O TI KOJI PROLAZIŠ PORED MEZARJA, ZASTANI I ZAPITAJ SE….

Kad god prolazim pored mezarluka, osjećaj straha prožima moje kosti.

Žurno ga nastojim zaobići, posebno u noćnim satima, ali kao da vrijeme upravo kad je Lejla tu, zaustavi svoj normalni tok i krade me iz realnosti.

Sekunda se pretvara u sat, sat u dan, a sve zajedno u vječnost.

Nije to ona konfuzna trauma iz djetinjstva kad smrt i grob doživljavamo kao vrhunac svih fobija gorih i od fiktivne heroine "babaroge" kojom me brat plašio godinama.


Dugo nisam ni znala čemu tako nelagodan osjećaj.

Međutim sada, kao odrasla osoba, a pritom i vjernica, znam da je taj uski zemljani pokrivač nešto što su nas bezobrazno slagali da je "vječni počinak".

Za nekoga je strašno prebivalište, isto kao što je drugima blagodat.

Prolazeći uz ogradu bilo kojeg mezarja u Sarajevu, ne može, a da mi ne naumpade kako u trenutku dok ja koračam pored njega, postoje krici i vapaji njegovih stanovnika, koje je Allah iz svoje milosti spriječio ljudima da ih slušaju, iako životinje i dzini nisu toga pošteđeni.

Ne mogu da ne pomislim kako bi hiljade, milioni njih voljeli izaći radi samo jednog uzdaha pokajanja Allahu na dunjaluku, mjestu gdje je to jedino moguće učiniti.

Samo jedne sedžde.

Jednog osmjeha bratu muslimanu.

Jedne marke utrošene iskreno na Božjem putu.

Jedne prilike za riječima la ilahe illallah.

Jedne odluke o prekidu činjenja grijeha.

I ako na ovom svijetu ima kakva utjeha, onda je to činjenica da uz sve čupave, hrapave, bolne, teške i nepremostive trenutke, dunjaluk je mjesto privređivanja za uspjeh na ahiretu, a tamo je istinska sreća.

Zbog toga volim ovaj svijet.

Nije li sreća da znaš kako se Allah Uzvišeni, raduje našem pokajanju više nego li nomad u pustinji kada izgubi jahalicu, pa mu se nakon što izgubi svaku nadu vrati.

On bez jahalice ne može, a Allahu ne treba naše pokajanje, ali se opet njemu raduje.

Na dunjaluku postoji Džennet u koji se mora ući da bi se ušlo u Džennet na ahiretu.

Pa, molim Vladara dana Sudnjeg, da živimo takvim životom koji će nam kao vjernicima osigurati hadisom spomenuti bezbrižni san u kaburu, a spasiti nas strašnog kaburskog stiska opisanog u ajetu "i noga se uz nogu savije."

Hej ti koji ovo čitaš, raduj se, jer nam duša još uvijek nije doprla do grkljanja, niti je sunce zašlo sa zapada.

Nije ni zemlja sa lopate pala na naše ćefine, niti nam je skupina muslimana klanjala namaz koji nema sedžde ni ruku'a.

I zbog toga smo veliki sretnici.