Selefije u savremenom dobu

Iz teksta “Sagledavanje termina i ideje selefa i selefizma“

 

(…) U savremenom dobu, u pustinji Nedžd pojavio se poziv Muhammeda bin Abdulvehhaba (1702-1792). Taj poziv je predstavljao prepoznatljivu nijansu selefizma. On je, uslijed pustinjskog ambijenta i svog idejnog i filozofskog karaktera, bio najbliži selefijskoj reakciji, kao što je bio slučaj kod imama Ahmeda ibn Hanbela. Dakle, više je sličio takvom selefizmu nego racionalnom selefizmu kao što je bio kod šejhu-l-islama Ibn Tejmijje, Ibn Kajjima i Ibn Akila.

Muhammed ibn Abdulvehhab je uvidio da većina ljudi uzima sredstva i posrednike kao zagovornike kod Allaha. Čak se njima okreću sa molbama i dovama, tražeći pomoć u teškim situacijama. Isto tako našao je mnoge novotarije kako napadaju obredoslovlje sa dodavanjem i oduzimanjem. Kada je priložio tadašnju sliku islama i usporedio je sa islamom vrlih prethodnika (selef) vidio je da je prvi islam postao čudnovat (garib). Osjećao se na isti način kao što su se osjećali prethodni imami selefa, imam Ahmed ibn Hanbel (780-855) kada je pozivao na povratak prvobitnom islamu prije osvajanja grčkog filozofiranja i apologetike, onaj islam koji čovjeku pruža Tekstove bez apologetskog i filozofskog racionalizma i njegovih rezultanti: analogije, racija i interpretacije.

Primitivna pustinja Nedžda je bila oskudnog promišljanja. Najprikladnija je bila prostoj selefijskoj ideji, jer forma tekstova je bila dovoljna da odgovori na pitanja prostog čovjeka, bila je dostatna za ispravljanje njegovih uvjerenja i imaginacije, te za povratak njegovih obreda u okvire ispravnog i prostog islama.

Ibn Abdulvehhab je počeo pozivati u islam selefa, koncentrišući se na preporod osnova vjerovanja, učvršćivanje predodžbi i ispravljanje obreda. Grubost nomadskog ambijenta je oblikovala grubi vehabijski pristup problematici. Tako je presudio i označio širkom, otvorenim i jasnim, sve koji se mole Allahu preko evlija, dobrih ljudi, turbeta (el-mešahid), mezara i simbola. Čak je smatrao da je njihov širk veći od širka u prvom dobu neznaboštva (džahilijjetu-l-ula).[1]

Ibn Abdulvehhab je odbacio, kao što su učinili i prvaci prvih selefija, da se služi nečim drugim osim Tekstova. Zato je napao analogiju, pa iako je ispravna, okanio se interpretacije prilikom promišljanja Tekstova i njihovih tumačenja.[2] Obznanio je da razum (racio) nema nikakve težine naspram Tekstova.[3]

Sa ovim vehabijskim selefizmom, ako se tako može kazati, nomadska okolina Nedžda je vratila hanbelijski selefizam, koji je zaostao u razvitku i napretku u odnosu na selefizam Ibn Tejmijje i generacije reformatora ove struje.

Genijalnost imama Muhammeda Abduhua (1849-1905) se jasno iskazala kada je objektivno ocijenio selefizam; selefizam šejhu-l-islama Ibn Tejmijje i selefizam šejha Ibn Abdulvehhaba.

Muhammed Abduhu je oslikavao nijansu prosvijetljenog racionalnog selefizma, pozivajući na „shvatanje vjere na način prethodnika Ummeta prije pojave razilaženja, kao i na spoznaju islama sa prvih izvorišta, dakle, selefija u konstantama vjere koje se razumiju navraćanjem na biserne i bistre izvore, prije pojave razilaženja.“

U isto vrijeme, pozivao je na racionalizam u razumijevanju Tekstova „radi oslobađanja misli od okova imitacije, te na shvatanje vjere u okviru parametara ljudskog razuma koje je Allah odredio kako bi se zaštitili od posrtaja i reducirali lutanja i trabunjanja, te kako bi se Allahova mudrost upotpunila u očuvanju svjetonazora čovjekovog svijeta. Na ovaj način čovjek je prijatelj nauci, poslat da istražuje tajne svemira, pozivajući na poštovanje konstantnih istina, tražeći oslanjanje na njih u odgoju duše i popravljanju djela“.[4]

Ovim vjerskim selefizmom pozvao je na „ispravljanje uvjerenja i otklanjanje nakupljenih grešaka prilikom razumijevanja Tekstova kako bi se vjerovanje osiguralo od novotarija, a djela bila ispravna i bez nedostataka, te kako bi se položaj pojedinaca poboljšao, a oči im zablistale pravim naukama, vjerskim i ovosvjetskim, i kako bi im se moral okitio vrlinama“.[5]

Kada je po srijedi racionalni selefizam, Imam Abduhu se osvrnuo na naslijeđe šejhu-l-islama Ibn Tejmijje i ukazao na izdavanje njegovih dvaju knjiga, „Bejanu muvafekati sarihi-l-ma'kul li sahihi-l-menkul“ i „Minhadžu-s-sunnetin-nebevijje“ koje su, nakon toga, po prvi put štampane godinu dana prije smrti Imama. On je okarakterisao Ibn Tejmijju kao „najznanijeg čovjeka poslaničke prakse (sunnet) i najgorljivijeg čovjeka za vjeru“. Dok je njegove oponente koji ga grde opisao kao „imitatore koji pune svoja usta grdnjama na račun Šejha i koji će nositi svoj grijeh za to i grijeh onih koji ih u tome budu slijedili sve do Sudnjeg dana“.[6]

Cijeli tekst u printanom izdanju

A što se selefija iz Nedžda tiče, dakle, selefija šejha Muhammeda ibn Abdulvehhaba, imam Muhammed Abduhu je vrlo objektivno zauzeo središnji stav. Pohvalio je reformu na polju dogmatike, te sučeljavanja sa inovacijama i legendama, rekavši: „Njihov mezheb je dobar (hasen). Osudili su mnoge novotarije i anulirali dodatke vjeri koji joj ne pripadaju.“

Međutim, kritikovao je njihovo iracionalno opredjeljenje: „Tvrdili su da su se otarasili imitacije i otklonili zastore koji su bili između njih i promatranja kur'anskih ajeta i hadiskih tekstova, kako bi oslobođeni tih zastora razumjeli Allahove propise. Međutim, smatraju obaveznost postupanja prema formalnom Tekstu bez osvrtanja na teološke osnove zbog kojih se poziva i zbog kojih je dato vjerovjesništvo. Tako da nauci nisu bili naklonjeni, niti ljubitelji mirnog ambijenta, već su bili više ograničeni i uskogrudi od samih imitatora.“[7]

Isto tako, osudio je pretjerivanje vehabijskih selefija u praksi i primjeni, rekavši: „Vehabije su krenuli ka reformi i njihova škola bi bila dobra da nije pretjerivanja i prekomjernosti; kakva je bila potreba da zagovaraju rušenje Poslanikovog, s.a.v.s., kubbeta, da kažu da su svi muslimani nevjernici, da rade na potčinjavanju muslimana mačem ili da ih u protivnom unište?! Svakako, nema ništa loše ako se hiperboliše prilikom govora i držanja hutbe radi utjecaja, davanja nade i zastrašivanja. Ali ne treba na osnovu svega što se kaže tako postupiti.“[8]

Na ovaj način je islamska baština spoznala selefizam. Započet je u abbasijsko doba kao čisto literaristički pravac, kao reakcija na grčki sekularni racionalizam. Zatim se razvio u racionalni selefizam na rukama šejhu-l-islama Ibn Tejmijje kao interakcija razuma i tradicije, te uzimanja u obzir stvarnog stanja i šerijatskih propisa. Nakon toga, došle su selefije iz Nedžda sa pozivom šejha Muhammeda bin Abdulvehhaba, kao reakcija na inovacije i legende koje su se uvukle u islamski kredo i obredoslovlje u pustinji Nedžda. Njegova pozitivna strana je rafiniranje dogmatike i obreda od novotarija i legendi. Međutim, nomadska okolina i oskudnost ideje, uz veliku zebnju naspram Zapada, bili su uzroci da umjesto racionalizma i civiliziranja odaberu stagnaciju i imitaciju

Preporod

Viđeno: 0

96

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close