Šaljiva priča: Kad bi mujezinio ko što pjevaš

Pričao mi Selim, a njemu Enes, da je negdje na jugu Bosne živio jedan dobro zanimljiv Bošnjak. Veli Selim da je taj bio ko slavuj.

— I stranci i domaći bi ga kitili parama, a on im je zauzvrat pjevao pjesme koje je još kao dijete naučio slušajući ondašnje guslare. Posljednji je koji je znao sve te tekstove, a ako i zaboravi koji, vješto ga izmisli, a da niko i ne primjeti.

Nikada se nije ženio. Nije bio od onog posla, samo eto, volio je zapjevat. Živio je za dobro sijelo i pjesmu do sabaha. Nije čak ni pio. Jednom rječju moj Himzo, pravi veseljak!

Vidio bi ga svakog akšama kako dolazi u kahvanu i sabahom kako iz nje ide kući. Onako u šali kada bi ga srele komšije koje su se vraćale iz džamije sabahom, govorile bi mu: “Eh kad bi mujezinio ko što pjevaš, gdje bi ti kraj bio?!” Rastajali su se uz osmijeh i tako skoro svakog sabaha.

Od onih je koji su u džamiju dolazili petkom na džumu, nije propuštao Bajrame, a kada bi na dženaze išao stajao bi stidljivo u ćošku i gledao u pod.

Jednog dana ti, puče nekom Abidu film i ode ga pitati što to on ne dolazi u džamiju. Niti pije, niti puši, niti žene ganja, a naš je, Bošnjak, musliman, hairli insan, rekoh ti, veseljak. Sačeka ti njega Abid jedno jutro ispred kahvane, pa pod ruku.

— Deder sa mnom slavuju naš!

Slušaj ti mene nešto, mi mujezina s glave naći ne možemo, ovo što ima, djeca su ili dobro ostarili, a ti, ako Boga znaš, bolje ti je da tim glasom ljude pozivaš na namaz! Ne moraš ti prestati pjevati, tu i tamo radi meraka slobodno, samo eto nek nije kahvana. Moj brate, džamija je džamija majka mu stara, jest da su pedesete  godine, ali nikad ne znaš, valja umirati čestito!

— I stvarno Abidove riječi dođoše do njega. Prizna on kako se stidio da dođe u džamiju, jer nije klanjao kada je trebalo, a sada kada je skoro izašao iz pete decenije života  boji se da ne bude licemjer. Život ga natjera da pjesmom othranjuje braću koja se poslije otrgnula u svijet, a džamija i muzika, nikako nije mogla skupa.

Dođe to do hodže i ponudiše mu da mujezini svaki vakat, pomalo hizmeti džamiju, uči ilahije na Bajramima i druženjima, dogovoriše se za neku pristojnu platu i tako i bi. Razgaljivao je duše Bošnjaka što ezanom, što ilahijama i sevdalinkama, a zapjevao bi i mimo toga, samo ne u kahvani ko nekad.

— I šta bi na kraju sa tim dobrim Bošnjakom moj Selime?

— Biće da je tako bilo dok nije preselio. Valjda i ono što je u kahvanu radi njega dolazilo počelo u džamiju, a hodža sebi belaj na leđa natovari, pa moraše dići sprat džamije. Navalio svijet da klanja. Okrenu se vjeri haman cijelo selo, i mlado i staro.

— Kad bi mujezinio ko što pjevaš, je l’ Selime?

De ti nama pristavi kahvu dok nas nije naš mujezin zovnuo na podne.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close