Nađa Dizdarević o sestri koja je nedavno preselila na Ahiret

Uvehla je moja ruža, moje Aiše nema više

U 1 sat i 13 minuta na displeju telefona vidim ime svoje Aiše i srce mi zakuca tako snažno da sam mislila da ću se ugušiti, presretna da vidim njen broj sa ubjeđenjem da mi se ona javlja i kaže da se opet izvukla. Ipak i posljednja nada mi je potpuno nestala kada sam vidjela da mi to brat Asmir piše vijest sa njenog telefona

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Došao mi je Džibril, alejhis-selam, i rekao: ‘O Muhammede, živi koliko hoćeš, ali znaj da ćeš umrijeti! Voli koga hoćeš, ali znaj da ćeš se rastati od njega! Radi šta hoćeš, ali znaj da ćeš shodno tome biti nagrađen ili kažnjen.” (Muslim) Ne znam kako se zove ovo stanje u kojem se sada nalazim, ali znam da je negdje između života i smrti, jer otišao je dio mene, otišao je dio mog tijela, dio moje kuće, moj oslonac i moja snaga, otišla je moja mirisna ruža tamam kad je najljepše procvjetala. Otišla je svome Gospodaru, a njen miris još uvijek osjetim…

Dok mi suze kvase lice, laptop i odjeću… pred očima mi njen dragi lik, a uspomene se redaju jedna za drugom kao biseri u nizu. Kao da se jučer desio naš prvi susret u kojem sam je neizmjerno zavoljela. A ko i ne bi, kad je bila izvor toplote i nježnosti za svakog ko bi je samo jednom vidio. Pozvali su me da održim predavanje na bajramskom druženju u Gradačcu u udruženju OKC Gradačac.

Tako mi Allaha, odmah sam je zavoljela. Zavoljela sam cijelu njenu porodicu jer sam bila presretna kad sam čula da su žrtvovali dunjaluk za ahiret, da su svoju ogromnu kuću dali za da‘vu dok su oni živjeli u zajednici. Fascinirala me njena požrtvovanost dok se druge sestre bore da što prije izađu iz zajednice, moja Aiša žrtvuje ogromnu kuću za da‘vetske projekte zajedno sa svojim mužem i sa zadovoljstvom čini dobročinstvo svojoj svekrvi.

Od tog dana naši su susreti bivali češći, a na dan useljenja u njenu kuću, još više sam je zavoljela jer moja Aiša i njen dragi uselili su u prizemlje, a gornje spratove kuće i dalje su čuvali za da‘vetske projekte i nisu žalili nimalo truda da se danonoćno žrtvuju za islam i pomaganje Allahove vjere. Tada su počela i moja redovna predavanja u OKC-u, a sa njima je moja moja ljubav sa mojom ružom džennetskom, inšallah, rasla sve više. Postala je dio mene baš kao što nam je opisivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskrenu ljubav u ime Allaha. Osjetila sam svaku njenu promjenu, a i ona moju i nebrojeno su nam se puta poruke poklopile u sadržaju.

Tako sam osjećala i njene tegobe tokom iznenadne pojave bolesti. Više i nije bilo potrebno da je pitam kako je, jednostavno se javljala tegoba koju je ona samo potvrđivala svojim porukama ili pozivima. Kada sam se ja razboljela, ona je brinula za mene, a opet ja sam brinula više za nju nego za sebe. Kada bi našla lijek koji joj odgovara, uvijek bi meni isti preporučivala, a ja bih opet na isti način uzvraćala. Naša ljubav u ime Allaha rasla je svakim danom sve više, a mislim da je tako i sa drugim sestrama iz našeg džemata (sa razlogom kažem “našeg” jer ja tako osjećam).

Pred odlazak na hadž, moje drage sestre došle su me obići, a među njima je bila i moja Aiša. Bila sam presretna jer sam je vidjela, kao prije, nasmijanu, veselu, šalile smo se na razne teme, prepričavala nam je svoje doživljaje sa hadža i davala mi savjete kako da se što bolje organiziram. Jedva smo čekale moj povratak i već smo odredile sljedeći termin druženja. Dopisivale smo se dok sam bila na hadžu, razmjenjivale dove i poruke ljubavi u ime Allaha, a onda me u povratku naša sestra Fatima, koja je najviše vremena provodila sa njom, obavijestila da je naša ruža opet jako bolesna.

Odmah sam se spremila i otišla da je posjetim u njenom domu. Iako vidno iscrpljena, u velikim bolovima, trudila se da bude vesela, da ne mijenja svoje ponašanje, ali moje srce govorilo mi je da nije nimalo dobro i da ne sluti na dobro… Radovala se rukji koju sam joj proučila na zemzem-vodu, jer joj je prethodna puno olakšala, ali moje se srce nije smirivalo. Iako me ispratila sa osmijehom i uvjeravanjem da ćemo se uskoro ponovo vidjeti u boljem stanju, nekakva me zebnja obuzela…

Ipak, nadala sam se da će se izvući kao bezbroj puta do tada. Stalno me uvjeravala da je dobro, a ja opet nisam imala smiraja nikako, a posebno nakon što mi je napisala: “…Sve je od Allaha, s.v.t., i elhamdulillah na ovakvom stanju i razumijevanju, barem kroz ovo iskušenje vidjela sam da i ja vrijedim nešto da i mene Allah, s.v.t., voli i kroz ovo sve želi mi najbolje, samo Ga molim da mi podari sabura i da preobrodim ovo sve, a i mojim voljenim...” Iz ove poruke shvatila sam da je izgubila nadu i da se pomirila sa tim da je kraj blizu.

Imala je veoma jake bolove, ali nikada nije pokazala slabost, nikada se nije žalila na svoje stanje, već je uvijek zahvaljivala Allahu što ju je iskušao i dao joj sabur. Uvijek je imala onaj isti sjaj u očima kada bismo pričali o džennetskim ljepotama, o nagradama za strpljive, uvijek je zračila nekom posebnom svjetlošću koju samo pobjednici nose u sebi. Dobro se sjećam, kada sam namjerno pričala o nagradama iskušanih bolešću, koliko je vidljiva bila njena zahvalnost Milostivom, toliko zadovoljstva kao da je njena bolest najveći i najljepši dar. Bila je naša Aiša, najveći nijemi daija!

Nikada je nisam vidjela ljutu. Nikad od nje nisam čula žaljenje na bilo šta i na bilo koga. Ako bi tražila savjet, ti su se savjeti uvijek odnosili na ahiret, a nikada na dunjaluk. Nikad nisam vidjela ženu koja toliko voli i hvali svog muža i kojem daje prednost u odnosu na sve drugo. U svojoj bolesti više se brinula za svog Aska, kako mu je tepala, nego za sebe. Sjećam se, koliko bi puta spomenula da jede nasilu radi njega jer joj je tako žao što joj je smršao, što po cijelu noć po internetu iščitava i traži lijeka za njenu bolest.

Svekrvu je više spominjala po dobru nego rođenu majku i toliko vodila računa o njenim osjećanjima da je trpjela i najveće bolove bez pokazivanja promjene na licu, kako se njena svekrva ne bi brinula. Velika briga su joj bila djeca i njihovo tinejdžersko doba i strah da ne skrenu sa pravoga puta, pa da im to bude prepreka da se sastave u Džennetu.

Subhanallah, koliko smo samo bile povezane, kad se samo sjetim njenog nježnog pogleda, srce mi hoće da prepukne. Kad se sjetim hladnoće koju sam osjećala cijeli dan, odmah se sjetim i trenutka kada je vrijeme stalo.

16. 11. 2015. u 23 sata i 56 minuta stiže mi poruka od sestre Fatime: “Es-selamu alejkum! Sestra Aiša je preselila!” Tako mi Allaha, kao da je vrijeme stalo u tom trenutku. Nekakva groznica me uhvatila, a misli nepovezane, nikako da razum prihvati istinu. Ona slutnja koja me cijeli dan muči kao da je stavila tačku na “i”. Počela sam je ubjeđivati da dobro provjere, da je možda samo u nesvijesti, da je to trenutno stanje, da će se izvući, inšallah, kao bezbroj puta do sada, da će njen Asmir nešto opet poduzeti…

Sestra Fatima uvjeravala me da je istina, da je gotovo, ali moje srce nije htjelo da prihvati ono što je razum potvrđivao. I pored toga što sam ponavljala: “Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun”, nikako nisam htjela da prihvatim da je ipak došao kraj. Suze se nisu zaustavljale i jedva sam prigušivala jecaje da ne probudim babu koji je ionako u brigama za majkom koja je u bolnici. Hodala sam u mračnoj sobi ne paleći svjetlo i buljila u telefon čekajući demant ove vijesti.

U 1 sat i 13 minuta na displeju telefona vidim ime svoje Aiše i srce mi zakuca tako snažno da sam mislila da ću se ugušiti, presretna da vidim njen broj sa ubjeđenjem da mi se ona javlja i kaže da se opet izvukla. Ipak i posljednja nada mi je potpuno nestala kada sam vidjela da mi to brat Asmir piše vijest sa njenog telefona. Svaka nada je nestala u njegovim riječima: “…htio sam da tebi lično javim jer te je Aiša voljela kao rođenu sestru. Da tebi Allah podari ozdravljenje i da se sretneš sa Aišom u Džennetu prostranom.

Tek tada shvatila sam da je neću više vidjeti, da se moram puno truditi da bismo se sastale u Džennetu jer Aiša je otišla pred Gospodara sa šehadetom, a ja ne znam u kakvom će stanju će mene Melek smrti zateći. Cijelu noć provela sam u suzama i dovama. Nekad ujutro uspjela sam samo za trenutak zaspati i sanjam da slavimo u njenoj kući umjesto da tugujemo, a na moja pitanja o gasulu i opremanju dženaze, njen muž mi, kao kaže: “Zar ne znaš da je Aiša šehid!?” Probudila sam se i srce smirila prisjećajući se svih patnji koje je prošla tako strpljivo i zahvalno kako to čine samo Allahovi odabrani robovi.

Ne znam kako sam se našla ispred njene kuće, samo znam da dugo nisam mogla da izađem iz auta jer nije bilo moje ruže da me dočeka na vratima i izrazi mi dobrodošlicu. Zatekla sam sve naše sestre koje su svojim suzama pokazivale kakvo je imala mjesto u našim srcima i našim životima i nije bilo potrebe da išta kažemo. Fatima je bila uz nju skoro stalno, da je Allah obilno nagradi i bude joj uvijek na pomoći i sigurno da će ona najviše osjetiti njen gubitak. Nije bilo riječi kojima bismo mogle opisati svoju bol, ali svoje smo suze pretočile u dove i odluku da činimo djela koja će nam biti garant da ćemo se sastati u hladovini Allahovog Arša kada ne bude drugog hlada osim Njegovog.

Izljubila sam hladne obraze svoje uvehle ruže, izmilovala njene hladne ruke koje mi prvi put nisu uzvratile onim snažnim zagrljajem i toplotom koja ljubav zrači. Prvi put mi se nije nasmijala i rekla da nije vješta sa riječima da mi iskaže kolika je njena ljubav prema meni. Prvi put me nije gledala onim pogledom koji kaže više nego milion riječi… Bila je tako hladna. Njeno tijelo ukočeno, bespomoćno… Nestalo je njene toplote. Rumeni su obrazi izgubili boju. Nema više njene snage…

Nema više moje Aiše.

Danas su je odnijeli sa onog udobnog kreveta, iz prostrane kuće, u hladnu postelju kojoj je prostirka zemlja i pokrivač hladna zemlja. Danas se preselila u svoju novu kuću, svoj novi dom u kojem će čekati sljedeću stanicu koja vodi u vječnost. Otišla je naša Aiša sa šehadetom na usnama, jezikom vlažnim od zahvala Milostivom Allahu, otišla je sa lijepim mišljenjem o svom Gospodaru, kao pobjednik, inšallah.

Ostavila nam je pouku da je život na ovom svijetu veoma prolazan. Da su rođendani samo brojevi koji te približavaju Meleku smrti. Njen 37. bio je samo dan prije rastanka sa ovim svijetom. Živjela je kao kraljica u svojoj ovodunjalučkoj džennetskoj bašti u najljepšem braku današnjice, sa najljepšom djecom ovog doba, u jednoj od najvećih i najljepših kuća Gradačca, a sve je ostavila sasvim iznenada i otišla bez pozdrava, sa svojim djelima i onim što je žrtvovala na Allahovom putu.

Allahu moj, molim Te smiluj se našoj sestri Aiši, oprosti joj grijehe i smiluj joj se, sačuvaj je iskušenja u kaburu i patnje u Vatri! Učini joj boravak u berzahu ugodnim, a kabur prostranim! Allahu moj, Ti mnogo praštaš i Ti si milostiv, pa Te molim smiluj joj se i uvedi je u Džennet bez polaganja računa zajedno sa njenim najmilijim! Allahumme amin!

Nađa Dizdarević – sebil.eu

Viđeno: 95

158

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close