Razgovor sa čobanicom

Došao je malo kod nene i dede na planinu i krenuo da prošeta stazama kojima je, ne tako davno, hodio za ovcama. U Prolomljenoj bukovini sjede i po prvi put se zapita zašto se to mjesto tako zove kad nema ni jedne bukve u blizini. Ispod njega, dvadesetak metara mlada čobanica je nešto heklala, s vremena na vrijeme vabnuvši ovce koje su među škripima tražile svoj zalogaj. Nije se iznenadila kad ga je konačno ugledala. Odmjerila ga je pogledom i ponovo oborila oči na svoj rad. Spustio se do nje i upitao u šali jesu li joj sve ovce. 
-Nisu! – rekla je – Ima i ovnova!
Osjetio je izazov u njenom odgovoru pa nastavi: 
-Jesi li ti dobro?
-Dobro sam, hvala Bogu, što ne bi, bila?
-Pa eto, vrtiš mi se po glavi ima sahat vremena pa rekoh da ti se nije zamantalo?
-Sumnjam. S obzirom kolika ti je glava, ne znam jesam li ti je za to vrijeme uspjela i obići kako treba!

 

Pocrvnio je na ove njene riječi. Mislio je da je mlađa, nevičnija ovim nadmudrivanjima. Bar je tako izgledala. Ali na njenim obarzima nije bilo ni trunke stida. 
-Nemaš psa? – upitao je tek da prekine šutnju. 
-Nemam. Kad ujeda ne valja, a lajat mogu i sama! 
Pođe joj reći da to vidi, ali ipak prometnu započeto u nešto drugo ne željevši je ponovo izazivati. Popričali su dobrih sahat vremena. Saznao je kako se zove, čija je i šta radi kad ništa ne radi. Svidjela mu se do te mjere da je uspio nekako nagovoriti da se opet sutra nađu. Te večeri, međutim, dođoše po njega i on se vrati u grad. Ne bi sudbine, šta li? 
Tek na pijačni dan, pet godina kasnije ponovo je ugledao. Sjedila je za stolom do njegovog. Starija ali i dalje puna dostojanstva i kočopernosti. Izmami mu osmijeh na usnama. Primjetila ga je i uzvratila mu osmijeh. 
-Nisi za hajvanom? – ote mu se prije nego što je smislio kako da joj se javi. 
-Bila sam tri godine! – reče ona, s nekom sjetom u glasu. 
Nije bio načisto šta mu je s tim rekla, ali ipak osjeti neki ujed u srcu. 
-Život! – reče kratko. 
-Životinjarenje! – odgovori ona. 
I sve krenu kao i prvi put. Samo ne dogovoriše susret za sutra, nego se ponovo nađoše istu večer. Pričao joj je svoj život nekome koga je dobro poznavao a odavno nije vidio. Čudio se sam sebi kako riječi izlaze iz njega sa lahkoćom. Pričala je i ona. Hajvan s početka razgovora dobi ime i osobine ali na kraju opet u prošlost ode pod tim imenom. 
Pili su kahvu i radost pokazivali očima. 
-Oprosti, nisam odavde, gdje reče da stanuješ? – upita ga ona pred zatvaranje kafića. 
-Reći ću ti ako mi kažeš šta radiš ostatak života? – odgovori joj on.

Iz knjige: ''Ćuprijanja''
Autor: Esad Bajić
Za Akos.ba pripremila: Medina Kanlić

Viđeno: 60

109

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close