MOJ „NEUSTRAŠIVI“ – HEROJ (pismo uspomene)

Sve je počelo kada sam počeo učiti voziti bicikl. Još tada se ono blago lice moga strica ureza u moje srce i pomislih: „Pa ovoga čovjeka ću voljeti do kraja svoga života“. Plijenio je ljudska srca… Svojom dobrotom, blagošću i smirenošću…

Ramazan je. Čujem poziv na namaz i prepoznajem taj milozvučni glas kako poziva vjernike: „Allah je najveći, Allah je najveći…“ Upijam svaku riječ i gledam opet to lice. Ljepotu kojom zrači… Stajao je ispred „mejtefa“ sa svojom desnicom na uhu i pozivao. Tada pomislih: „Moj uzor!“ Od njega ću naučiti ovo što on radi. Razmišljao sam o danu kada ću ja pozvati na namaz kao on. Mujezinio je, a ja sam pokušavao zapamtiti svaki izgovoreni harf i pokret njegovog tijela. Najviše me bunio kažiprst kojim bi kratko na tešehhudu pokazao i spustio ga. Stidio sam se upitati ga za taj pokret. Šta znači on uopće? Nikad nisam ni upitao, ali sam to od njega kopirao jer je mi se taj jednostavni pokret učinio tako snažnim. Mogao sam sve ovo da pratim jer sam često sjedio pored njega dok bismo uživali u namazima. 

Prokleti rat. Tetka mi je sašila hlače od vojničkog odijela. Onog prvog, čini mi se… Svjetlije je bilo, zeleno… Krenuli smo na džumu u Pištaline. Ona časna Ljusinska omladina. Među njima i moj Sulejman i njegov priljepak, ja. Dok pokušavam sustići njihov korak gledam svoje nove hlače, ponosan što ih uopće imam i razmišljam, duboke su… Moram tetki reći da ih malo koriguje. Ma neću, bitno je da su „vojničke“ i da su kao Suljine. Oponašao sam ga… Bilo je i više od oponašanja, želio sam biti on…

Otac je bio na Hasinom Vrhu gdje se odvijao žestok sukob sa agresorom. U majčinim očima se zbog toga mogao primijetiti strah, a ja sam maštao da ga opet vidim i da „prokopam“ onaj plavi ranac u kojem se često znao naći TOPS. Natjeralo me to da iz Jezerskog Edinim BMX-om krenem kući. Na križu dok sam kroz suze gledao cestu vidim vojnika. Nosi ranac u desnici. Tako snažnim se činio. Iz daljine se po hodu moglo nazrijeti da je to Suljo. Prilazim mu, a on neustrašiv, ne obazire se. Gledam u beretku i divim se njegovom držanju. Zovnuh ga: „Suljo“! „Hajde, zajedno ćemo na bicikl“, rekao sam. Krenuli smo. On je vozio. Dok smo išli ravnicom ispričah mu svoj strah za oca. Rekao sam mu da se brinem. Umirujućim glasom i pažljivo biranim riječima ugasio je svaku moju pomisao da bi se moglo desiti nešto loše. Ne sjećam se šta mi je rekao, ali sam toga trenutka zaboravio na sve. U tom je bicikl počeo da ubrzava niz Krivodol. Granate su počele da šište oko nas. Sjećam se, dok smo prolazili kroz Nedimoviće, prašine koju je izazvala granata koja je pala netom prije nego što ćemo mi proći. Nešto je govorio. Možda je mislio da se bojim, pa mi ulijevao hrabrost. Nisam se bojao, a granatama nisam pridavao značaj. „Baš me briga, sa neustrašivim sam“, govorio sam. Nikada za sebe nije to rekao, ali tako je pisalo na kundaku njegove puške („NEUSTRAŠIVI“). I to me bilo stid pitati, baš kao i za onaj kažiprst u namazu. Kao pomjeranje kažiprsta i taj pridjev mi je bio jednostavan ali tako snažnu poruku je slao.

Išao sam u mejtaf. Efendija Faruk zabilježio mi je riječi u Ilmihalu koje mujezin uči. Želio sam kao i Suljo staviti ruku na uho i pozvati na namaz. Nakon nekoliko dana, prvi put, mujezinio sam. Suljo je bio tu, a moja radost da me čuje nije se mogla iskazati. On to možda nije ni znao, ali briga me, to me je činilo sretnim. Samo neka sam sa njim, neka me čuje, neka zna da i ja volim Allaha kao što ga i on voli. Znao sam za njegovu posvećenost i vjeru u Allaha. Tome je svjedočio svaki njegov uzdah, pokret, ezan i taj famozni kažiprst. Krenuli smo kući. Nije govorio, a ja sam ga nijemo pratio sustižući njegov korak. Išao sam iza i pratio ga u stopu. Trudio sam se da idem u korak s njim prateći da istom nogom kao i on pravim korak. Zastao je i ispod oraha samo rekao: „Dede da si dao hatmu!“ Tako mi Allaha baš ovako je rekao, a ove riječi i danas odzvanjaju u mojim ušima svakog puta kada krenem „na brdo“.

Dani su prolazili. Stajao sam na balkonu, a kraj kuće Hadžijine pojavi se opet ista ona beretka. Došao je ispod balkona, otvori ranac i izvadi onaj bijeli „petit“ keks što su oni dobijali na liniji. U glavi mi hiljadu misli. Ušparao je za mene, odvojio od sebe. Koliko mi je bilo drago da prihvatim, toliko me u duši nešto tištilo. Vidi ga, meni daje, a on je sigurno gladan bio. Tamo negdje u Mrkonjiću, u prokletom Mrkonjiću kojeg je tada često spominjao. Ali daje mi, a on je uvijek od srca davao. Uzeću, pomislih i ispruživši mu bijelu rebrastu „čanu“ nagnuo sam se preko balkona da mi odvadi malo. Tada mu je lice blistalo, ali nekakvim posebnim sjajem. Zračio je, a ja nisam mogao skloniti pogled sa njegovog lica. Napunio mi je „čanu“, vratio na balkon i krenuo. Gledao sam za njim i opet kao onaj dan na križu, divio mu se. Ali ovaj put bilo je nekako drugačije. Čežnjom sam ga gledao. Ne znajući da to radim, pogledom sam se opraštao od njega. Gledao sam ga, ali ovaj put je sve bilo drugačije. Lice mu je sijalo sjajem šehida. Sjajem koji sam vidio posljednji put.

Čađavica… Mrkonjić… Nekako su mi te riječi parale uši. Čudno su zvučale. Nisu mi bile drage. Vijest da je moj Suljo, moj uzor, moj mujezin, neko kroz koga sam gledao svijet, postao šehidom na Čađavici natjerala mi je suze na oči, baš ovakve kakve i sada lijem dok ovo pišem. To su one suze kroz koje sam gledao cestu dok me je on tješio kada smo se vozili na BMX-u. Želio sam da imam nešto od njega. Moja želja je bila njegov bajonet, ali i drugi su željeli dio njega zadržati kao uspomenu. I oni su ga voljeli koliko i ja, pa sam shvatao da mora tako biti. Uzeo sam iz njegovog ranca nekoliko pasta za zube. Tuti fruti su se zvale. Dječije su bile, slatkastog okusa. Evo i sada ih mogu osjetiti u svojim ustima, kao što osjećam i prokletu bol 18 godina nakon što je postao, ako Bog da, ŠEHID.

Neka ti se Allah smiluje.

S ljubavlju!