Širenje kosmosa

U Kur'an-i-Kerimu, koji je objavljen prije 14 stoljeća, u periodu kada još nije bila razvijena astronomija, ovako se govori o širenju kosmosa:
"Mi smo nebo moći Svojoj sazdali, i Mi smo, uistinu, oni koji ga šire." (Az-Zariyat, 47)
Riječ "nebo", koja se spominje u aktualnom ajetu, na mnogo mjesta u Kur'anu koristi se u značenjima svemira i vasione. I u ovom slučaju upotrijebljena je u istom značenju. Kur'an je, dakle, već obznanio da se kosmos širi, a to je činjenica do koje je danas došla i nauka.
U naučnom svijetu je do početka XX stoljeća preovladavalo jedno mišljenje u smislu da "kosmos ima jednu statičnu, nepokretnu strukturu i da potiče iz vječnosti". Međutim, istrage provedene uz pomoć suvremene tehnologije, izviđanja i proračuni doveli su do saznanja da kosmos ima svoj početak i da se konstantno "širi".
Ruski fizičar Aleksander Friedmann i belgijski kosmolog Georges Lemaitre početkom ovog stoljeća teoretski su proračunali da je kosmos u stalnom pokretu i da se širi.
Ova činjenica je, također, i dokazana određenim posmatranjima provedenim 1929. godine. Američki astronom Edwin Hubble je, analiziranjem svemira uz pomoć ogromnog teleskopa, otkrio da su zvijezde i galaksije u konstantnom udaljavanju jedna od druge. A kosmos, u kojem se sve konstantno udaljava jedno od drugoga, dolazi u značenju kosmosa "koji se širi". Činjenica da se kosmos nalazi u stalnom širenju svoju kategoričnost će postići, također, i kroz osmatranja provedena narednih godina.
Međutim, ova kategorična činjenica je stoljećima prije saopćena kroz Kur'an i to u takvom historijskom periodu kada nijedan čovjek o tome nije apsolutno posjedovao ni približna znanja. Pošto je Kur'an riječ Allaha, Stvoritelja i Gospodara cijelog kosmosa i svih znanja. Od prve eksplozije do sada, svemir se stalno širi jednom ogromnom brzinom. Širenje svemira naučnici uspoređuju sa površinom napuhanog balona.

Kur'anske mu'džize, Harun Yahya