Nemojte plakati zbog mene – glas palestinskog djeteta iz Gazze

IslamBosna.ba-Drago čovječanstvo,

Zdravo, ja se zovem Eman, na arapskom jeziku to znači vjera. Sumnjam da ste me vidjeli ili zapamtili, samo pojedine fotografije koje se pojavljuju na vašim TV ekranima su te koje se pamte. Ja sam palestinsko dijete iz Gazze. Volim svoje lutke, volim da se igram sa svojom sekom, i da plivam. Rekli su mi da puno vas plače zbog mene, ali ja vas molim nemojte plakati zbog mene. Upravo sam došla na ovom mjesto i želim vam napisati da sam OK. Stvarno, dobro sam. Nedostaje mi samo mama.

Ovdje ima puno ljudi, baš kao kod kuće u Gazzi. Puno je palestinske djece također, pojedini su ovdje jako dugo vremena. Zašto biste željeli plakati samo zbog mene?

Moj susjed je stigao prije nekoliko mjeseci iz izbjegličkog kampa Jarmuk u Siriji, on dijeli sobu sa još jednom osobom koja je došla iz nekog drugog izbjegličkog kampa u južnom Libanu pod imenom Sabra i došao je u septembru 1982. godine. Ja stvarno ne znam šta je to izbjeglički kamp, iako mi je mama rekla da i mi u njemu živimo.

Dolje niz cestu vidjela sam puno stariju djevojku, možda ima 23 godine. Njezino ime je Iman, ali ono se izgovara sa slovo i. Iman je ovdje došla u oktobru 2004., rekla mi je da se vraćala kući iz škole, nedaleko od moje kuće u Gazzi, kada je izraelski vojnik ispraznio svoj šaržer u nju nakon čega je ranjena ležala na tlu. Ona kaže da je čula kako na radiju govori da je ‘potvrdio ubistvo’. Ja stvarno ne znam ni šta to znači.

Ovdje je puno i starijih osoba, također: mama i babi. Sa pojedinima su tu i djeca, a neki su sami. Ja sam zapravo vidjela natpis na jednoj kući gdje piše da je osoba stigla iz Kufer Kassima 1948. (to je jako davno!) Mislim da Kufer Kassim nije daleko od Gazze, ali ja stvarno ne znam jer nas babo nije nikada vozio na izlete daleko.

U svakom slučaju, sprijateljila sam se sa jednom djevojčicom mojih godina, Amal, njezino ime znači nada, i ona je iz Kane u Libanu. Ona tu živi sa sestrama, jedna je stigla 1996. a druga 2006. Ovdje stvarno ima puno dobrih ljudi iz Libana.

Vidite, ja sam u dobrom društvu, tako da vas molim, nemojte plakati zbog mene.

Imam tačno 8 godina i 23 dana, prilično velika cura, zar ne? Imam jednu seku- bebu, i dva starija brata, ili mi je barem mama rekla da imam dvojicu braće. Ja sam samo vidjela jednog, drugi, mama kaže, živi u izraelskom zatvoru i tamo je već jako dugo. Iako ga nikad nisam vidjela, ipak ga volim.

Istina je da sam rođena u Gazzi, ali mi je djed rekao, kad sam bila jako mala, da je naš pravi dom u mjestu zvanom el-Medždal. On još uvijek ima ključ od kuće. On je sav hrđav ali mislim da još uvijek radi. Kladim se da ne znate gdje se nalazi el-Medždal, ali vi vjerovatno znate mjesto zvano Aškelon. Razumijem kako se to dogodilo, događa se cijelo vrijeme. Ti ljudi koji su učinili da djed i nana dođu u Gazzu stalno mijenjaju svemu imena, čak i vlastita. Oni ne samo da su promijenili ime el-Medždala, već su također promijenili imena mnogih gradova i sela. Babuka mi je rekao da jedna organizacija, Zochro, ide okolo i stavlja znakove sa izvornim imenima gdje su izbrisani sa lica zemlje palestinski gradovi i sela. Ovo je način da niko ne zaboravi. Vi stvarno ne morate brinuti, jer ovdje imaju veoma veliki računar, kao i nazive svega onoga što je nekada bilo, ništa se ne zaboravlja. Zato molim vas, nemojte plakati zbog mene.

Ispričat ću vam šta mi se dogodilo prošlog mjeseca. Bio je početak ramazana. Volim ramazan, jer na kraju mjeseca je velika proslava i babuka nas sve vodi na pijacu gdje svako od nas može kupiti dvije igračke. A nekoliko dana prije kraja ramazana mama nas odvede da kupimo novu odjeću i obuću. Ovo je najsretnije vrijeme u godini za mene, mog brata i sestricu. Ali ove godine mama je bila tužna. Sjedila je u mojoj sobi plačući dok je dojila bebu. Kada sam je upitala zbog čega plače, kazala mi je da ove godine nam ne može kupiti novu odjeću jer su sve radnje zatvorene. Razumjela sam (ja imam skoro 9 godina, znate) tako da sam je iznenadila. Otišla sam do ormara i izvukla haljinu od prošlogodišnjeg ramazana i prašnjave ružičaste kožne baletanke, mama mi ih je kupila na moj zadnji rođendan. Rekla sam joj da može prestati plakati, jer mi ne smeta da nosim staru odjeću, čak i ukoliko mi je mala. Ali, ona je plakala još više. Mislim da znam zašto je plakala. Susjedi su se igrali cijelu noć i dan sa vatrometom, iako je tek prošla prva sedmica ramazana. Obično vatromet bude tek na kraju ramazana. Pitala sam je da li želi da odem i da im kažem da prestanu, ali one je rekla ne, ona voli da ih čuje. Pretvarala sam se da također volim vatromet, ali plašim se da mi nije rekla istinu jer su zastrašujuće, naročito noću. Drago mi je da ovdje nema vatrometa.

U svakom slučaju, dok sam vraćala svoju bajramsku odjeću natrag u ormar nešto se dogodilo. Želim vam ispričati šta se dogodilo ali stvarno ne znam kako. Osjećala sam se kao da plivam, ali nisam plivala. Voda nije bila kao u kadi, bila je topla i ljepljiva. Kada sam pogledala mislim da je bila crvena. Posljednja stvar koje se sjećam jeste da sam pogledala i vidjela svjetiljku u svojoj sobi, onu koja izgleda kao klaunova glava (babuka mi je kupio kad mi se rodila sestra). Padalo je pravo na mene. Znam da to nema smisla jer stropovi ne padaju, ali kunem se da je tako izgledalo.

Sljedeća stvar koje se sjećam jeste da sam dovedena na ovo lijepo mjesto. Volim biti ovdje, ali mi stvarno nedostaju mama i moja sestrica. Mami bi se svidjelo. Imamo po cijeli dan i noć struju i radnje se ne zatvaraju. Stvarno, ne šalim se. Ovdje u mom domu, mogu piti vodu pravo sa česme kad god sam žedna. Jedan od prijatelja mi je rekao da kad malo porastem mogu čak ići i na izlete daleko, pravo daleko, čak i u Jerusalem. Nisam sigurna gdje je to, ali sigurna sam da ću se moći voziti avionom prvi put kad odem tamo.

Želim vam puno više reći, ali moram ponovo pisati kasnije jer sada moram ići. Moje dvije najnovije prijateljice, Hader i Issa, su došle s biciklima i dat će mi da vozim njihova bicikla, naizmjenično. Možete li reći mojoj mami da mi pošalje moje biciklo? Također sam u žurbi zaboravila svoju četkicu za zube, tako da mi je i to potrebno. Recite joj da mi ne šalje bajramsku haljinu i cipele. Želim da ih sljedeće godine za ramazan obuće moja sestrica jer sumnjam da će radnje se otvoriti uskoro. Još jedna stvar, molim vas, recite mami da isprazni moju kasicu i svu moju ušteđevinu pošalje humanitarnom fondu za djecu Palestine, jer sigurna sam da će velikom broju mojih prijatelja koji nisu došli sa mnom trebati puno pomoći.

Nakon što se provozam sa biciklom vraćam se da malo odrijemam. Bila sam sretna kada sam ovdje pronašla CD sa istim pjesmama koje mi je mama pjevala svake noći prije spavanja. Ovo je jedna od njih.

Pa vidite, ja sam dobro. Stvarno nemojte plakati za mnom. Plačite zbog vas samih.

Voli vas,

Eman

Dok se najnovija strašna opscenost izraelske agresije na Pojas Gazze nastavlja, broj ubijenih raste. Palestinska djeca plaćaju najvišu cijenu, kako oni što s ubijeni tako i oni ranjeni, a možda najviše oni koji su preživjeli.

Budući da već decenijama pišem o tome kako je Izrael produžio vojnu okupaciju i o beskrajnom kršenju međunarodnog prava, a kamoli o njihovom blatantnom nepoštovanju vlastitih interesa, koje nas je dovelo do ove tačke, svježe analize i razmatranja je teško pronaći. Jedine riječi koje sada mogu izgovoriti, dok su slike pokolja svježe urezane u moj mozak, su riječi koje možda dolaze od jedne dječje žrtve čiji život je prekinut od strane projektila borbenog lovca F-16 kojim je SAD naoružao Izrael.

Iznad je zamišljeno pismo od žrtve, glas palestinskog djeteta kojeg je ubio Izrael -‘jedina demokratija na Bliskom istoku’.

Sam Bahur,

palestinsko-američki poslovni savjetnik u Ramali, otac dvije kćerke.

IslamBosna.ba

Komentari

komentara