Moja mala Palestin(k)o

Prije dva mjeseca Izrael je započeo novu odbrambeno-koljačku operaciju. Gaza se po ustaljenom scenariju brzinski pretvara u nacističku klaonicu, masakriraju se bebe, razaraju škole i bolnice. Pir bude bjesomučan, ubija se žurno i bez selekcije. Tako Izrael bijeli svijet u danima ljetne žege nastoji poštedjeti nepotrebne tragike. Ali svijet je lud i uporan, pa se opet našao u čudu. Zaprepašteni su i Ban Kijevi plavci, ambasadori i diplomate. Protestnim notama, izjavama i reakcijama, komiraju se razni mirovnjaci, štitonoše ljudskih prava, sloboda i poretka. Nakon par dana, istrošeni solidarnošću, padaju u nesvjest.

Pod dojmom renesansnog umjetnika, Evropa s Gazom suosjeća performansima, pa se na ulicama evropskih metropola instaliraju mrtvački kovčezi, okrvavljena tijela i druge izvedbe. Zahvaljujući toj evropskoj osjetljivosti za čovjeka i umjetničku estetiku, i u najtežim danima opsade i humanitarne blokade Sarajeva, njegovi građani na stolu su uvijek imali mirišljivu vodicu, losion i četkicu za zube. Možeš biti gladan i ubijen, ali moraš mirisati lijepo. Tako Evropljanin prkosi vragu.
U muslimanskom svijetu za vrijeme pokolja u Gazi bude krajnje dosadno. Na zasjedanju Organizacije islamske konferencije također performans. Suosjećajući s besanim noćima stanovnika Gaze, debele i lojave, muslimanske ”halife” drijemajući hrču. Ali je zato bučno u onom dijelu islamskog svijeta gdje traju predizborne kampanje. Vrišteći kandidati najavljuju propast i kataklizmičan nestanak Izraela. Međutim, predugo nestaju samo Palestinci.
Tako svoju treću, ali i sve druge svetinje muslimani brane emotivnim izljevima i povremenim nasiljem. Mašu šakama, izvikuju parole, pale kontejnere, organizuju šetnje.
Našetao sam se tih sarajevskih šetnji za Palestinu, Čečeniju, Siriju, uvijek razmišljajući o tome kako u najmanju ruku, s neobičnim ljudima živim u neobičnom gradu. Sposobnost ovdašnjeg čovjeka da u uslovima neriješenog gradskog prijevoza uvijek ima odgovor na svjetske krize i globalne probleme naprosto očarava. Međutim, granica između neobičnosti i ludila, u Bosni je jako tanka. O čemu se radi?
Zadnju sarajevsku šetnju za okupiranu Gazu počeli smo s Baščaršije. Par stotina metara odatle nalazi se tabla s nazivom i simbolima genocidne tvorevine, kako u Banja Luci kažu nastale voljom naroda. S tim objašnjenjem nastanka najmlađe srpske države se itekako slažem. Dakle, najmudriji predstavnici srpskog naroda u BiH, zasjeli su u nekoj od rosnih paljanskih livada i dogovorili se izraziti narodnu volju: zaposjest ćemo bosanske gradove i ubijati ih koliko god možemo!

Tako je u Bosnu i Hercegovinu, kao prateći dio novog srpskog poretka došao genocid. Posljedice nastanka RS-a nisu neutralisane ni danas, jer su grad Sarajevo i država Bosna i Hercegovina podijeljeni na dva dijela. Iza Rašinih tabli, Bošnjaci i Hrvati su malobrojni građani drugog reda, na okupiranoj zemlji. Zbog toga Sarajlije, a ni građani drugih bh. gradova nisu šetali još nijednom.
Mirnih šetnji u Bosni i Hercegovini nije bilo nakon što je u Vlasenici ubijena maloljetna Meliha Durić, na dan polaganja kamena temeljca za Memorijalni centar u Potočarima, niti nakon ubistva Murata Badića u Banja Luci, prilikom pokušaja postavljanja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije. Stoga, ko da povjeruje Sarajlijama dok žale Palestinu, a nikada se nisu sažalili na Fatu Orlović, u čijoj je otetoj avliji sagrađena crkva? Nismo li lažno brižljivi dok bdijemo nad prizorima uplakane palestinske djece, a svoju iz Konjević Polja smo ravnodušno posmatrali kako na kartonima spavaju pred OHR-om? U Sarajevu nema šetnje niti protesta kada se oslobodi neki od osuđenih ratnih zločinaca, ili se sa spomen-obilježja u višegradskom mezarju Stražište ukloni riječ genocid. Naša zemlja je rasturena i okupirana, sunarodnjaci deportovani, terorisani i obespravljeni, a mi jadikujemo za narodom koji piše povijest, i čiji ponos nećemo dosegnuti nikada. Iz Bosne oplakivana i nikad prežaljena Palestina ima svoju, a ne nametnutu zastavu, predsjednika države, premijera i vladu. Bosna i Hercegovina je država poput pačije škole, za čijeg trodimenzionalnog šefa na narednim izborima biramo između petnaestak kandidata. Nagomilani smo u nekoliko enklava, kojima vladaju naši frakcionaši. Zato ovaj grad i njegove građane više ne smatram neobičnim, već licemjernim i pomalo ludim.

Dobro prihvaćene kampanje bojkota izraelskih proizvoda i usluga, kao krajnji izraz nemoći i očajanja, vrhunac su naše društvene akcije u odnosu prema zlu. Takva psihološka paradigma u uslovima bh. realiteta izgleda ovako: prodaj ili zapusti svoju imovinu, da ne bi plaćao porez, tako slabiš genocidnu tvorevinu! Stvarni žal i suosjećanje prema patnji palestinskog naroda nalaze se u opredjeljenju da se ne dopusti okupacija i porobljavanje svoje zemlje i vlastitog naroda. Sve drugo je sumorna, UN-ovska patetika. U zemlji u kojoj zločinci oponašaju zločince, oni koji žele preživjeti morati će oponašati heroje. Dok palestinska djeca kamenjem brane svoju zemlju, narod čiji mladići se valjaju po koridama, uz muziku s kojom su sravnjene bosanske čaršije, nema pravo uspoređivati se, a kamoli žaliti Palestince.
Malobrojni su oni koji otvoreno podržavaju i poštuju kršenje međunarodnog prava i izraelske zločine u Gazi. Otvoreno pismo podrške RS-a Izraelu, jedan ugledni Banjalučanin okarakterisao je kao tradicionalno srpsko loženje na avione i artiljeriju. Međutim, negiranje genocida i aparthejd, set imovinskih zakona kojima se nastavlja otimačina privatnih posjeda Bošnjaka, rasističke izjave crkvenih nedostojnika, uz ravnodušnost međunarodne zajednice i komatozno stanje probosanske politike, najbolje obrazlažu zašto Bošnjaci trebaju, ali nemaju kada žaliti Palestince. U njihovoj avliji na sceni je tek humanitarno primirje.

Akos.bA

 Ismet Bećar