Senad Hadžifejzović za Faktor: S Alijom Izetbegovićem nisam napravio “normalan” intervju

Spada u red najboljih i najpopularnijih televizijskih ličnosti u regionu. Iza sebe ima veliki broj intervjua, s poznatim ličnostima, koje su različito reagirale na pitanja. Za čitaoce FAKTORA prisjetio se nekih od najinteresantnijih.

– Bilo je mnogo časti, ali su sa svakim sagovornikom osjećaj i energija bili drugačiji. Sa Mahathirom Mohamadom je bilo kao da razgovaram sa Josipom Brozom Titom, sa Christiane Amanpour kao sa najboljom prijateljicom, sa francuskim predsjednikom Jacques Chiracom,  posljednjim pravim predsjednikom prije ovih birokrata, sa njemačkim kancelarom Gerhardom Schraderom – upravo kao sa premijerom-birokratom…

Kada sam “nakratko i kolektivno“ intervjuisao Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića u Splitu, sa samo jednim ali drskim, za njih i sve prisutne šokantnim pitanjem, ali i danas ključnim pitanjem: „Šta ste dogovorili u Karađorđevu?“ Imao sam osjećaj nadmoći nad tako moćnim ljudima.

Fikreta Abdića nisam ni stigao intervjuisati 2. maja 1992. godine, već sam ga doslovce najurio iz studija. Kada sam ga nedavno snimao, to nije bilo to. Sa Alijom Izetbegovićem nikada nisam napravio “normalan“ intervju: na miru, uvijek je bio vanredan, svaki “na telefonu“; kada je kidnapovan, u hitnim situacijama, kada odlazi sa vlasti, a da to ne znam prije intervjua, kada odlazi s ovoga svijeta…

Sa Stipom Mesićem sam se uvijek smijao, Ivo Josipović je bio dosadan, sa Milom Đukanovićem sam nazor izvukao dvije historijske ekskluzive o samostalnosti Crne Gore. Turski predsjednik Suleyman Demirel me zamalo uspavao, a mog kolegu je doslovce – zahrkao je usred intervjua.

Ponosan sam na prvi TV intervju u životu Milovana Đilasa – svašta mi je ispričao u kameru, a još više iza kamere. On je bio Titov prvi čovjek – sve je znao. Angelinu Jolie sam zamalo zaskočio (pitanjima), ali sam se sjetio Brada Pitta…

Dok sam intervjuisao Borisa Tadića, bio sam vrlo svjestan da to radim u kabinetu-gnijezdu-štabu Slobodana Miloševića i imao osjećaj pobjede. Boris je evocirao sjećanje iz susjedstva, iz redakcije Omladinskih novina u Beogradu, gdje sam ja bio mladi novinar, a on malo stariji prodavač tih novina. Milorada Dodika u svakom razgovoru natjeram da bude kulturan, fin. Haris Silajdžić je uvijek bio krut, suzdržan, nepotrebno služben. Bakir Izetbegović previše razmišlja o mojim pitanjima, pa zato i kaže naglas što ni sam ne očekuje, izađe mu…

FAKTOR: Šta bi Vam bio izazov u karijeri?

HADŽIFEJZOVIĆ: Da odjavim rat koji sam prvi najavio 2. aprila 1992. godine… Ovo je još uvijek rat!

FAKTORZbog čega ste se odlučili na pokretanje vlastite televizije. Jeste li se ikada zbog toga pokajali?

HADŽIFEJZOVIĆ: Nisam se pokajao. Face sam morao otvoriti, jer više ni ja, ni mala, ali sjajna grupa ljudi, nije imala gdje raditi. Sva vrata slobode naše profesije su davno zamandaljena, zazidani smo, morao sam probiti taj zid i otvoriti vrata… Otvorili smo i pokoju rupu za pendžere.

FAKTOR: Zbog čega ste televiziji dali ime Face. Je li zbog toga što sebe smatrate bitnim licem ili facom ili to ima veze sa Vašim prezimenom?

HADŽIFEJZOVIĆ: Ima veze sa prezimenom, sa mojim nadimkom, sa emisijama po kojima sam poznat, sa mojim konceptom sučeljavanja, Hadžiface to face, Face to Face… ali i samo ime je lijepo – lice. Nisam ni razmišljao o svojoj bitnosti, da sam razmišljao, onda bi mi moj ego rekao da je to egoistično i onda tog imena ne bi bilo. Bolje što nisam razmišljao.

FAKTOR: Da li biste ikada prodali Face i kolika je to cijena?

HADŽIFEJZOVIĆ: To je paradoksalno: para-doks, nema para a nude pare. Kroz strašne oluje prolazimo od formiranja televizije: politika nas blokira, pod blokadom smo najvećih marketinških agencija, koje su pod kontrolom politike. Dobijamo ponude da se prodamo. Dakle, nemaš novca koliko po programu, kvaliteti, utjecaju i značaju zaslužuješ od tržišta, a nude ti novac za prodaju?! Prodaja ne, neki partnerski, fer poslovni odnos, djelimično učešće – možda. Bilo je i takvih ponuda mnogo, dolaze stalno. Ali, mnogo smo i tražili – ne u učešću koliko u slobodi. Da ne bude zabune – većina ponuda je iz inostranstva.

FAKTOR: Na televiziji ste i novinar i urednik i producent i režiser. Ništa Vam nije  teško. Koliko Face trenutno ima uposlenih i koji savjet im najčešće dajete?

HADŽIFEJZOVIĆ: – Sada nas je oko osamdeset. Televizija smo koja proizvodi program, zato nam treba toliko ljudi i treba nam barem još trideset. Dosta je „velikih“ televizija u našoj zemlji, koje nemaju ni 20 radnika, ali one ne proizvode program. Emituju serije, filmove, tekme i ne trebaju im radnici. Sve radi kompjuter! Ne radim mnogo zato što mi se radi, već da bih podigao sistem i osposobio ga da bude samostalan. U velikoj mjeri smo to uspjeli.

FAKTOR: Iako imate veliki broj obaveza. Odakle crpite energiju?

HADŽIFEJZOVIĆ: – U Hercegovini. Od sunca. Tamo se akumuliram. Nakon heftičnog ubitačnog tempa, kada je logično da padnem s nogu i legnem, moram još u studio, pa onda i u subotu. Znam da se moj tim bori za ideale i od toga ne smijemo odustati. To plaćamo našim zdravljem, novcem, kreditima, živcima, ali se pobjeda nazire. Crpim energiju iz vjere u projekat. Znam da je sve ovo ipak Božije davanje: i kao izazov, i kao proba, ali i kao uspjeh.

FAKTOR: Koliko Vam znači podrška porodice za danonoćan rad na televiziji?

HADŽIFEJZOVIĆ: – Ha, ha, ha…, sve manje…Imam strašnu odgovornost prema dvojici mlađih sinova… Mali su još, a bio sam ih navikao na naša tutnjanja po zemlji. Terensko sam dijete, sa ocem sam putovao po Jugi. Ne drži me mjesto, lunja mi se, putuje, i djecu sam tome naučio. Sada sam stao i njima je to problem. Kada im objašnavam ovu stanku, vrlo direktno im kažem da i djeca radnika Facea žele da putuju, da se voze i da mi sebi sada ne možemo to da priuštimo. Moramo s radnicima zajedno da prođemo kroz sve ovo. To, nasreću, razumiju.

FAKTOR: Miljenik ste žena. Koja Vam je najbitnija žena u životu?

HADŽIFEJZOVIĆ: – Sestra.

FAKTORU impresivnoj novinarskoj karijeri pomogli ste i afirmirali veliki broj mladih novinara. Ima li više onih koji to cijene ili onih drugih?

HADŽIFEJZOVIĆ: – Nedavno, malo do umjereno razočaran, razmišljao sam i sabirao: preko pet stotina mladih ljudi sam od 1982. godine direktno uveo u ovaj posao, a da nikoga od njih prije konkursa nisam znao! Ne računajući nove klince na Faceu. Dijelio znanje, zaposlio, uputio. Nikada nisam tražio ni hvala, uvijek sam imao neku svijest, obavezu, ali i furku da trebam „praviti“ nove novinare. Nisam zaslužio da neki od njih ružno uzvrate.

FAKTOR: Šta je novinarstvo za Vas: život, strast ili profesija? Kako to objašnjavate?

HADŽIFEJZOVIĆ:  – Ne znam… Ne znam odavno da li sam ovakav čovjek zato što sam takav novinar, ili sam ovakav novinar, zato što sam takav čovjek. Od svoje dvanaeste godine sam novinar, od četrnaeste živim od ovog posla i radim.

FAKTOR: Koliko se novinarstvo promijenilo od vremena kada ste Vi počinjali i sticali iskustvo u ovom poslu? Je li se u međuvremenu izgubila njegova bit?

HADŽIFEJZOVIĆ:  – Nažalost, da. Novinarstvo je danas servis, usluga, sluga. Politika, interes, lobiji su ga poklopili. Mladi ljudi, koji ulaze u ovaj posao, olako pristaju da budu servis. Za platicu će pisati i govoriti šta treba. Imamo i generacijski problem. Malo je mladih koji uopće hoće da uče, jer učenje traje, zamara… Većina želi instant znanje: slavu, poziciju, zvjezdani status. Trošim energiju na one koji hoće da uče. Kada takve prepoznam, kao da me sunce ugrije.

(D. Zeba/Faktor.ba/Foto: I. Šebalj )

Viđeno: 6

85

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close