Nana Aiša posti više od šest i po decenija

Aiša Mahinić iz nevesinjskog sela Presjeka posti više od 65 godina te kaže da će to raditi dok god je zdravlje bude služilo.

– Osamdeset i druga mi je godina. Od petnaeste postim svaki ramazan. Kada čovjek nešto riješi, nikako mu nije naporno – priča nana Aiša i dodaje da je zdravlje dobro služi.

Nema naroda

Govori da ”u svom vijeku” nije bila bolesna, da nikad tokom posta nije osjetila tegobe. Sjeća se kako je nekad u selu bilo mnogo naroda, da se za ramazan igalo i pjevalo cijelu noć.

– Dok sam bila cura i mlada, uvijek je bilo sijela. Omladina sjedi do sehura pa onda kući. Bilo je puno poslova, na njivi, oko stoke. Danas je ovdje sve staro, nigdje mladih. A prije je bilo po 20 cura, po 20 momaka… samo veselje. Takva su tada bila vremena, a danas se ne može stići, ljudi rade, djeca u školi – priča Aiša.

U komšiluku joj je i brat Mustafa, pa nekad iftare zajedno.

– Ovdje nas je u selu 12. Sjedimo zajedno uveče. Obavljamo teraviju. Ponekad se pokupimo u kola i odemo na teraviju u susjedno selo Kljuna, tamo ima hodža. I ovdje je prošle godine bio hodža uz ramazan, ali, eto, ove godine nema. Sada je bolja mogućnost da se pripremi iftar za ramazan, ali zato danas nema ljudi. Vazda nešto fali – kaže Aiša i dodaje da će i Bajram dočekati u selu.

Bajramsko okupljanje

Ona ima tri kćeri i šestero unučadi. Sin joj je poginuo u ratu. Tako nana Aiša živi i za dane kada će se okupiti s porodicom. Ljeta provodi u svom selu, zime u Hadžićima.

– Zovu me kćerke svaki dan. Kažu: Dođi nam, mama, za Bajram. A ja neću, neka one dođu kod mene. Tako smo se dogovorili. Bajram će nas ponovo okupiti – govori s osmijehom Aiša.

Svoja na svome

Ne treba nani Aiši mnogo. Zadovoljna je svime što ima.

– Ne može mi biti bolje! Svoja sam na svome. Imam sinovu penziju, meni dosta. Što nedostaje, dodaju kćeri. Mogu lijepo da živim – kaže Aiša.

Avaz.ba