Pčela, slavuj i gušter u kazivanju o Ibrahimu, a.s.

Kazivanje o Ibrahimu, a.s., nije samo puka priča, nego i pouka do Sudnjeg dana. Slavuj i pčela su životinje koje su dale svoj doprinos u pokušaju spašavanja Ibrahima, a.s., odnosno gušter koji je dao svoj doprinos u nastojanju da vatra sprži Ibrahima. Malo šta se može mjeriti sa ugodnim glasom slavuja a po pčeli cijela jedna kur’anska sura nosi ime. Pčela je nadahnuta Objavom i iz njene utrobe izlazi med koji je hrana i lijek. Gušter je, opet, ostao prezren do Sudnjeg dana. Pčela i slavuj su bili svjesni da ne mogu ugasiti veliku lomaču u koju je bačen Ibrahim, a.s., te da je njihov trud gotovo neprimjetan. Ipak, nisu htjeli ostati po strani, pasivno posmatrati nepravdu. A gušter se priklonio većini koja je razumijevala samo jezik sile.

 

"O vatro", – rekosmo Mi – "postani hladna, i spas Ibrahimu!"  El-Enbija, 69. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Hvala Allahu Milostivom pripada, Onome koji nas je stvorio, smisao i svrhu našeg postojanja odredio. Na Poslanika salavate izgovaramo, sunnet njegov praktikujemo, kao muslimani se rađamo, kao takvi se trudimo da život svoj proživimo.

Isčekujući Kurban-bajram sjećajući se Ibrahima, a.s., i njegovog sina, kao i njihove spremnosti na žrtvu, sve zarad Božijeg zadovoljstva. No međutim, taj čin žrtvovanja nije bio jedini u Ibrahimovom životu. I prije toga Ibrahim, a.s., je dokazao svoju spremnost na žrtvu kad se usprotivio cijelom svom narodu, koji je obožavao kipove.

Ibrahimov primjer je primjer kako se čovjek svojim dobrim postupcima može uzdići do neslućenih visina, tamo gdje i meleki iskazuju svoje poštovanje prema insanu. Ibrahim, a.s., je bio poslanik, ali prije svega bio je čovjek, a čovjek se svojom vjerom i dobrotom može uzdići do tog nivoa da mu zavide i meleki. 

U kur’anskim kazivanjima o Ibrahimu uočavamo ljudsko uzdizanje van okvira ovog svijeta, kao i nastojanja meleka, ali i drugih, da pomognu čovjeku kojeg je Allah za prijatelja uzeo. Primjer Ibrahima, a.s., nije samo puko kazivanje o nečemu što je bilo i prošlo prije nekoliko hiljada godina.  Naprotiv, to je vječna poruka i pouka svim generacijama i ljudima do Sudnjeg dana. 

Allahov Prijatelj, Ibrahim, a.s., bio je simbol vjere i dobra, poslan da opomene i uputi zalutale. A njegov narod bio je zalutao i ogrezao u sve moguće vrste grijeha. Kada su čuli da ih Ibrahim poziva da vjeruju u jednog Boga, počeli su ga ismijavati i praviti mu razne smicalice, čak je na strani nevjernika bio je i njegov rođeni otac, Azer. Ibrahim, a.s., je znao da je na pravom putu, pa nije odustajao, niti gubio nadu. Nadu je izgubio njegov narod, pa su se odlučili konačno obračunati s njim i baciti ga u ogromnu vatru koju su pripremili. 

Kako se navodi u kazivanjima o vjerovjesnicima, Ibrahimov narod je imao jedan praznik kojeg su svake godine obilježavali van grada, pa ga je njegov otac pozvao da prisustvuje, ali je on rekao da je bolestan. Taj dan je htio da izvede svoj plan i da uništi njihove kipove. Reakcija njegovog naroda je bila opći gnjev i razočaranje; htjeli su da mu se osvete, te su mu zato pripremili takvu vrstu kazne kakvom do tada niko nije bio kažnjen. Odlučili su da jednu rupu, koja je korištena za skupljanje vode, ispune drvima i, kako navodi Ibn Kesir, svi su se trudili da sakupe što je moguće više drva. Kad su vatru potpalili, ona se toliko razbuktala da je počela bacati plamene iskre oko sebe tako da joj niko nije mogao prići. 

Ebu Hurejre, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kada je Ibrahim, a.s., bačen u vatru rekao je: – Bože Ti si na nebu Jedini, a ja sam na Zemlji jedini koji Te obožava!" Navodi se u hadisima da se Džibril pojavio u zraku ispred Ibrahima, a.s., i upitao ga: "Imaš li kakvu potrebu?" A on reče: "Od tebe ne." 

Ovaj događaj ne samo da su posmatrali ljudi, nego čak i meleki. Navodi se od Ibn Abbasa i od Seid bin Džubejra da su rekli: „Melek koji je zadužen za kišu počeo je govoriti: – Kad će mi biti naređeno da spustim kišu?“ 

Čak je i melek htio da spasi Ibrahima a.s.; htio je da prospe kišu na vatru kako bi je ugasio. Allah svoje dobre robove spašava kako On hoće i kad On hoće, pa je tako spasio i Ibrahima, a.s., rekavši vatri „postani hladna i spas Ibrahimu!" 

Ibn Abbas kaže: „Da Allah nije rekao: i spasonosna Ibrahimu, smrzao bi se od njene hladnoće." 

Tog dana svijet se nije mogao koristiti vatrom, jer je Allah tog dana promijenio fizičke zakone tako da vatra nije imala svoje vreline, a kod Ibrahima, a.s., je spalila samo poveze kojima je bio vezan. 

Dahhak kaže: "Prenosi se da je Džibril bio s njim i da mu je brisao znoj sa čela. To je bilo jedino što je od vatre osjetio." Svi su bili iznenađeni onim što su vidjeli.

Očekivali su da čuju Ibrahima kako jauče od bolova, ali nisu ni mogli zamisliti da vatra neće naškoditi Ibrahimu. Iz Svoje moći i milosti, Allah je dao da vatra ne prži Ibrahima, nego da mu bude selamet i spas, ali je, prema brojnim kazivanjima i predajama, ovaj slučaj obilježilo i ponašanje nekih životinja. Tako je pčela u svojim ustima nosila kapljicu vode i nastojila na taj način pomoći u gašenju vatre i spasu Ibrahima. Gasiti vatru i pomoći Ibrahimu, a.s., pokušavao je i slavuj. Ipak, bilo je i onih životinja koje su bile na strani nevjernika. Kao jedna od takvih spominje se gušter koji je uporno puhao u vatru i nastojao je dodatno raspiriti. Hazreti Aiša, r.a., nam govori: „Kada je Ibrahim, a.s., bio bačen u vatru, sve životinje na Zemlji su je gasile, osim jedne vrste guštera koji ju je puhao na njega."

Navedeno kur’ansko kazivanje o Ibrahimu, a.s., nije samo puka priča, nego i pouka do Sudnjeg dana. Slavuj i pčela su životinje koje su dale svoj doprinos u pokušaju spašavanja Ibrahima, a.s., odnosno gušter koji je dao svoj doprinos u nastojanju da vatra sprži Ibrahima.

Malo šta se može mjeriti sa ugodnim glasom slavuja a po pčeli cijela jedna kur’anska sura nosi ime. Pčela je nadahnuta Objavom i iz njene utrobe izlazi med koji je hrana i lijek. Gušter je, opet, ostao prezren do Sudnjeg dana. Pčela i slavuj su bili svjesni da ne mogu ugasiti veliku lomaču u koju je bačen Ibrahim, a.s., te da je njihov trud gotovo neprimjetan. Ipak, nisu htjeli ostati po strani, pasivno posmatrati nepravdu. A gušter se priklonio većini koja je razumijevala samo jezik sile.

Iako su pčela i slavuj životinje, pokušajem spašavanja Ibrahima, a.s., su se uzdigli do stepena meleka, koji su, također, željeli spasiti Ibrahima. S druge strane, oni iz Ibrahimovog naroda koji su ga bacili na lomaču su pali na nivo na kojem ih je sačekao gušter, koji im je pomagao u raspirivanju vatre.

I kad je okončan pokušaj spaljivanja Ibrahima, a.s., priča o tome se nije završila. Pomen o njoj je sačuvan, do Sudnjeg dana Kur an će o tome kazivati.

S druge strane, slavuj i danas pjeva svojim umilnim glasom a pčela svojim medom zaslađuje i ono što je gorko. A gušter, on je ostao na stepenu na kojem je bio, pa čak je pao i ispod toga. I danas je prezren, ljudi ga izbjegavaju.

Navedeno kur ansko kazivanje jasno govori da dobro prema Božijim stvorenjima može insana svrstati u društvo odabranih, čijem se glasu svi raduju, čije djelo svi vole. Koliko god je čovjek u mogućnosti treba pomoći drugome u nevolji, pa makar ta pomoć bila neznatna, kao kap vode u ustima pčele. A pčela, čak i kad ujede, vele da je njen ujed ljekovit. A čovjek može svojim djelima da sliči pčeli i slavuju i da se uzdigne na stepene meleka, ili da pravi društvo onom koji je ostao prezren do Dana sudnjeg. Na insanu je da izabere, da  li da gasi vatru nepravde, koliko god je u mogućnosti, ili da bude od onih koji će pomagati da se vatra nepravde još više rasplamsa kako bi svojom vrlinom spržila sve što joj se nađe na putu.

Gospodaru naš, daj nam dobro i ovog i onog svijeta i budi nam Milostiv na Danu sudnjem.

Amin, ja Rabbel-alemin!