Mistika puštanja krvi: Hidžama

AutorVildana SEMIĆ ISAKOVIĆ, mag. sanit. ing.

Hidžama – čin, reklo bi se, bezazlenog puštanja krvi pod vakuumom, danas sve više vraća zaboravljene sunnete na naša područja. Iako se, prema spisima, prakticirala u Egiptu, čak od 1543. god. pr. n. e., i u Islamu ima izrazito uporište, tek unatrag desetak godina, na našem području ona biva sve više aktualna. Da ne bi bili reklama doktorima hidžame i slično, upustit ćemo se u avanturu ove mistike i probati otkriti sve njezine prednosti temeljene na znanstvenim dokazima.

Hidžama je u svijetu poznata pod nekoliko naziva: hrvatski – barbiranje; bosanski – strune, kupice; latinski – cucurbitulae; engleski – cups, cupping therapy; francuski – ventouses; talijanski – copette; njemački – Schröpfen; arapski – . Svi ovi nazivi imaju svoje nevjerojatne povijesne inačice povezane s liječenjem cijelog niza bolesti jednostavnim postupkom lokalnog puštanja krvi pod djelovanjem vakuuma.

Povijest hidžame – gdje su njezini počeci?

Dalje, u Kini se „metoda roga“, tj. tretman vakuumom spominje u spisu Wu Shi Er Bing Fanga, tekstu iz nekropole Mawang Dui koji datira iz 168. god. pr. n. e. Sistematska upotreba ove metode počinje tek oko 300. godine n.e. Kineska medicina, navodi Guan Sha i Guan Fa kao metodu isisavanja (hidžama). Pod direktnim utjecajem kineske tradicionalne medicine razvija se medicina Japana, također bazirana na taoističkom konceptu. U njenom okviru Kyugyoky Ryoho – terapija isisavanjem krvi (hidžama) nalazi svoje mjesto u tretmanu.

Screenshot_108Puštanje krvi prakticirano je i za vrijeme Hipokrata (460.-377. god. pr. n. e.), a bilo je pojačano idejama Galena (129.-210. god. n. e.). Grci su mislili da vene sadrže krv, a arterije zrak – „pneuma”.
Ovdje je posebno važno istaknuti enciklopedijsko djelo Kanun fi al-Tibba. Naime, ebu Ali al-Husejn Ibn Sina (lat. Avicena; 980.-1037. g.) sabrao je medicinsku nauku svog doba u jedno enciklopedijsko djelo koje je nazvao Kanun fi al-Tibb. Tako je Kanun postao zvanični medicinski udžbenik u srednjem stoljeću u Europi. On navodi osnovne indikacije za puštanje krvi, tj. hidžamu: „Kada je krv toliko preobilna da bolest treba da se razvije i pojavi. Kada je oboljenje već prisutno. Kontraindikacije: Puštanje krvi se ne izvodi prije 14. niti nakon 70. godine života, niti kod izrazito mršavih osoba.“

On navodi dalje: “Cilj u oba slučaja je otkloniti suvišak krvi, otkloniti nezdravu krv ili oboje. Primjer prvoga slučaja je početni išijas, giht, ili opasnost od iskašljavanja krvi iz puknute krvne žile u razrijeđenijima pluća, kada višak krvi čini krvne žile podložnim krvarenju”. Odgovarajuće vrijeme za puštanje krvi prema Ibn Sinau je, citiramo: „Prije podneva ako je procedura elektivna, kada je probava završena i kada su crijeva prazna. Ako je procedura hitna, može se uraditi u bilo koje doba.“

U razdoblju ranog srednjeg vijeka, među kršćanima postaje popularna venska sekcija. Izvodili su ju većinom redovnici do zabrane od strane pape Bonifacije VIII. Potom su se time počeli baviti brijači-berberi, koji su ujedno bili balneatori, pa su u kupeljima puštali krv iz žila, stavljali kupice (hidžama) i pijavice, ponekada po liječničkoj indikaciji, no obično nekritično i bez ikakve medicinske indikacije.

U kasnijem srednjem vijeku venska sekcija na Zapadu prelazi opet pomalo iz ruku brijača u ruke liječnika. Tako su, na primjer, salernski liječnici bili velike pristaše venske sekcije i stavljanja kupica (hidžama). Shodno tome, u srednjovjekovnoj literaturi mnogo se govori o puštanju krvi, ali uglavnom nekritično i pod utjecajem astroloških i drugih spekulativnih shvaćanja onoga vremena.

Liječnici u XVI. stoljeću nastoje odrediti racionalne indikacije. Tako su značajna dva liječnika kao vodeći zagovornici venske sekcije u liječenju brojnih bolesti. To su švicarski liječnik Paracelsus (pravo ime Theophrastus Phillippus Aureolus Bombastus von Hohenheim), te francuski vojni liječnik Ambroise Paré. Iako su u to doba znanja o ovoj metodi bila oskudna i štura, mnoga postignuća su dosegnuta, a što je u svom djelu 1539. godine objavio liječnik Vesal iz Padove.

Začetnik hidžame novijeg doba je berlinski kirurg, dr. August Bier, koji uvodi lumbalnu anesteziju, poboljšava tehniku amputacije gležnja, proučava ozljede krvnih žila. Također se bavio koštanom i zglobnom tuberkulozom, proučavao je regeneraciju tkiva. Godine 1903. definira terapiju hiperemijom, te je kupice (hidžamu) ponovo uveo u znanstvenu medicinu.

Hidžama i islam

Hidžama i islam ne idu jedno bez drugoga. Da ima čvrsta uporišta u sunnetu Poslanika Muhammeda, a.s., pokazuju brojni vjerodostojni hadisi od kojih ćemo navesti neke:

 Od Džabira, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme gdje kaže: ‘Ako i u čemu od toga sa čime se liječite ima koristi, onda je to u pijenju meda, ili u rezu od hidžame, ili u žigosanju vatrom, a ja ne volim žigosanje.'“ (Buharija, 5702; Ibn Madžeh, 3476; Ahmed, 1/245)
 Od Ibn Mes'uda, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: ‘Pokraj koje god skupine meleka bi naišao u noći Isra'a, rekli bi mi: ‘O Muhammede, naredi svome ummetu da čine hidžamu!”“
 Od Selme, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Tko god bi se Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, požalio na bolove u glavi, on bi mu rekao: ‘Učini hidžamu!'“ (Ebu Davud, 3858; Tirmizi, 2055, Ibn Madžeh, 3502)
 Od Asima ibn Omera ibn Katade se prenosi da je Džabir, radijallahu ‘anhu, posjetio El-Mukni'a, pa mu je rekao: „Neću otići sve dok ne učiniš hidžamu!“ Zatim je kazao: „Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, kako kaže: ‘U tome je lijek!'“ (Buharija, 5697; Muslim, 4/1729)

Screenshot_109

Ovi, ali i mnogi drugi hadisi koje nismo naveli, jasno ukazuju na to da je hidžama jedna od najboljih metoda pri liječenju, te da je propisana, odnosno, da ju je i sam Allahov Poslanik, a.s, dozvolio, činio i poticao na nju. Nastavno toj činjenici jasno je zaključiti da među islamskim teološkim znanstvenicima hidžama ima jasnu upotrebu još od doba Poslanika Muhammeda, a.s., ali se očuvala i do dana današnjeg. Iz prethodnih hadisa da se iščitati da hidžama kao dio društvene prakse i običaja Arapa toga vremena.

Osim toga, vidljivo je da su meleci naredili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da čini hidžamu, ali u tim hadisima nema konkretnih pojašnjenja koje se bolesti njome liječe, kako se ona vrši, u koje vrijeme i u kojoj starosnoj dobi. Očito je da se Božji Poslanik, s.a.v.s., pohvalno izražavao o vrijednosti hidžame i da ju je koristio za liječenje različitih vrsta oboljenja. Nema niti vjerodostojnih hadisa koji precizno govore o danu u tjednu u kojem je pohvalno činiti hidžamu. U nekoliko sasvim vjerodostojnih hadisa govori se o dijelovima tijela na kojima se čini hidžama: vratnim žilama, između plećki, tjemenu glave, stopalu, kukovima i slično.

Jedina preporuka koja se navodi jeste da se ona preventivno čini 17., 19. i 21. dana u mjesecu po lunarnom kalendaru. U smislu liječenja, hidžama se čini kad god postoje tegobe, bez obzira na dan u tjednu, mjesecu i na godišnje doba. To je činio Poslanik, s.a.v.s., idući u ihramima na Arefat, kada je imao glavobolju.
U skorašnjoj praksi je svakako prisutan pojačan interes za hidžamu. Tako smo svjedoci sve većeg broja simpozija, seminara i obrazovnih tribina, s ciljem prenošenja znanja sa islamskih učenjaka na doktore medicine, a kako bi se ovaj sunnet podigao na viši nivo i dobio svoj puni značaj. Tako je 2006. organiziran Prvi europski simpozij o hidžami. Zaključak dvodnevnog znanstvenog simpozija bio je snažno utemeljenje hidžame u praksi Poslanika Muhameda, a.s. te da suvremena biomedicina pokazuje, objašnjava i evidentira neke od njezinih mehanizama djelovanja i efekata. Drugi su i dalje mistika, i otvorena vrata za brojna znanstvena istraživanja.

Čin hidžame

Da se ne ponavljamo, ali da definiramo: hidžama je čin puštanja krvi. Sama riječ el-hadžm (مѧالحج) od koje potječe riječ hidžama u arapskom jeziku znači sisanje, isisavanje (mess). Hadždžam je osoba koja vrši hidžamu, dok je mihdžem bočica u koju se skuplja krv od hidžame, kao i nožić, skalpel kojim se zareže koža pacijenta.
Postoje dvije vrste hidžame: suha (el-džaffe) bez puštanja krvi i s puštanjem krvi (er-ratbe). Hidžama s puštanjem krvi razlikuje se od suhe po tome što se koža vakuumom nadraži, na nekoliko mjesta plitko zareže, stavi bočica na mjesto tog prorezivanja i onda putem isisavanja krv ističe u bočicu.

Sam čin hidžame je veoma jednostavan. Pacijent legne, a hadždžam postavi kupice pod vakuumom za to predviđena mjesta. Nakon što odstoje 5 do 15 minuta, one se skidaju, a koža dezinficira. Potom se na području gdje su postavljene kupice, naprave plitke ogrebotine površnog sloja kože i kupice se ponovo apliciraju pod vakuumom. Vrijeme trajanja hidžame je od 45 do 90 minuta, ovisno o stanju pacijenta.

Screenshot_110

Znanstvena istraživanja čina hidžame

1. Kineska teorija hidžame
Pojam i teorija o hidžame u kineskoj kulturi zahtijeva prilično znanstveno djelovanje u vrlo smjelim i logičnim spoznajama. Praktikanti hidžame unutar tradicionalne kineske medicine vjeruju da su bolesti općenito uzrokovane stagnacijom ili blokiranjem izvora vitalne energije života (tzv. Qi). Oni vjeruju da hidžama djeluje deblokadom Qi i povratkom u ravnotežu. Osvrćući se na tradicionalnu Kinesku medicinsku seksologiju, žena daje Yin (ženski Qi), a prima Yang (muški Qi), dok je muškarac daje Yang i prima Yin. I Yin i Yang modaliteti Qi aktivno su prisutni kod svih muškaraca i žena. Na polju ovih istraživanja uočeno je da hidžama daje odlične rezultate u kombinaciji s akupunkturom. Čak što više, laserska akupunktura i hidžama olakšavaju protok Qi.
Tako su pojedini znanstvenici sa Zapada opisali čak deset vrsta hidžame: najblaži obli, srednji, jaki, pokretni, hidžama s iglama, vruća hidžama, prazna hidžama, puna s krvarenjem, te biljna i vodena hidžama. Autori su objasnili svaku od hidžama pojedinačno i došli do zaključka da hidžama znatno mijenja Qi, sastav krvi, obrambenu energiju organizma. Tako su postigli zavidne rezultate u liječenju fibromialgija otklanjanjem posljedica stresa i depresije koje se talože u krvi. Kako moderna medicina liječi simptome, hidžamom su liječili uzrok – doslovno prljavu krv, koja je dovela do fibromialgija. Kako ne bi sve ostalo na tradicionalnim nagađanjima i dobroj sreći, apropo navedenog, učinjena su detaljna znanstvena istraživanja na molekularnoj razini stanice, a koja su potvrdila navedeno.
Da ne bi čitateljstvo time opterećivali, tko želi pročitati više, ostavljamo reference: Warburg O. (1956) On the origin of cancer cells. Science 123: 309-314.; El Sayed SM, El-Magd RM, Shishido Y, Yorita K, Chung SP, et al. (2012) D-Amino acid oxidase-induced oxidative stress, 3-bromopyruvate and citrate inhibit angiogenesis, exhibiting potent anticancer effects. J Bioenerg Biomembr 44: 513-523.

2. Mehanizam hidžame prema Hong et. al i Gao et al.
Hong et al. je publicirao da hidžama djeluje putem stvaranja određenih promjena u strukturama lokalnih tkiva kao rezultat lokalnog negativnog tlaka unutar kupica. Dolazi do stezanja živaca i mišića, a posljedično povećane cirkulacije i autohemolize (spontanog raspadanja crvenih krvnih stanica – eritrocita, te izlazak hemoglobina u izvanstanični prostor). Međutim, ova teorija ne objašnjava pozitivne učinke hidžame na liječenje celulitisa, migrena, hipertenzije itd., pošto autohemoliza nema korisne terapeutske učinke na te bolesti. Stoga je njegov pokušaj objašnjenja hidžame djelomičan.
Gao et al. objašnjava terapijski učinak hidžame stvaranjem hiperemije (stvaranje povećane količine krvi u nekom organu) ili hemostaze (zaustavljanje krvi iz oštećenje krvne žile određenim mehanizmima). Međutim, to ne čini dovoljno da objasni terapijsku prednost hidžame kod cijelog niza bolest.

3. Mehanizam djelovanja hidžame preko anelgezije
Metodom mokre hidžame objašnjeno je analgetsko djelovanje hidžame na brojne bolesti, tj. umanjenje boli kao simptoma mnogih bolesti. Da ne bi ulazili detaljno u objašnjenja, a cijeli je niz znanstvenih istraživanja na ovu temu, mehanizam ćemo objasniti ukratko. Dakle, sitni rezovi na koži koji se čine kod klasične mokre hidžame dovode do stimulacije, tzv. Aβ-vlakana u bolnoj regiji kože i stimulaciji inhibitornih područja što dovodi do umanjenja boli. Ovom teorijom je dokazano da uslijed izvlačenja krvi vakuumom poboljšava se i cirkulacija krvi, zaustavljaju neki upalni procesi u krvi, te direktno djelovanje na autonomni živčani sustav i u konačnosti smanjenje bolnih područja. Međutim, to još uvijek nije dovoljno da se objasni cijeli niz pozitivnih učinaka.

4. Taibah teorija (po znanstveniku koji ju je utemeljio Salah M. El Sayed)
Prema ovoj teoriji ljudska koža predstavlja jedan veliki bubreg koji vrši filtraciju krvi i hidžamom izvlači sve one uzročnike različitih patofizioloških stanja. Iako mnoge bolesti imaju sličnu etiopatologiju, klasična medicina liječi simptome, dok hidžama otklanja uzročnike oboljenja.

No, dok je izlučivanje otpadnog materijala bubrezima ograničeno na hidrofilne materijale (topive u vodi), hidžamom se izlučuju i hidrofobni (netopivi u vodi, već drugim otapalima). Ovdje posebno mislimo na lipoproteine, što poboljšava samu zaštitnu ulogu kože. Ovom teorijom je dokazano da:
– hidžama nema nikakve nuspojave u liječenju brojnih bolesti, kao što je to slučaj kod medikamentoznih liječenja;

– hidžama ima utjecaj opisan kineskom metodom i djeluje čak djelotvornije nego akupunktura;
– hidžama je znanstveni proces evakuacije i filtracije tekućine, slične onoj na razini bubrežnih glomerula, gdje dolazi do ekstrakcije štetnih supstanci uslijed tlaka;

– hidžama je mali kirurški zahvat pri čemu negativni tlak koji se javlja prilikom sekcije (kroz vakuumsko prianjanje kupice na kožu) stvara veću elastičnost kože i posljedično raste tlak oko kapilara. Dolazi do povećanja kapilarne filtracije, lokalnog nakupljanja filtrirane tekućine i fluida. Limfatični i međustanični fluidi i njihova retencija unutar kože također je u porastu. Taj mehanizam razrjeđuje kemijske supstance, upalne medijatore, nereceptivne supstance i smanjuje bol. Skidanjem kupica dolazi do dramatičnog porasta krvi u koži i reaktivne hiperemije;

– proces stvaranja ožiljaka na koži dovodi do otvaranja barijere za evakuaciju fluida i otpadnih materijala, što prevenira njihovu apsorpciju u vene i kapilare. Vakuumskim djelovanjem se ekstrahira nakupljena tekućina unutar stanica (uključujući i limfe), filtracija kapilarnog sadržaja;

– hidžama povećava urođeni i stečeni imunitet. Rezom na koži na samom početku hidžame pokrene se cijeli niz obrambenih reakcija organizma što u konačnosti dovodi do antimikrobnog i angiogenog djelovanja, te zarastanja rane otpuštanjem dušičnog oksida. Uslijed stvaranja dušičnog oksida i negativnog tlaka tijekom sekcije, poboljšava se mikrocirkulacija, povećava propusnost kapilara, povećava izlučivanje viška tekućine, pospješuje protok limfe, smanjuje apsorpcija unutar venskog kraja kapilara, a povećava filtracija tekućina i na arterijskom i venskom kraju kapilara;

– također se povećava izlučivanje tekućine (filtrirane tekućine i međustanične tekućine). Posljedično dolazi do smanjenja međustaničnog tlak tekućine, kapilarnog venskog povratka, smanjenja venskog tlaka, smanjenja periferne vaskularne rezistencije, poboljšanja brzine protoka krvi, liječenja zagušenja u krvi, poboljšanja sastava krvi i limfne kapilarne cirkulacije i rješavanje tkiva otekline. Svi ovi učinci mogu poboljšati opskrbu kisikom, perfuziju tkiva i staničnog metabolizma. Osim toga, protektivno se djeluje na tkiva, jer su toksini izlučeni van iz organizma. Ublažava se grčenje mišića, vraća ravnoteža neuro-endokrinog sustava i neurotransmisija, poboljšava se afektivna komponenta boli i u konačnosti organizmu se vraća stanje fiziološke homeostaze;

– Laboratorijski nalazi krvi koja izađe iz organizma hidžamom pokazuje 80 – 90% biološkog i kemijskog ‘otpada’, a samo 10 – 20% krvnih elemenata. Biološke materije koje moramo eliminirati nastaju kao proizvodi našeg metabolizma, a intenzivnije se stvaraju kao posljedica stresa, nekretanja te štetnih životnih navika (nespavanje, pušenje, sjedeći način života itd). Kemijske otpadne materije su toksini koje u organizam unosimo hranom, vodom i zrakom, te brojnim lijekovima.

Bolesti koje se liječe hidžamom

Tablica 1. Spisak bolesti koje se liječe hidžamom, prema 10. Međunarodnoj klasifikaciji oboljenja i povreda (MKB)

Screenshot_113Screenshot_113Screenshot_115

Važno je još naglasiti kako su brojni mehanizmi djelovanja hidžame na gore navedene bolesti detaljno istraženi. Prethodno smo na krvno-molekularnoj razini dosta toga opisali, stoga bi daljnje opisivanje bilo suvišno za pregledni članak.
Zaključak
Hidžama, kao vid male sekcijske operacije, nije nešto u što bi se trebali upuštati oni koji o medicini makar nemaju osnovna saznanja. Cijeneći rad brojnih islamskih učenjaka i svjesni sve većeg broja „stručnjaka“ iz ovog područja dužni smo ukazati na nekoliko važnih činjenica. Prvo, ovaj rad nije pisan s ciljem reklamiranja bilo koga, niti uzimanja pravo na obavljanje hidžame bilo kome. Pisan je s ciljem osvješćenja ljudi za ovim kako zaboravljenim, tako i preplavljenim sunnetom, osobito na području Bosne i Hercegovine.
Cilj nije diskreditirati legitimno pravo zdravstvenog radnika/ce (u prvom redu mislimo na liječnike, doktore medicine) da to i dalje čine. Cilj ovo rada je dati znanstveni ogledni pregled koristi hidžame. Sigurni smo da postoje stručnjaci koji bi svoj uvid i članak mogli dati i na drugačiji način. Poštujući to, a ulazeći u osjetljive sfere ove tematike, savjetujemo da se vodite znanjem.
Osoba koja radi malu operaciju poput hidžame mora znati prije svega anatomiju ljudskog organizma, način djelovanja hidžame (prikazan prethodno), osnove o nastanku bolesti, bakterijama, virusima, parazitima, pojmove dezinfekcije, sterilizacije, asepse, i još cijeli niz medicinskih terminoloških i praktičnih pojmova i radnji. Možda ovaj članak bude podstrek mnogih hadždžama da rade na svome znanju i kontinuirano ga nadopunjuju. Molim Uzvišenog Allaha da ovaj članak ne bude uzor prepirki ili prijekora, te da pomogne širenju Njegove riječi.
Gledajući sa znanstvenog stajališta, brojni su frontovi i dalje otvoreni za istraživanja ove mistike. Samo znajmo, da nema te bolesti za koju Uzvišeni nije dao lijek, osim smrti, dakako. Pogledajmo malo dublje u riznice Njegova bogatstva. Liječimo se onime što nam je dao i poštujmo svačije (ne) znanje. Neka je hvaljen Uzvišeni Gospodar Svjetova.

(saff.ba)

Komentari

komentara