Ljiljan je autentični bosanski simbol i nije preuzet niti od jedne zemlje

Svojevremeno je bosanski ljiljan, simbol Kraljevine Bosne i grb i zastava Republike Bosne i Hercegovine, zamijenjen nametnutim obilježjima po diktatu međunarodne zajednice. Time je BiH dobila simbole koji nemaju ništa zajedničko sa njezinom hiljadugodišnjom historijskom tradicijom. Time i je bošnjačkom narodu, i svima onima koji BiH doživljavaju kao svoju domovinu, oduzeto autentično obilježje. Ovakva politika nametnula je, jedino logično, ali kontraproduktivno rješenje – da ljiljan postane simbol Bošnjaka i pored činjenice da ljiljani imaju status simbola države BiH, te ne predstavljaju obilježja niti jednog naroda. Poznato je da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Srba i Hrvata (barem do druge polovine XIV stoljeća), nego je postojao jedinstven narod zvan Bošnjani. Naravno ljiljan prvenstveno nije priznat od srpske i hrvatske strane zbog samog negiranja i prisvajanja Bosne i njezine teritorije.

Međutim, Bosna je u srednjem vijeku bila samostalna država, imala je svoje vladare, zastavu i grb, vojsku, određene i čuvane granice, dvor i diplomatsku službu, vlastiti jezik, pismo, vjeru i svoj narod, kao i monetu, pa i više od toga jer mnoge države nisu imale tolike osobenosti kakve je imala srednjovjekovna Bosna. Zahvaljujući velikim državnim pečatima mi danas imamo tačnu predstavu kako su izgledala srednjovjekovna bosanska obilježja. Na jednom takvom pečatu iz vremena kralja Tvrtka I Kotromanića uz grb je prikazana i bosanska zastava sa šest ljiljana. Istu predstavu imamo i na bosanskom novcu. Najbolji takav primjerak je veliki zlatnik kralja Tvrtka, također iz XIV stoljeća, na kojem je grb sa ljiljanima, a sa strane je još po jedan ljiljan. Najvrjedniji spomenik, na kojem su prikazani državni simboli srednjovjekovne Bosne, jeste plašt kralja Tvrtka pronađen 1910. godine u njegovom grobu u Arnautovićima kod Visokog, gdje se nalazio mauzolej bosanski vladara. Prilikom iskopavanja arheolozi su na kamenu (stećku), ispod kojeg je Tvrtko bio sahranjen, pronašli njegov kraljevski plašt. Bio je ukrašen zlatom izvezenim grbovima sa ljiljanima. Zbog nestručnog rukovanja i nemara ovaj nalaz nije u cijelosti sačuvan. Ostaci se danas nalaze u zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Oni koji nisu dovoljno upućeni smatraju da je Bosna svoje simbole preuzela od Francuza, odnosno njihove vladarske anžuvinske dinastije koja je također koristila ljiljan kao svoj simbol. Ipak, ljiljan je u Evropi bio veoma raširen pa ga nalazimo na grbovima i zastavama brojnih dinastija i feudalaca kako u Francuskoj, tako i u Španiji, Engleskoj, Mađarskoj, Flandriji, Italiji, itd. Naravno, u tome je prednjačila Francuska, koju neki historičari smatraju kolijevkom ljiljana, iz koje je preko političkih utjecaja i brakova, on dospio u Mađarsku, a obzirom da je Mađarska graničila sa srednjovjekovnom Bosnom, smatra se da su ga Bošnjani od nje preuzeli.

Ipak, pojava ljiljana na grbu i zastavi srednjovjekovne Bosne ima mnogo dužu tradiciju od zemalja koje se smatraju kolijevkom ovog simbola. Teško je reći ko je od koga preuzeo, ali je poznato da su počeci njegove upotrebe sežu u XI stoljeću kada su vođeni križarski ratovi. Križari koji su se vraćali iz Svete zemlje donosili su i razne predmete koji su bili ukrašeni znakom ljiljana, pa se može reći da ga je Evropa upoznala posredstvom Bliskog istoka i Arapa. To je tačno samo djelimično. Ljiljan je u Evropi bio prisutan hiljadama godina ranije. Već se u II milenijumu p.n.e susreću njegovi simboli na Kreti u Grčkoj, gdje je postojala znamenita kretsko – mikenska kultura. Na zidinama knososke palače prikazane su scene kako mladić i djevojka beru ljijane. Ljiljan je bio omiljeni cvijet i u drevnoj egipatskoj umjetnosti, pa se na osnovu toga može reći da je univerzalni znak svih naroda i zamalja na širem geografskom području.

Kada govorimo već o antičkom periodu i prikazima ljiljana iz toga perioda, znamo da i Bosna spada u red onih zemalja u kojoj on ima hiljadugodišnju tradiciju. Na Ilidži kod Sarajeva, u ruševinama jedne rimske zgrade, iskopan je ulomak zemljane posude iz rimskog doba, stare oko 2 000 godina, na kojoj je utisnut lik ljiljana. To je do sada najstariji nalaz ljiljana u ovom dijelu Evrope. Ljiljane susrećemo i tokom V i VI stoljeća na kasnoantičkim bazilikama u kojima je on bio čest motiv i time postao zaštitni znak bosanskog naroda. Srednjovjekovni Bošnjani su ga naročito stavljali na svoje grobove (stećke), izrađivali su nakit sa njegovim simbolom, njime ukrašavali knjige, utkavali ga u platno kao dezen, uzimali ga kao dekorativni elemenat u arhitekturi, pa čak ga spominjali i u pjesmama. U jednoj poemi napisanoj 1330. godine od nekog bosanskog pjesnika Završanina stoji: “Lilije (ljiljane), cvijetu ima je krin”. Također, u svijetu je poznato da u Bosni raste tzv. lilium bosniacum, endemska vrsta ljiljana specifična samo za prostor Bosne. Koliko je ljiljan bio značajan za Bošnjane govori i pismo pape Grgura IX upućeno 1236. godine bosanskom velikašu Sebislavu, upravniku provincije Soli, u kojem ga hvali što je vjeran katoličkoj vjeri za razliku od njegovih zemljaka i da je “jedini pravi ljiljan u zemlji, u trnju brojnih ljiljana”. Jasno je da je pod trnjem mislio na Bošnjane – bogumile koji su otpadnici od katoličke vjere.

Danas je opće prihvaćeno mišljenje da okupacijom Bosne od strane Osmanlija, 1463. godine, prestaje njegova upotreba. Bosanski begovi i paše su za njega koristili termin zambak i često su ga u svojim spisima spominjali. Uzgajan je u dvorištima, njegovim likom su ukrašavani osmanski defteri, stavljao se na nišan, primjenjivao se u osmanskoj arhitekturi – posebno džamijama, od kojih se džamija Husejnija u Gradačcu smatra njegovim najznačajnijim predstavnikom. Također, njegove simbole imamo i iznad glavnog ulaza u džamiju Magribiju na Marindvoru itd. I dolaskom austrougarske vlasti ne prestaje njegova upotreba. Austrougari su na svojoj najpoznatijoj građevini, Gradskoj vijećnici, na vrhu fasade ispod krova postavili niz redova na kojima se nalaze ljiljani. U svečanoj dvorani Doma vojske, koja je također sagrađena u vrijeme austrougarske uprave, veliki luster je ukrašen sa motivima ljiljana.

I konačno 1991. godine, kada su se za to stvorili uvjeti, počeo je proces vraćanja ljiljana kao državnog simbola BiH. Tokom javne rasprave, vođene u novembru i decembru 1991. godine, u nacionalnim kulturno – prosvjetnim društvima Preporod, Napredak, Prosvjeta i La Benevolencija podršku su dala tri društva, dok je srpska Prosvjeta to odbila. Izbijanje rata usporilo je ovu proceduru. Ipak, ljiljani su uzeti kao osnovno grafičko rješenje za dizajniranje plakata, letaka i drugog materijala, namijenjenog održavanju referenduma za nezavisnost 1992. godine. Nakon toga vremena i početka agresija na BiH, narod i bosanska vojska su spontano preuzeli ljiljan kao svoj simbol i simbol otpora srpskoj i hrvatskoj agresiji. Konačno, ljiljan je postao ustavan 4. maja 1992. godine kada je tadašnje Predsjedništvo Republike BiH na sjednici usvojilo grb i zastavu sa ljiljanima za državna obilježja.

amrijaribihoc.om

Komentari

komentara