Priča: Hadžija Salem

Biti hadžija u taj vakat je bila velika čast. U našem selu, koliko se ja sjećam, bila su samo trojica: hadžija Avdaga, hadžija Ćamil i hadžija Salem.

Hadžija Avdaga je dugo godina bio bolestan, rijetko izlazio među ljude tako da sam njegov lik i zaboravila.

Hadžija Ćamil krupan, sijedi starac, uvijek ozbiljnog lica, u mektebu imao svoje posebno mjesto gdje je klanjao, odmah do efendije na šarenoj kurbanskoj kožici. Na ulici bi se djeca sakrivala od njega, a samo najhrabriji bi se udostojili nazvati mu selam. Kada ga se prisjetim, nezaobilazna anegdota vezana za njega prosto izmami osmjeh. I on je bio velika hasta, pa su ga trebali prebaciti kod sina da se o njemu brine. Posto je bio krupan, postavili su fotelju na zaprežna kola i onda polahko kroza selo. Sjedi hadžija na fotelji, ogrnuli ga dekom, u ruci mu stari štap, a moj mali sestrić iz sveg glasa poče dozivati majku: „Nano, nano, dođi da vidiš! Evo car prolazi!“

Ali hadžiju Salema najviše pamtimo. Dobrica čovjek, sitne građe, izboranog lica, nježnog i prijatnog glasa- vazda umio sa djecom. S glave nije skidao teget plavu, izblijedjelu francuzicu, a zelenkasti prsluk bio je njegov zaštitni znak. Nosio ga je i po najvećim ljetnim vrućinama. Neko je razglasio da u njemu zašiva pare, pa smo kao mali u to i vjerovali. I on je imao svoje mjesto za obavljanje namaza. Kada je hadžija Ćamil prestao da dolazi u džemat, pomaknuo se na njegovo mjesto, ali je njegova kožica bila čisto bijele boje. Imao je i svoj tespih. Samo njegov i na drugi tespihati bi bilo kao uprazno. Tako se nama činilo. I šta djeca rade kada vide da je nekom do nečeg stalo? Redovno smo ga sakrivali i onda pucali od smijeha dok bi on polahko obilazio safove tražeći tespih. Najzanimljivije je bilo za Ramazan. Nadali smo se da će bar jednom „pući“ i naružiti nas, ali on bi samo nježno ponavljao: „Mukabelica, mukabelica. Što li vazda moj tespih fali?.“

Jedne prilike je izašao da ezani na terasicu mekteba koja je ostavljena za tu namjeru. Pogled je bio ka njegovoj kući i bašti. Djeca upratila hadžiju u džamiju pa se zavalili u jabuke, a hažija će: „Allahu ekber. AAAAAAAAAh moje džulabije“, svi smo se smijali, pa i efendija.

Jednom smo došli na akam-namaz, a efendija zaglavio u šumi, poručio po djeci da ga neće biti. Uhvatili mi hadžiju da nam predvodi namaz, a on ni da čuje. „Manite se djeco. Ne mere to svak. Nikad ja nisam stao pred džemat. Ma kakvi. Velika je to obaveza.“

A mi gdje vidjesmo gdje je tanak pa „udri“ sa nagovaranjem. Hadžija skonta da nema šale, izvuće se k’o fol da vidi imal’ nam efendije, ama čudo mu da propusti vakat. Nakon desetak minuta hadžija samo proviri glavu i u žurbi da se što prije izvuče reče: „Klanjajte djeco džematile (umjesto naponase) nema efendije!“

Oduljih ja, ali moram još samo ovo „ispričati“:

U jeku rata proučio se ezan za ikindiju, a hadžije nema. Efendija sav zabrinut pošalje svog sina da ga zove. Dječak, sav maskiran, napusti igru i trk do hadžijine kuće. Zvao, zvao, niko ne izlazi. Vrata otvorena te malac uđe da vidi kad hadžija spava na kauču.

Onako namazan nageo se nad starca i probudio ga. Ovaj zanijemio i jedva ga dohavizali. Poslije namaza svratio efendija da vidi kako je a on veli: „Moj efendija. Kad sam ja vidio onog tvog ja sam ti mislio gotovo je!!! Doš’o Džebrail da mi dušu vadi…“

Da mu se Allah smiluje, oprosti grijehe i uvede u Džennet. Amin!

Zilha Ramić

Viđeno: 1

64

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close