Moj najtužniji ramazan ( HOĆE LI OVO SVIMA NAMA BITI NAJTUŽNIJI RAMAZAN )

Mnogo sam tužna, i odlučih se ovo pisati, jer želim vam skrenuti pažnju da danas – sutra i vi možete biti tužni kao ja

Naime, sjećam se ramazana iz djetinjstva, od svoje devete godine sam postila svaki dan, čak i kada me roditelji nisu budili na sehur. Iz principa sam postila, dokazujući da mogu, kao da sam u dubini duše znala da će se moje stanje pogoršavati i da će doći ovi tužni ramazani kada neću moći postiti, kada će moja atrofija imati nešto protiv.

Roditelji su govorili ne smiješ, treba ti pojačana hrana, vitamini, lijekovi, ali ja sam osjećala da mogu i uvidjevši da uspjevam bili su mi podrška. Odrasla sam u porodici gdje se ramazan sa suzama i tugom ispraćao. Znala sam koje blagodati nosi ovaj sveti mjesec još od ranog djetinjstva. Danas sa dvadeset i sedam godina moji ramazani nisu isti, moje zdravstveno stanje ne dozvoljava, i pored svih nastojanja nisam u mogućnosti postiti.

Ustajem na sehur, suzama sehurim, obavljam namaze – nafilu, družim se sa Kur’anom Časnim, sve je isto ali nema duševne radosti, mira, ispunjenja. Iftarim suzama i molim Allaha da sve postače nagradi za njihovo odricanje. Prazno se osjećam…

Dajem fidiju, nahranim nekog gladnog prema broju dana koje nisam postila, znam da Allah daje olakšanje i ne duži nas više od mogućnosti. Ali sve bih dala za prediftarsku radost i za tu blizinu sa Gospodarom. Recite elhamdulillah, počašćeni ste da postite. Allah vam dao priliku, iskoristite to, dok ste u stanju, kasnije možda nećete imati tu privilegiju. Molim Allaha da primi vaš post i moje dove. Amin.

14