OVAJ SNIMAK JE DIRNUO CIJELI REGION: Elma ispod bolničkog prozora pjeva prijatelju koji bije najtežu bitku!

Elma (17) i Valentino (16) upoznali su se na Odjeljenju onkologije na Rebru u Zagrebu. Elma je sad u remisiji, ali se njenom drugu bolest vratila. Kako Valentino čeka u bolnici lijek i transplantaciju, Elma je htjela da mu da snagu tako što mu je zapjevala pod bolničkim prozorom, a snimak tog čina raznježio je čitav region.

Predivna Elma kaže da je ljuti kada joj neko kaže da ne postoje dobri ljudi.

“Nije tako, samo ih treba vidjeti. Ne možeš samo da sjediš i čekaš da ti se pojave u životu. Budi i ti dobar, pa će ti se to vratiti”, kaže za 24sata Elma Tomić, 17-godišnja djevojka čiji je video za samo nekoliko dana zapalio društvene mreže.

Na prvi pogled, nije učinila ništa što mnogi drugi po Facebooku ne rade – pjevala je i pravila balončiće od sapunice. Ali, pjevala je ispred prozora dječje onkologije na Rebru, da razveseli prijatelja Valentina (16), s kojim je samo nekoliko mjeseci ranije ležala na istom odjelu, boreći se protiv raka limfnih čvorova, odnosno Non Hočkin.

Kad je ona prošlog ljeta završila u bolnici, i poslije nekoliko dana provedenih na Odjeljenju Intenzivne njege prešla na Odjeljenje onkologije, Valentinova majka Martina, bila je stalno pri ruci njenoj mami Elviri. Objašnjavala joj je što je čeka tokom Elminog liječenja i pomagala joj. A čim se Elma spustila s Intenzivne i oporavila toliko da može da prošeta po hodniku, Valentino joj nije dao mira dok nije – ustala.

“Primijetio je da sam nova, na tom odjeljenju čim neko ima kosu znaju da je novi. I vidio je da se ne osjećam dobro, pa je htio da mi pomogne. On je zaista divan, izuzetno empatičan i jako puno daje drugima. Na primjer, kad bi on u bolnici jeo palačinke, odmah su se nosile i meni. Ili, kad mu dođem u posjetu, on mene pita kako sam, hoću li nešto da jedem, jesam li gladna, a da ja ni ne stignem njega da upitam kako je”, priča Elma i dodaje kako u Valentinovom ‘kako si’ uvijek osjetite da ga to zaista iskreno i zanima. On to nikad ne pita bez veze.

“Tako smo se nekako povezali, a pronašli smo i puno zajedničkih interesa, osim odjeljena na kojem ležimo. Na primjer, oboje volimo sport, volimo motore i brzu vožnju, pa smo imali zajedničkih tema”, kaže Elma.

Danas ga, dodaje, doživljava kao mlađeg brata, koji je veoma zreo za svoje godine, pa s njim o svemu može da razgovara. U međuvremenu su se toliko povezali da ona i majka često odu do Rebra da bi popile kafu s njegovom mamom i bile uz nju, a dobro se slaže i sa Valentinovom sestrom.

Kaže kako nikad u životu nije ni pomislila da bi mogla da bude bolesna, jer je uvijek živjela zdravo, išla u teretanu, i osim škole samo u pozorište, na probe glume, kojom se bavi već sedam godina. Nikad nije pušila ni pila s vršnjacima, uvijek je bila pomalo dosadni tinejdžer, kaže, pa je bolest i njoj i roditeljima pomalo bila šok. Ali, kad su roditelji vidjeli kako se Elma nosi s bolešću, nije im bilo druge nego – hrabro.

“Znalo je da bude mnogo teško. Ja sam liječena po protokolu za leukemiju, prošla sam tri ciklusa hemoterapije po 2,5 mjeseca, s kratkim pauzama. Bilo je jako neugodnih situacija, bolova, prije svake terapije išla sam na lumbalnu punkciju, ali za mene nije bilo druge opcije nego da ću se boriti i izboriti”, kaže Elma.

Tako je bilo i kad je ljekar jedne večeri majci rekao da nije siguran da će Elma doživjeti jutro.

Kako je uvijek bila pomalo ozbiljnija i zrelija od svojih vršnjaka, pa se družila sa starijima, kaže da je bolest i nije puno karakterno promijenila.

“Tek kad sam završila u bolnici, shvatila sam ko sam i šta sam i kakvim ljudima želim da se okružim u životu. I vrlo brzo to sam učinila. Ta bolest je bila kao poklon. Vjerovatno bih ja to sve shvatila u životu, samo puno kasnije, pa sad ponekad mislim da je i dobro da se tako dogodilo”, dodaje Elma.

Govoreći o pjevanju ispod prozora, Elma kaže da je Valentino morao u septembru da se vrati u bolnicu, jer se bolest vratila i ponovo je na hemoterapijama. Sad treba da dobije novi lijek, pa onda ide na transplantaciju koštane srži.

“Znala sam kako je meni bilo da sjedim kraj tog prozora, bez kose na glavi, i da gledam ljude. Idu božićni praznici, svi se vesele… Voljela bih da imam čarobni štapić da ih sve mogu izvući sa tog odjeljenja, ali kako ne mogu, htjela sam ga barem malo razveseliti. Pozvala sam njegovog prijatelja Edvarda, koji je pjevač, pa smo odlučili da mu pod prozorom otpjevamo njegovu omiljenu pjesmu ‘Say you won’t let go’. Edvard je cijeli dan učio tekst, slao mi tonske probe da kažem jel dobro, i bili smo baš uzbuđeni”, priča Elma.

Valentinova mama Martina kaže, pak, kako je on taj dan bio toliko sretan da nije pronalazio riječi da joj opiše kako je sve izgledalo, a danas je siguran da je to najljepši dan tokom cijelog liječenja koje je dosad prošao.

“Moram da kažem da sam cijelo vrijeme razmišljala kao neka bakica, prvenstveno o tome da se nadam da mu neću prenijeti neku bakteriju, ili virus. To mi je bilo prvo. Zato sam htjela da ostanem van odjeljenja. A, opet, bilo mi je teško kad sam vidjela da on plače na prozoru. Znala sam da su to suze radosnice, ali bilo mu je teško. Zato sam bila presretna kad se ispostavilo da su djeca na odeljenju taj dan bila dobro i da ipak na kratko možemo da uđemo. Potrefio se trenutak, inače to ne možete predvidjeti”, priča Elma.