Praznovjerja prilikom sklapanja braka

Kada ljudi određenog podneblja prihvate novu vjeru, poznato je da pojedini elementi starih vjerovanja nastave da egzistiraju pod okriljem nove religije. Obično se ta stara uvjerenja i običaji malo prilagode i poprime novu formu, ali pozadina i dalje ostaje ista i veoma je teško iskorijeniti ih. Primjetno je da su muslimani našeg podneblja zadržali određene elemente starih vjerovanja i običaja koji nemaju uporišta u islamu, a u nastavku ćemo spomenuti neke od tih elemenata s posebnim osvrtom na instituciju sklapanja braka i samog vjenčanja gdje se jasno očituje prisustvo tih elemenata.
Razmjena vjenčanih prstena
Najstariji pisani tragovi koji govore o razmjeni vjereničkih prstena datiraju iz vremena starog Egipta. Kasnije su Rimljani preuzeli taj običaj da bi on na koncu našao utočište u kršćanstvu. Krug bez početka i kraja bio je simbol vječnosti ne samo kod starih Egipćana nego i kod drugih antičkih kultura. Taj krug u obliku prstena muškarac je stavljao na ruku svoje izabranice, a ona je činila isto prilikom ceremonije sklapanja braka, što je predstavljalo simbolično zavjetovanje i obećanje da će njihova bračna zajednica biti vječna i da ih ništa neće rastaviti. Kasnije će Katolička crkva praksu razmjene vjereničkih prstena uvesti u stalnu proceduru prilikom sklapanja braka jer je poznato da kršćanstvo ne priznaje koncept razvoda braka koji je sklopljen pred Bogom. Ovaj klasični pagansko-kršćanski običaj, koji za sobom povlači određena vjerovanja i ubjeđenja, pojedini su muslimani objeručke prihvatili. Govoreći o propisu vjereničkog prstenja, šejh Muhamed b. Salih el-Usejmin kaže: “Burma je prsten koji se kupuje neposredno prije stupanja u brak s ciljem da ga supružnici nose tokom života. Ako muž odbije da ga nosi, žena obično kaže da je on ne voli. Smatraju da prsten sam po sebi pribavlja korist i štiti od svega neželjenog. Oni govore: Sve dok muž nosi prsten, naša je veza stabilna, ali važi i obratno, to jest ako ga muž ne nosi, onda je veza pod znakom pitanja. Ako supružnici budu imali ovakvo ubjeđenje, onda je ovo mali širk, a ako ne budu imali ovakvo ubjeđenje, mada ga je teško izbjeći u ovakvim situacijama, onda je u najmanju ruku poistovjećivanje sa kršćanima jer je ovaj običaj preuzet od njih. Bitno je napomenuti da je zlatni prsten muškarcu zabranjen, jer mu nošenje zlata šerijat ne dozvoljava. Dakle, muškarac može zapasti u tri zabrane, prva je vezana za širk, druga za poistovjećivanje s kršćanima a treća nošenje zlata.” (El-Kavlul-Mufid)
Uzimanje muževog prezimena
Uzimanje muževog prezimena prilikom sklapanja braka produkt je zapadno-kršćanske civilizacije koja je na ženu gledala kao na bezlični objekat čiji identitet nije bitan! Poznato je da su žene u Evropi u srednjem vijeku smatrane ličnom svojinom svojih muževa i da se na njih gledalo kao na bilo koji drugi imetak koji se nalazi u čovjekovom posjedu. S tim u vezi ženi se nije priznavalo pravo ličnog identiteta, nego je ona bila prisiljena uzeti muževo prezime i tako se identificirati iako u osnovi ne pripada njegovoj lozi i porodici.
Islam ženi ne ukida njen identitet, niti od nje traži da mijenja ono što je nepromjenjivo. Uzimanje muževog prezimena prilikom sklapanja braka jeste svojevrsno pripisivanje tuđem porijeklu, a kur’ansko-hadiski tekstovi koji govore o zabrani pripisivanja tuđem porijeklu više su nego jasni.
Bacanje vjenčanog buketa cvijeća
Običaj da djevojka prilikom ceremonije sklapanja braka u ruci nosi buket cvijeća potječe još iz antičkih vremena. Tada su mlade na glavama nosile vijence od poljskog cvijeća i ljekovitih trava koje su, prema njihovom vjerovanju, tjerale zle duhove. Nevjeste su u antičkoj Grčkoj i starom Rimu nosile bukete žutog cvijeća jer su vjerovali da je žuta omiljena boja boga vjenčanja i da će im to donijeti sreću. Također su oko vrata nosile vijence žita i ljekovitih trava koji su simbolizirali novi život, nadu i plodnost.
U današnjem vremenu, mlade na vjenčanju nose male bukete cvijeća prikladno aranžiranog za takve prilike. Običaj nalaže da djevojka koja se udaje taj buketić cvijeća baci iza svojih leđa gdje se prethodno sakupe neudate djevojke, a praznovjerje kaže da je djevojka koja uhvati taj buket cvijeća naredna koja će stupiti u bračnu zajednicu.
Islam je čist od bilo kakvih praznovjerja, pa tako i od ovog. Stoga je muslimankama strogo zabranjeno da na vjenčanju nose bukete cvijeća jer je očito da taj buket cvijeća za sobom povlači određena praznovjerja. S obzirom na to da je buket cvijeća pagansko-kršćanski običaj, nama muslimanima naređeno je da se razlikujemo od njih jer su poznate riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša jedan narod, on njemu i pripada.” (Ebu Davud, vjerodostojan)
Kur’an u desnu, a hljeb u lijevu ruku
Prilikom prvog dolaska nevjeste u kuću njenog supruga, u nekim krajevima postoji običaj da neko od starijih ukućana mladu dočeka na kućnim vratima i da joj tom prilikom u desnu ruku dadne Kur’an, a u lijevu ruku pogaču ili obični hljeb.
Kod kršćana i pravoslavaca postoje slični ili gotovo identični običaji, tj. mlada se dočekuje s hljebom i vinom.
Simbolika davanja Kur’ana u desnu ruku za sobom povlači uvjerenje da će se mladenci pridržavati onoga što Kur’an nalaže, a, s druge strane, hljeb simbolizira nafaku.
Ovaj običaj, također, za sobom povlači razna praznovjerja od kojih je islam kao vjera čist, a očito je da je preuzet od nevjernika. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno nas je upozorio da ćemo slijediti puteve naroda koji su živjeli prije nas, govoreći: “Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa čak i kada bi oni ušli u gušterovu rupu, vi biste ih slijedili.” Upitali smo: “Allahov Polaniče, misliš li na židove i kršćane?”, a on je odgovorio: “Pa koga drugog!” (Buhari i Muslim)
Sjedanje djeteta u nevjestino krilo
Običaj da se, nakon što mlada uđe u suprugov dom, u njeno krilo stavi dijete, po mogućnosti muško, veoma je raširen među muslimanima u našim krajevima. Za ovaj običaj vezuje se uvjerenje da će mlada roditi zdravo muško dijete ako joj muško dijete sjedne u krilo nakon što uđe u suprugovu kuću. Neosporna je činjenica da je ovdje riječ o klasičnom praznovjerju koje nema nikakvog utemeljenja u islamu jer se praznovjerje i definira kao sklonost da se određeni postupci ili događaji neosnovano smatraju predskazanjem nastupajućeg dobra ili zla. U konkretnom slučaju muško dijete koje sjeda nevjesti u krilo trebalo bi da bude predskazanje da će i ona roditi zdravo muško dijete, a ovo je islamom zabranjeno praznovjerje.
Očito je da su muslimani u ovim krajevima usvojili i prihvatili određene običaje koji zadiru u samu srž čistog i nepatvorenog islama. Ta praznovjerja poput hrđe nagrizaju čisto muslimansko tkivo i slabe ga, pa je stoga dužnost svakog pojedinca da se bori protiv svih oblika praznovjerja i da ljudima nastoji pojasniti islam koji je čist od bilo kakvih praznovjerja i kao takav jedino ispravan.
El-Asr, 65.
 
Podijelite ovaj sadržaj…

Viđeno: 2

33

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close