Otišao je po benzin, pa u šumama Amerike proveo 27 godina

Christopher Knight imao je 20 godina kada je otišao da živi izolovano od društva, koje ga nije vidjelo nešto više od četvrt stoljeća.

Poslije godinu rada na postavljanju kućnih i automobilskih alarmnih sistema u blizini Bostona, iznenada je napustio posao, a da o tome nije obavijestio šefa. Alat koji je koristio za rad nije vratio, unovčio je ček od plate i otišao iz grada, piše britanski “Guardijan”.

– Nisam imao kome da kažem. Nisam imao prijatelje. Nisam se družio s kolegama – kaže on.

Nuklearna katastrofa

Odvezao se do istočne obale Amerike, odsjedao je u jeftinim motelima i jeo u restoranima brze hrane. Danima je putovao, došao do Floride, odakle je krenuo put sjevera. U to vrijeme, predsjednik Amerike bio je Ronald Reagan, a u Černobilu se upravo dogodila nuklearna katastrofa.

christoper-4

Cijeli život se najprijatnije osjećao kada je bio sam, a svaki susret s drugim osobama doživljavao je kao sudar.

Stigao je do Mejna, gdje je odrastao. Prošao je kolima pored rodne kuće, ali se nije zaustavio.

– Mislim da je to bio posljednji oproštaj – rekao je.

Ubrzo je stigao do obale jezera Mushed, najvećeg u Mejnu, tačke gdje počinju zabačene oblasti države.

– Vozio sam sve dok skoro nisam ostao bez goriva. Krenuo sam malom stazom, skrenuo u još manju, a iz nje na puteljak – kaže on.

Kada više nije mogao dalje, parkirao je kola i bacio ključeve.

Imao je šator i ranac, ali ne i kompas, niti kartu. Ne znajući kuda ide i nemajući neko određeno mjesto u vidu, ušao je u šumu i nastavio pješke.

Zašto bi 20-godišnji mladić tako iznenada napustio svijet?

Njegovi postupci su imali elemente samoubistva, osim što se nije ubio.

Tokom perioda odsustva, nije snimio nijednu fotografiju, niti napisao nijedan red. Niko nije znao gdje se nalazi. Okrenuo je leđa svijetu. Za to nije postojao jasan razlog. Bio je jedan od pustinjaka koji su proveli najduže vremena sami u divljini.

– Ne mogu da objasnim svoje postupke. Nisam imao planova kada sam otišao, nisam ništa mislio. Jednostavno sam to uradio – pričao je kasnije.

Cilj mu je bio da nestane. Ne samo da napusti ostatak svijeta već i da se izgubi u šumi. Kod sebe je imao samo osnovnu opremu za kampovanje, nekoliko komada odjeće i malo hrane.

kamp-1

Država Mejn je ispresjecana nizom dugih dolina, nastalih usljed stvaranja i otapanja glečera. Doline dijele ogoljele planine, koje se raspadaju pod utjecajem klimatskih faktora. Kada je Knight stigao, zemlja je bila vlažna i močvarna.

– Uglavnom sam se držao grebenova i ponekad prelazio močvare tako što sam išao od grebena do grebena. Ubrzo sam izgubio orijentaciju i više nisam znao gdje se nalazim. Bilo mi je svejedno. Ulogorio bih se na jednom mjestu, na sedmicu-dvije, a zatim nastavio dalje prema jugu. Bio sam zadovoljan načinjenim izborom – rekao je Knight.

Glad najveći problem

Jedini problem je predstavljala hrana. Bio je gladan i nije znao gdje da nađe hranu. Krenuo je naprečac, što nije ništa neobično za 20-godišnjaka. Bio je dobar lovac i pecaroš, ali nije ponio ni pušku, ni štap za pecanje. Ipak, nije želio da umre. Bilo mu je potrebno izvjesno vrijeme da prevaziđe skrupule, ali poslije deset dana bez hrane, počeo je da krade kukuruz, krompir i zeleno povrće iz vrtova kuća pored kojih je prolazio idući ka jugu.

Najzad, stigao je do kraja s poznatim rasporedom drveća, pjesmom ptica i rasponom temperature na koji je bio naviknut. Sjevernije je bilo hladnije. Nije tačno znao gdje je, ali je znao da je na teritoriju zavičaja. Ispostavit će se da je kuća u kojoj je odrastao bila udaljena malo manje od 50 kilometara odatle.

U narednih nekoliko mjeseci živio je nekoliko raziličitih mjesta u toj oblasti, između ostalog, na vlažnom području na obali rijeke, ali nigdje nije bio zadovoljan. Najzad je naišao na negostoljubivo šumsko područje, prekriveno gromadama kamena. To mjesto mu se odmah svidjelo. Otkrio je gomilu blokova stijena, a jedan od njih je imao otvor koji je vodio na malu, lijepu čistinu.

– Odmah sam znao da je to savršeno mjesto. Tu sam se smjestio – kazao je on.

Međutim, i dalje je bio gladan. Shvatio je da je nemoguće živjeti potpuno sam sve vrijeme. Čovjeku je potrebna pomoć. On je, međutim, želio da bude potpuno sam – izolovano pleme od jednog čovjeka.

Primijetio je da kuće oko ribnjaka u centralnom Mejnu nisu uopće osigurane. Ljudi su ostavljali otvorene prozore, čak i kada nisu bili kod kuće, a budući da su u njima uglavnom stanovali vikendaši, područje je bilo pusto van sezone.

Bilo je očigledno koji je najjednostavniji način da postaneš lovac-skupljač.

Tako je odlučio da krade.

Sa ivice šume je pažljivo posmatrao navike porodica koje su imale kuće pored ribnjaka. Želio je da sazna kada idu u prodavnicu, kada je kuća prazna. Idealno vrijeme za krađu bilo je tokom radne sedmice, noću, najbolje kada je oblačno i kada pada kiša, naročito po pljusku.

Neko vrijeme je odlazio u pljačkaške pohode kada je pun mjesec, koji mu je služio kao izvor svjetlosti. Kasnije, kada je posumnjao da je policija intenzivirala potragu za njim, krao je kada uopšte nije bilo mjesečine. Često je mijenjao metode. Nije želio da razvije određeni model ponašanja, iako je imao naviku da kreće u pljačku samo svježe obrijan, s njegovanom bradom i u čistoj odjeći, kako bi smanjio izglede da bude primjećen.

Na njegovom repertoaru je bilo najmanje 100 kuća, a najpogodnije su bile porodične vikendice, pune zaliha.

Obično je obijao prozor, ili vrata. Uvek je nosio komplet alata za obijanje brava, koji se sastojao od nekoliko šrafcigara, pajsera i turpija koje je ukrao. Poslije krađe bi često namjestio rezu na prozoru i osigurao vrata za sobom. Nije bilo razloga da ostavi kuću lopovima na raspolaganje.

Kada su lokalni stanovnici malo bolje osigurali kuće, Knight se prilagodio. Budući da je ranije i sam postavljao alarmne sisteme, primjenio je to znanje kako bi nastavio da krade – onesposobljavao je sisteme, ili uklanjao memorijske kartice iz kamera za video-nadzor.

Fizičke pripreme

Desetine puta je izbjegao pokušaje policije i građana da ga uhvate. Svaki put je mjesto krađe ostavljao za sobom tako uredno, da je u policiji stekao određeni ugled.

– Disciplina koju je pokazivao dok je provaljivao u kuće prevazilazi sve što je bilo ko od nas mogao da zamisli – fizičke pripreme, posmatranje, vještina kojom je obijao brave, sposobnost da uđe i izađe neprimjećen – rekao je jedan policajac.

Drugi su govorili o “nevjerovatno čisto” obavljenom krivičnom djelu. Izgledalo je kao da se razmeće, obija brave, ali vrlo malo krade, kao da igra neku čudnu igru.

Knight je, međutim, tvrdio da bi ga svaki put kada bi obio bravu i ušao u stan savladao talas stida.

– Svaki put sam bio veoma svjestan da radim nešto pogrešno. Nisam uživao tome, nimalo. Adrenalin bi mi skočio, srčani rad bi se ubrzao. Pritisak mi je bio visok. Uvijek sam se bojao prilikom krađe. Htio sam da se završi što prije – rekao je Knight.

Kada bi završio posao u unutrašnjosti kolibe, obično bi provjerio plinski rešo. Ukoliko je boca bila puna, uzeo bi je i umjesto nje stavio praznu kako bi sve izgledalo netaknuto. Zatim bi sve utovario u čamac i odveslao do mjesta gde ga je “pozajmio”. Posuo bi ga borovim iglicama da se ne bi posumnjalo da ga je neko dirao, a zatim odnio plijen u gustu šumu, između stijena, svojoj kući.

Hapšenje i publicitet

Poslije svake krađe je bio zbrinut najmanje dvije sedmice i tako tokom 27 godina, kada je uhapšen dok je krao namirnice iz ljetnjeg kampa pokraj jezera.

Optužen je za provalu i krađu i odveden u lokalni zatvor. Njegovo hapšenje je privuklo veliku pažnju – slali su mu pisma i posjećivali su ga u zatvoru, a oko 500 novinara je tražilo intervju. Pojavila se filmska ekipa koja je željela da snimi dokumentarac, a jedna žena mu je predložila brak.

Svi su željeli da čuju šta će reći o svom iskustvu i na kraju je Knight dozvolio jednom novinaru da ga posjeti. Tokom devet jednosatnih posejta u zatvoru, ispričao je svoju životnu priču – o tome kako je preživio i kakav je osećaj biti sam toliko dugo.

Knight nije imao ni ogledalo u svom logoru. Nikada mu nije bilo dosadno.

– Nikada nisam bio usamljen. Ukoliko voliš samoću nikada nisi sam, kazao je on.

Avaz.ba

Komentari

komentara