i u stvarnosti oni ne priznaju suverenitet bilo koje arapske zemlje, samo njenu korisnost. A da li su ciljevi ove nesvete alijanse samo džihadisti ili se tu nalazi i Bešar el-Assad?

Bez presedana u historiji, po prvi put  sve arapske i islamske zemlje su podržale američki rat protiv druge arapske zemlje. Bez obzira da li su sunniti ili šije, radikali ili umjereni, nijedan jedini glas protiv se ne može čuti među liderima Bliskog istoka. Washington nije od Vijeća sigurnosti tražio konsenzus i saglasnost da napadne suverenu naciju, a i dalje nema prigovora.

Zbog čega je ovdje zaobiđeno međunarodno pravo? Šta je sa zaštitnim mjerama koje su se uklesale u kamen nakon Drugog svjetskog rata? Zaštitne mjere koje su uvedene upravo zbog ovake despotske mjere kolonizacije. Čak i one zemlje koje se svakako protive napadima na sirijsku teritoriju-Iran i Hizbullah su najistaknutije među njima, šute jer se one ne protive da se Islamska država nađe na udaru unutar Iraka gdje se na vlasti nalazi režim prijateljski nastrojen prema Teheranu.

Četiri Zaljevske zemlje, također i Jordan, se hvališu svojim učešćem u zračnim napadima koje predvodi SAD. Oni ne samo da su otvorile Americi svoje zračne baze i finansijsku kesu, već su također poslale i svoje avione da aktivno učestvuju u napadima na militantne islamske grupe. Paradoks leži u tome da su ove zemlje provele protekle tri godine u direktnom finansiranju, naoružavanju i obuci ovih istih grupa.

Ovi narodi navode da žele zaštiti stanovnike Sirije i pozivale su na poraz režima… a sada su se okrenuli ubijanju građana Sirije. Da li stvarno misle da će se džihadisti iseliti iz centra gradova u kojima se nalaze i stati usred sirijske pustinje mašući avionima i govoreći ‘Tu sam, dođi i ubij me?“.

Ove grupe nemaju sjedište ili predsjedničke palate ili ministarstva ili banke. Pokušaj da se pronađu i ubiju njihove vođe je poput traženja igle u plastu sijena.

Sirijske žrtve

Nesretni narod Sirije više ne zna da li će ih ubiti režimske snage sa svojim burad bombama i granatama, ili američki projektili Tomahawk, (svaki košta milion dolara) i njihovi borbeni avioni. Čini se da jedina stvar po kojoj se međunarodna zajednica slaže jeste neophodnost ubijanja sirijskih stanovnika.

Sirija je postala poligon za testiranje najmodernijih i sofisticiranijih oružja koje Pentagon ima na raspolaganju. Borbeni avioni pete generacije F22 Raptor prije no što su u sred noći gađali Rakku nikada nisu ranije bili raspoređeni. Obrazloženje Pentagona za korištenje Raptora sugerira širi plan „ostaci naprednog sisterma ruske protivzračne odbrane koje posjeduje predsjednik Assad mogu predstavljati prijetnju manjim avionima’.

Svi smo odlično svjesni da je učešće ratnih aviona iz zemalja Zaljeva uglavnom simbolično, ali oni su dali legitimitet ovom američkom ratu i oni sada dijele opasnost i rizike koje to sada nosi, ali i u budućnosti.

Nemoguće je predvidjeti koliko će ovaj rat potrajati i ko će biti gubitnici i dobitnici. Ali jedna stvar je sigurna, Arapi i muslimani su ti koji će pretrpjeti najveće gubitke. Amerikanci neće poslati borbene trupe da se bore na terenu, ova opasna intervencija je prepuštena regionalnim vojskama.

Zračni napadi su doveli do raspodjele snaga na terenu i nećemo biti iznenađeni da u narednim danima ili sedmicama vidimo kako tri glavne džihadske grupacije (Islamska država, El-Nusra i Horasan) zaboravljaju svoje razlike i ujedinjuju se protiv ove nove prijetnje. Ne smijemo isključiti ni djela osvete džihadista nad arapskim vladama koje učestvuju u ovom ratu.

Sve vojne intervencije koje je Zapad predvodio u ovom vijeku su propale. Države su se raspale što je dovelo do haosa i odsustva bilo kakvog efikasnog sigurnosnog aparata- okolnosti koje najbolje odgovaraju ekstremističkim džihadskim grupama. Afganistan, Irak, Libija i Sirija su najbolji primjer.

 El-Kaida

Naravno da ima veliki broj onih koji podržavaju ovaj rat zbog razloga koji se doimaju logičnim.  Islamska država je veoma opasna i velesile nude vojnu superiornost, borbene avione, nuklearno oružje, balističke rakete. Ali šta je sa velikom većinom mladih ljudi frustriranih nezaposlenošću, siromaštvom, bijedom, korupcijom i marginalizacijom? A šta ukoliko ovaj rat ne uspije da ostvari svoje ciljeve?

Predsjednik Barack Obama je u svom govoru od prije dvije sedmice kazao da će pobijediti Islamsku državu kao što je pobijedio El-Kaidu. On je ili u zabludi ili ne poznaje stvarnu situaciju. Ako je SAD porazila El-Kaidu, zbog čega se onda sada bore protiv Horasana? Zbog čega su onda objavili da ova prethodno nepoznata grupa, sastavljena od prekaljenih boraca el-Kaide, na čijem čelu je Kuvajćanin, Abdelrahman el-Fadli, planira napasti Zapad?

Ukoliko je El-Kaida uništena u Iraku, zašto  se onda Amerika četiri godine kasnije vraća u tu zemlju sa avionima i raketama  kako bi se borila protiv Islamske države i El-Nusre? Obama bi također mogao tvrditi da je ‘oslobođeni’ Irak postao model demokratije i stabilnosti.

Najveća ironija bi mogla biti ogromna dobrodošlica Amerikancima od sirijskog režima, koji se nadaju da će oni eliminisati njihov teroristički problem. Koliko će potrajati dok režim u Damasku ne shvati da je on, također, meta nakon ili tokom projekta eliminacije?

To je svakako želja Assadovih zaljevskih neprijatelja.