Šta je srpski bez bosanskog

AKADEMIK MUAMER ZUKORLIĆ

(Odgovor na feljton „Politikantstvom protiv nauke“ Odbora za standardizaciju srpskog jezika objavljenog u „Politici“ od 28. jula do 2. avgusta 2019. godine)


Tekst je primarno pripremljen kao nastavak polemike u dnevnom listu „Politika“, gdje je nakon autorskog teksta akademika Zukorlića „Jezik bosanski opasnost za srpski?“, objavljen tekst „Politikantstvom protiv nauke“ Odbora za standardizaciju srpskoga jezika. Ovaj tekst polemičkog karaktera cijelim sadržajem odnosi se na Zukrolićev tekst. S toga je, u duhu tradicije naučne i argumentirane polemike, nastao tekst „Šta je srpski bez bosanskog“ u kome je autor nastojao pobiti tvrdnje Odbora za standardizaciju srpskog jezika i ponuditi naučne činjenice koje idu u prilog njegovoj tezi o ravnopravnosti svih južnoslavenskih jezika, a među njima i bosanskoga i srpskoga.

S obzirom da je uredništvo dnevnog lista „Politika“ odbilo objaviti drugi dio teksta kojim bi se nastavila polemika, iz njima znanih razloga, što bi bilo od koristi ne samo široj naučnoj javnosti već i običnom svijetu, a imajući u vidu važnost jezičkog pitanja kako za Bošnjake tako i za sve narode Balkana, Zukorlićev autorski tekst „Šta je srpski bez bosanskog“ nudimo javnosti kao prilog osvjetljenju jezičke problematike važne za sagledavanje ukupnog identitetskog pitanja Bošnjaka.


Elementarni red pristojne polemike i argumentiranog sučeljavanja mišljenja nalaže da na autorski tekst odgovarate autorskim tekstom bez skrivanja iza određenog tijela ili kolektiviteta. Stoga je jako čudno što je na tekst „Jezik bosanski opasnost za srpski?“ sa mojim potpisom, koji je objavljivan u „Politici“ u pet nastavaka, odgovoreno natpisom „Politikantstvom protiv nauke“ s pozicije Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Primjereno je bilo da predsjednik Odbora, prof. dr. Tanasić, ili neko od članova, stanu iza napisanog, da svojim autoritetom i integritetom potvrde sve ono što je kazano u, također, pet nastavaka objavljenih u listu „Politika“. Razloga tome može biti više, a vjerovatni jeste težina napisanog iza čega je trebalo stati, to jest imati dovoljno odvažnosti i kuraži braniti navedene tvrdnje i staviti vlastiti akademski kredibilitet na sud stručne i druge javnosti po pitanju nečega što je u žiži interesiranja šireg auditorija. Drugi i, vjerovatno, stvarni razlog odgovora bez potpisa leži u činjenici da su autor i njegova grupa, zapravo, svjesni neodrživosti njihovih stavova u nedostatku pravih argumenata.

Sa druge strane, nije teško prepoznati rukopis autora napisa, pa je još čudnije zašto prof. dr. Miloš Kovačević nije svojeručno potpisao tekst koji je izravno i napisao. Nije bilo nimalo zahtjevno prepoznati Kovačevićev rukopis, jer isti stil i argumente koristi više od dvije decenije u bezuspješnoj borbi negiranja bosanskoga jezika i pokušajima nipodaštavanja Bošnjaka. Naravno, znamo da su za takve stavove presudniji lični od naučnih razloga, te da traume koje nosi od rata u Bosni imaju veliku ulogu u njegovom odnosu prema narodu sa kojim je veći dio života proveo. Međutim, jedan intelektualac bi trebalo da nadiđe lične animozitete i donosi naučne i druge sudove isključivo prema činjenicama i argumentaciji, a ne vlastitom osjećaju, ideološkoj pripadnosti ili političkom opredjeljenju. Stoga će se odgovor odnositi ne samo na Odbor za standardizaciju srpskog jezika, kao nominalnu adresu, već i na suštinskog recepijenta, nosioca projekta i ostrašćenog protagonistu višedecenijskih bezuspješnih pokušaja osporavanja bosanskoga jezika koji je politički osmišljen s one strane Drine i, kao vruć krompir, ostavljen Beogradu.

Iz teksta se jasno vidi ambicija nametanja državnim organima reduciranje i ukidanje nacionalnih prava Bošnjaka u Republici Srbiji, posebno na obrazovanje, informiranje i službenu upotrebu jezika i pisma, što potvrđuje osnovnu tezu našeg prvog teksta. Iz tog razloga, ovom prilikom, kao građanin Republike Srbije i pripadnik bošnjačkog naroda, sa pravima i obavezama jasno definiranim Ustavom i zakonima, obznanjujem da je djelovanje ovog Odbora pogubno ne samo za Bošnjake i bosanski jezik, koji su apriorna datost, već i za Republiku Srbiju kao državu, Srbe kao narod i srpski jezik, kojima nanosi više štete nego koristi.

Težište teksta „Jezik bosanski opasnost za srpski?“ nije bilo na lingvističkim utemeljenjima već na obavezujućim zakonskim odredbama, ali s obzirom da to nije dovoljno, osjećam se prozvanim i pozvanim da i u tom segmentu pokažem i dokažem neosnovanost, tendencioznost i štetnost stavova Odbora.

U prvom odjeljku pod naslovom „Na kom jeziku je Zukorlić napisao tekst“ spočitava se dnevnom listu „Politika“ to što se usudio da objavi moj tekst bez propratnih komentara i time ne samo da se miješa u nezavisnost najstarijeg pisanog medija već se pokušava oživjeti praksa devedesetih godina, kada su cenzura i fabriciranje medijskih sadržaja bili osnovno sredstvo manipulacije i agitacije, čije su posljedice zločini genocidnih razmjera i stradanje više stotina hiljada ljudi. Upravo je ovaj čin „Politike“ dokaz da nije cijeli medijski prostor zagađen te da još uvijek ima šanse za ozdravljenje ovog društva. Na koncu, „Politika“ je ovim dokazala da je otvorena za sve sudionike javnog prostora, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost, odnosno za svakoga ko ima i zna argumentirano iznijeti svoj stav ili viđenje određenog problema. Zato ovaj poziv ne možemo nikako drukčije shvatiti osim kao otvoreno huškanje na cenzuru i podrivanje uredničke samostalnosti implicitnim naputama o tome šta treba, na koji način i s kakvim komentarima objaviti, a šta ne smije nikako ići u javnost. Zapravo, objavljivanjem ove polemike „Politika“ daje značajan doprinos ne samo pregledu različitih mišljenja već i unapređenju općeg međunacionalnog i interkulturalnog dijaloga, iako joj se može zamjeriti što je tekst koji sam dostavio na latinici transliterirala na ćirilično pismo.

(Ova ocjena nastala je prije nego je uredništvo „Politike“ odbilo nastaviti polemiku i obajviti ovaj tekst. S obzirom da je tekst jedna jedinstvena cjelina, nismo ga htjeli izostavljati, iako nedostatak hrabrosti sučeljavanja s istinom i neoborivim argumentima baca sjenu na početnu poziciju ovog glasila.)

Druga teza koja se pokušava nametnuti jeste nepostojanje različitosti između bosanskog i srpskog jezika, iz čega se izvodi zaključak da bosanski jezik ne postoji. Ovdje smo očekivali da će se ponuditi lingvističke činjenice. Umjesto njih, pokušava se dijelovima citata bošnjačkih intelektualaca istrgnutih iz konteksta dokazivati spomenuti stav, što samo sebi proturječi. Citirajući Aliju Isakovića koji kaže: „Između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika nema suštinske razlike“; Riđanovića koji veli da narod u Bosni govori jednim jezikom koji se sada zove „trojako – srpski, hrvatski i bosanski“; Ibrahima Čedića: „U Bosni i Hercegovini, u službenoj upotrebi su, dakle, bosanski, hrvatski i srpski jezik“; Hadžema Hajdarevića i Aidu Kršo koji su napisali jedinstven gramatički priručnik za djecu iz BiH u dijaspori pod nazivom „Priručnik bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika“, te parišku gramatiku Paul-Loiusa Thomasa i Vladimira Osipova „Grammaire du bosniaque, croate, montenegrine, serbe“ u izdanju Slavističkog instituta u Parizu – Odbor ne vidi ili ne želi vidjeti šta zapravo znači citirano. Navodeći stavove spomenutih filologa doslovno je priznata ravnopravnost bosanskog, srpskog i hrvatskog, pa čak i crnogorskoga jezika. Nijedan od citiranih lingvista ne negira postojanje bilo kog od spomenutih jezika, niti sebi dozvoljava da drukčije imenuje jezik od onoga kako je njegov stvarni naziv. Dakle, autor i njegov Odbor, uzimajući ovu argumentaciju kao bazičnu, ne samo da priznaju bosanski već i crnogorski jezik.

U daljim opservacijama navodi se da Srbi iz poštovanja prema Bošnjacima i „njihovoj neoromantičarskoj nacionalnoj potrebi za jezičkom simboličkom funkcijom srpski jezik, kada ga Bošnjaci upotrebljavaju, zovu bošnjački“. Koji je ovdje lingvistički argument ponuđen? Šta je ovo nego pokušaj vrijeđanja jednog cijelog naroda kroz malicioznu formu poštivanja. Ovim se, ustvari, poručuje: „Iz poštovanja prema vama, nećemo reći da ne postojite – jer eto vas, uprkos svemu, živih pored nas. Ali, opet, niste to što tvrdite i što nauka dokazuje, nego ono što vam kažemo da jeste. To jest, s obzirom da postojite i da ste svojim postojanjem dokaz toga, prihvatit ćemo vas na simboličkoj ravni, ali znamo da suštinski ne postojite.“

Naposljetku, Odbor nas konačno uvodi u krunski „lingvistički“ argument izvodeći ga kao paralelu sa tim da Srbi slovenački jezik ne zovu slovenskim kao Slovenci već slovenačkim prema svom osjećaju i iz toga dolazi do zaključka da, pošto smo se izborili za simboličko postojanje, imamo pravo na simbolički naziv jezika „bošnjački“, a ne bosanski. Da je u prošlosti u srpskom jeziku postojala upotreba pojma „bošnjački jezik“, kao što je slučaj sa slovenačkim i drugim navedenim pojmovima, ovaj stav bi se mogao i razumjeti. Jasno je da težnje Odbora nisu motivirane lingvističkom argumentacijom već političkim ciljevima s namjerom negiranja države Bosne. Drugim riječima: „Pošto ste vi Bošnjaci, uz sva stradanja, ipak opstali, ono što vam ne možemo dopustiti jeste da imate svoju državu.“ Cjelokupan snop tvrdnji ovog Odbora kreće se između negiranja bosanskog jezika i negacije njegovog imena, što ukazuje na logičku neodrživost takvih stavova, jer ono što ne postoji ne može imati svoje ime. Iza ovoga se, zapravo, krije namjera da se negacijom svega postigne nametanje imena jezika Bošnjacima po mjeri političkih ciljeva koje zastupa ovaj Odbor.

Uz svu tendencioznost, nije moguće zanemariti dubinu korijena i kontinuitet upotrebe historijskog naziva jezika Bošnjaka od Konstantina Filozofa do danas – bosanski jezik i činjenicu da se isključivo pod tim nazivom već jedan cijeli milenij kako kod samih Bošnjaka tako i u čitavome svijetu imenuje njihov jezik. Tvrdnja da se ime jezika uvijek izvodi iz imena naroda također nije tačna, iako se i prema korijenu riječi može dokazati da je jezik Bošnjaka bosanski.

Paralele radi, i u bosanskom, i u srpskom i u hrvatskom, kao i u svim jezicima svijeta, jezik Jevreja naziva se hebrejskim. Analogno Odborovoj argumentaciji, u srpskom jeziku bi se danas jezik Jevreja trebao nazivati „jevrejskim“, ali nikom ne pada na pamet da tako nešto učini, jer bi ispao ne samo smiješan već i stupidan, pa vjerujem čak ni Odboru za standardizaciju srpskoga jezika. Naziv bosanski kao i hebrejski jezik historijski je zasnovan i, kao takav, ima utemeljenje u brojnim pisanim dokumentima, ne veže se za sadašnju teritoriju niti nacionalnu ili građansku državu u kojoj većinski žive nosioci tog jezika. Gdje god se našao u svijetu, maternji jezik svakog Jevreja je hebrejski, a ne „židovski“, „jevrejski“ ili „izraelski“. Isto tako, gdje god živio, maternji jezik Bošnjaka je bosanski, a ne „bošnjački“, i to suštinski bosanski bez ikakve simboličke ili druge primjese.

Još jedna podvala sadržana je u četvrtom odjeljku njihovog teksta u kom se kaže da „svi bošnjački lingvisti tvrde da su bosanski i srpski jezik različiti samo po imenu, ali da se po lingvističkim kriterijumima radi o istom jeziku“. Apsolutna neistina. Nijedan bošnjački niti bilo koji drugi lingvist, osim nekolicine srpskih kojima je ideologija ispred nauke, to ne tvrdi. Odbor izgleda zaboravlja da jezik ima mnogo više funkcija osim komunikativne, ili mu je lakše zaobići ih i cjelokupnu priču svesti na razgovornu dimenziju, zanemarujući sve ostale elemente koje jezik čine bićem jednog naroda. Da ne zalazimo u dijahrone aspekte razvoja bosanskoga jezika, jer bi nas to odvelo u predugačku naučnu polemiku, već da se samo poslužimo sinhronijom u obaranju ove tvrdnje. Odbor za standardizaciju srpskog jezika i autora upućujemo na knjige akademika Hasnije Muratagić-Tune „Bosanski, hrvatski, srpski aktuelni pravopisi“ u kojoj su pojašnjene sve razlike u aktualnim pravopisima ovih triju jezika; akademika Dževada Jahića „Rječnik bosanskoga jezika“ gdje je u do sada objavljenih osam tomova sadržana neizmjerna leksička građa bosanskoga jezika prema najsavremenijim leksikografskim principima, te knjige prof. dr. Ismaila Palića, prof. dr. Alena Kalajdžije, prof. dr. Jahje Fehratovića, dr. Jasmina Hodžića, odnosno preko stotinu rječnika bosanskoga jezika i još veći broj naučnih i stručnih djela iz oblasti fonetike, morfologije, sintakse, semantike, dijalektologije, frazeologije, onomastike i drugih lingvističkih disciplina savremene bosnistike, kao i više hiljada naučnih članaka objavljenih u periodici, i to ne samo na govornom području bosanskoga jezika već i širom svjetskih lingvističkih centara. Kako to da niko osim Kovačevića i nekolicine njegovih sljedbenika iz svjetske lingvističke zajednice ne osporava ove datosti, već unatoč tome svojim istraživanjima unapređuje nauku o bosanskome jeziku kao ravnopravnome u zajednici svjetskih jezika? Bit će da cijeli svijet ima pogrešnu predodžbu stvarnosti.

Podvala oko našeg navođenja osnivača Odbora za standardizaciju srpskog jezika jeste jeftini politikantski trik u nedostatku argumentacije. Citirat ću napisano: „Potpisnici osnivačkog akta bili su njihovi predsjednici, rektori, dekani ili njihovi ovlašteni predstavnici među kojima je najmanje lingvista i srbista (…)“ Dakle, nismo spominjali članove Odbora već osnivače i to jasno naglasili. Naravno, opasnija politikantska tvrdnja jeste nezapamćeni „akademizam“ u rečenici: „A ako se ta pravila primenjuju, onda nacionalne manjine prave sprdnju sa pravosuđem države čiji su deo, što se upravo vidi na primeru Bošnjaka.“ Koliko je akademska riječ „sprdnja“ adekvatna naučnom zvanju redovnog profesora i nivou Odbora za standardizaciju srpskog jezika koji djeluje pod krovom najznačajnije srpske naučne institucije SANU, naročito kada se upotrijebi u kontekstu stigmatizacije određene nacionalne zajednice. U kognitivnom smislu, ovaj stav ne samo da nema nikakvu naučno-činjeničnu datost već je i upotrijebljen kako bi kod čitalaca izazvao negativan stav prema nacionalnim manjinama, a posebno Bošnjacima, te u konačnici i naveo izvršnu vlast da antiustavno i suprotno pozitivnim zakonima diskriminira manjinske narode po pitanju njihovih stečenih prava na upotrebu maternjeg jezika u obrazovanju, informiranju i službenoj korespondenciji.

Ismijavanjem uspostave institucije prevođenja između bosanskog i srpskog jezika u Srbiji, Odbor previđa činjenicu desetine takvih primjera u Hrvatskoj, gdje se u sudskim procesima insistiralo na zakonskom pravu službene upotrebe srpskog jezika i zahtijevalo prevođenje sudskih spisa sa hrvatskog na srpski jezik. I u ovom slučaju vidimo ustaljenu praksu politike dvostrukih standarda kao u onoj čuvenoj priči Ero i kadija: „Za moju kravu jedan ćitab, a za tvoju drugi ćitab.“

U zadnjem odjeljku Odbor se potpuno razobličuje i iz privida lingviste prelazi u političke vode, gdje zapada u niz direktnih kontradiktornosti. Naš tekst jasno je fokusiran na Bošnjake građane Republike Srbije i cjelokupnim sadržajem isključivo se odnosi na njih, pa i tvrdnjom da je do 1912. godine bosanski jezik imao apsolutnu dominaciju na bošnjačkome govornome području, to jest u Sandžaku. Odbor prebacuje težište na teritorij Bosne i Hercegovine za vrijeme austro-ugarske okupacije i jezičke politike Benjamina Kalaja. To apsolutno nema veze s našim tekstom, jer je bilo riječi o prostoru Sandžaka koji je do 1912. godine bio u sastavu Osmanskoga carstva, a ne Austro-Ugarske. Tvrdnju da je bosanski jezik politički projekt Austro-Ugarske, pored neoborivih argumenata iz njegove bogate historije, obara činjenica da su austro-ugarske vlasti zvaničnim dekretom zabranile upotrebu termina bosanski jezik 1907. godine. Može li se zabraniti nešto što ne postoji?

Isto tako, sa našim tekstom nema veze ni perfidni pokušaj podvale da Bošnjaci insistiraju na nazivu bosanski jezik kako bi „direktno implicirali da je Raška – deo Bosne“. Autor ili ne zna ili svjesno zaboravlja da Raška i Sandžak nisu isti historijski prostori. Sandžak je historijski životni prostor Bošnjaka, Srba, Crnogoraca i Albanaca koji se danas nalazi unutar granica triju država (Srbije, BiH i Crne Gore), koji se proteže od Novog Pazara do Pljevalja, te od Gusinja do Sjenice. A Bošnjaci imaju legitimnu i legalnu politiku prema tom prostoru kao savremenoj evropskoj prekograničnoj regiji, uz puno poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta svih država.

Odboru dalje smeta što su Bošnjaci autohtoni u Republici Srbiji i što kao takvi ostvaruju određena prava, te što su se izborili da im državljanstvo ne bude srpsko već države Srbije, odnosno što nisu najsretniji zbog trenutnih ustavnih odredaba koje Republiku Srbiju definiraju kao zemlju Srba i ostalih. Dakle, on bi da Republiku Srbiju kao državu s većinskim srpskim narodom i velikim brojem manjinskih naroda učini jednonacionalnom, samo srpskom. Pitanje je da li je ovo lingvistički ili politički stav, lingvistička ili politička argumentacija. Lingvistička sigurno nije. Može biti politički stav, ali onda, prema definiciji šovinizma da je to uvjerenje u nadmoćnost ili superiornost vlastitog naroda nad drugima, nije daleko od te ideologije. I to jeste politika devedesetih koja nas je povela u ambis i protiv koje sam se borio, borim se sada i uvijek ću se boriti. Naravno, protiv koje je, vjerujem, i većina srpskog naroda koja želi mir, pomirenje i stabilnost. To nam garantiraju i Ustav i zakoni Republike Srbije. Tome teži i državna politika, što je jedan od razloga moje podrške istoj. Zato ovakvi neargumentirani, politikantski stavovi onih koji se predstavljaju za glasnogovornike struke, a ne nude validnu argumentaciju kojom bi potkrijepili vlastite zahtjeve, nanose zlo ne samo manjinama već i svom, srpskom narodu, državi Srbiji, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, a naročito mladim generacijama koje treba odgajati na istini i činjenicama, a ne na ideologiji laži i mržnje prema bilo kome, posebno ne prema komšijama s kojima trebaju dijeliti zajednički prostor i budućnost.

Upravo zbog tih mlađih generacija, a ne potrebe dokazivanja, navest ćemo neke od činjenica koje govore o utemeljenju i trajanju bosanskoga jezika kroz historiju.

Nakon prvog spomena Bosne i bosanskog jezika u djelu „De administrando imperio“ bizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta, 949. godine, i niza potvrda tog imena u administrativnim i sakralnim spisima jedanaestog, dvanaestog i trinaestog stoljeća, bizantijski autor s kraja četrnaestog vijeka Konstantin Filozof u djelu „Skazanie izjavljeno o pismeneh“, pored bugarskog, češkog, srpskog, hrvatskog, slovenskog u istoj ravni spominje i bosanski jezik.

Franjevac Matija Divković 1611. godine u Veneciji štampa knjigu „Nauk krstjanski“ na bosančici u čijem prologu kaže: „I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“, dok 1649. godine Jakov Mikalja u rječniku „Blago jezika Slovinskoga“, štampanom u Laureati, piše: „Nastojao sam da u ovaj rječnik uvrstim najodabranije riječi i najljepše narječje…, tako i u ilirskom jeziku ima mnogo različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu.“

Čuveni osmanlijski putopisac i hodoljub Evlija Čelebija u svom „Putopisu“ 1660. godine bilježi: „Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci. Kao što je čist njihov jezik, tako su i oni zaista bistri ljudi koji ispravno prosuđuju.“

Pored ovih, istočnih i zapadnih kršćanskih i muslimanskih autora tog doba, o kontinuitetu historijskog postojanja bosanskoga jezika svjedoče i naši narodi kroz vijekove. Tuzlak Muhamed Hevai Uskufi koji je 1631. godine obznanio stihovani bosansko-turski rječnik „Magbuli arif“ ili „Potur šahidija“, u jednoj svojoj pjesmi kaže: „Bosanki da vam bisedim, bratani,/ da slušaju dobrotelji, prijatelji znani.“ U osamnaestom stoljeću pravoslavni hercegovački prvaci od Ali-paše Rizvanbegovića traže da im za vladiku postavi čovjeka vična bosanskome jeziku.

U periodu austro-ugarske okupacije Bosne, pokušajima germanizacije bosanskoga jezika snažno se usprotivio Petar Kočić, koji će u Saboru BiH održati jednu od najljepših besjeda o bosanskome jeziku i cijelom jezičkom pitanju južnoslavenskih naroda: „Taj je uticaj tako štetan i tako očevidan da mi moramo strahovati da nam se naš krasni jezik, najljepši među slovenskim jezicima, sasvim ne iskvari, ne izblijedi, ne izgubi svu onu svoju kristalnu jasnoću i ljupku zvučnost kojoj gotovo nema ravne. To nas, kao stare i dobre Bošnjane, mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarija vremena bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama, koji se je razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse (…) Ta se njegova ljepota sačuvala kroz duge i duge vijekove, a u novije vrijeme, kad se stvarala naša nova književnost, hrvatska i srpska, kad se stvarao naš književni jezik, naš je dijalekat bosansko-hercegovački uzet za zajednički književni jezik dvaju bratskih plemena jednoga nam naroda, za književni jezik hrvatskog i srpskog plemena.”

Dokaz da je i u Sandžaku jezik Bošnjaka, također, imenovan bosanskim jesu djela sandžačkih alhamijado pjesnika hafiza Saliha Gaševića koji u svom Mevludu iz 1879. godine kaže: „Moliše me Kolašinski prviši/ Nama mevlud bosanski napiši.” Na isti način i pazarski alim i pjesnik s kraja XIX i početka XX stoljeća Arif Brkanić Sarajlija svoja pjesnička djela naziva „Terdžuman mevludski na jezik bosanski“ i „Dinski nasihati na bosanskome jeziku“, a nešto kasnije njegov savremenik Nazif-ef. Šušević u „Kasidi o smrti“ kaže: „Pa zamolih Boga da mi pomogne/ Da ostavim ja hediju, ja od mene./ Da napišem ja risalu bosanski/ Što je može svaki Bošnjak učiti.“ Na koncu, osmanske popisne knjige, salname, iz 1867. godine, donose podatke da je u pojedinim sandžačkim gradovima nastavu u ruždijama na bosanskome jeziku pohađalo 1207 učenika, i to: Nikšiću 161, Sjenici 120, Novome Pazaru 760, Mitrovici 113, Trgovištu (Rožajama) 53. Podatak se odnosi samo na ruždije, svjetovne škole, dok je u jedanaest tadašnjih medresa na teritoriji Sandžaka te sibjan mektebima i drugim specijaliziranim školama (Darul-Hadis, Darul-Kur’an, Darul-Mualimat, Ibtidaije i dr.) bosanki jezik bio osnovni jezik na kome se stoljećima izvodila nastava.

Na svom studijskom putovanju kroz Jugoslaviju, u potrazi za rješavanjem homerskog pitanja, ugledni harvardski profesor Milman Parry je u prvoj polovici XX stoljeća boravio u Sandžaku, gdje je susreo živu epsku tradiciju, upoznao mnogo velikih pjevača i snimio dosta do tada nepoznatih originalnih i varijantnih pjesama, od kojih je i ep “Ženidba Smailagić Meha” Avda Međedovića. Pored pjesama, Parry je tražio od svog pisara Nikole da radi intervuje sa epskim pjevačima, koji su u Parryevoj zbirci notirani kao “Pričanja”. U tim svjedočenjima ostavljeni su i podaci o jeziku pjevača koga svi oni imenuju bosanskim. Kao primjer navest ćemo pričanje sa Đemom Zogićem iz Novog Pazara (rodom iz Glogovika) na stranici 9 stenograma sa ploče 1324 snimljene 25.11.1934. godine u Novome Pazaru. Tu se jasno vidi da Parry, zapisivač Nikola i pjevač Đemo Zogić jezik Bošnjaka isključivo nazivaju bosanskim, a Albanaca arnautskim: “N: A dobro, a ima li koji pjevač koji pozna, koji govori jezik i arnautski i bosanski, te da zna bosanski pjesme, a poslije bosanskog jezika da ih prevede na aranutski jezik, da pjeva za Arnaute?” “Đ: Ima.” N: Ima?” “Đ: Ima i takija ljudi, ima da zapjeva arnautski, ti bi kazao da nikad on nije ćuo ni Bosnu ni bosanski jezik, da nije ćuo, a isto one pesme koje su Bosanci pevali (…)”

Dakle, sve Kovačevićeve višedecenijske pokušaje negiranja bosanskoga jezika opovrgava trajanje tog jezika kroz milenij i više, što su pravi lingvisti među Srbima itekako znali i javno govorili. Tako će 1937. godine u tekstu „Bosanski jezik i stil“ akademik Aleksandar Belić, višedecenijski predsjednik SANU i rektor Beogradskog univerziteta, reći: „Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika.“ Belićevo apostrofiranje bosanskoga jezika i Vuka Karadžića nije bezrazložno. Upravo je Karadžić, kao utemeljitelj savremenog srpskog jezika, skupa sa hrvatskim ilircem Ivanom Mažuranićem 1850. godine, pod patronatom slovensko-austrijskog lingviste Franca Miklošiča, potpisnik Bečkog književnog dogovora gdje je za osnovicu zajedničkog standarda uzeto narječje bosanskoga jezika stare Hercegovine (kojoj su pripadali i Herceg Novi, Nikšić, Kolašin, Šavnik, Plužine, Žabljak, Pljevlja i Bijelo Polje u Crnoj Gori, te Priboj, Prijepolje, Nova Varoš i Sjenica u Srbiji, odnosno istočnobosanski gradovi Rudo, Čajniče, Goražde i Foča), kao najčistije i najljepše govorno narječje južnoslavenskih govora. Ukoliko proanaliziramo pojedine članove tog akta, naći ćemo da su se akteri za to odlučili jednoglasce, kako kažu, da je najpravije i najbolje uzeti ovo narječje jer najviše naroda govori njime, najbliže je starome slovenskome jeziku, te što je narodna i dubrovačka književnost nastala na njemu. Dakle, izvorište standardnih jezika srpskog i hrvatskog nastalo je na rukavcu vrela bosanskoga jezika. što Belić i potvrđuje.

Istog mišljenja su nja, Nevesinjada, Foče u Bosni)Prijepolja, nove Varoši i ja i jezika ezika skupa sa hvratskim ilricem Ivanom Mažuranićem bili mnogi srpski pisci i intelektualci, poput Isidore Sekulić koja 1941. godine kaže: „Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cvijeća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa sjeme.“

Vjerujem da su danas, u 21. stoljeću, u srpskom narodu prisutniji Aleksandar Belić se nespornom svjetskom reputacijom, Petar Kočić i Isidora Sekulić te mnogi drugi nespomenuti sjajni srpski pisci koji naučnim činjenicama, intelektualnom širinom i dosljednošću poštivaju i uvažavaju istinu, historijski kontinuitet i vladavinu prava i zakona nego protagonisti paralingvističke ideologije koju zastupaju Miloš Kovačević i Odbor za standardizaciju srpskog jezika.

Učestala potenciranja autora na negaciji srodnih nesrpskih jezika (bosanskog, hrvatskog i crnogorskog) uvode srpski narod i srpsku kulturu, a posebno srpski jezik, u svojevrsnu agoniju iz koje nije moguće pobjednički izaći. Negiranje drugih neminovno će sve njih okupiti protiv negatora, tako da će Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci u cilju odbrane i očuvanja sopstvene samobitnosti i svojih jezika zapravo imati presudnu riječ u formiranju međunarodnog stava prema statusu ovih jezika. Najvjerovatnije je da autor i njegova družina nisu svjesni da bi prihvatanje njihovog stava neminovno dovelo da recipročnoga odnosa prema srpskom jeziku na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore, a to bi značilo: “Pošto vi ne priznajete bosanski, hrvatski i crnogorski jezik, oni u tim zemljama neće priznati srpski.”

Mi Bošnjaci znamo koji je naš maternji jezik. Govorimo i pišemo bosanskim jezikom i njime učimo našu djecu da vole svoje, poštuju tuđe i dijele jezički i životni prostor sa svojim komšijama i sugrađanima. To je naša kultura – kultura bosanskoga jezika.

Usporedbom srpskog jezika sa engleskim u Sjevernoj Americi, njemačkim u Austriji i Švicarskoj, španjolskim i portugalskim u Južnoj Americi implicira se imperijalno-kolonizatorska uloga Srbije i srpskog naroda u odnosu na svoje komšije na Balkanu, što nipošto ne zvuči afirmativno za srpsku historiju i kulturu. Jasno je da u Austriji i Švicarskoj njemački jezik govore primarno Nijemci, a da su kolonizatorski jezici nametnuti brojnim narodima na području Amerike, Australije, Azije i Afrike najčešće posljedicom gušenja maternjih jezika domicilnih naroda. Zato u ovim primjerima nije moguće naći sličnost u korelaciji bosanskog i srpskog jezika, osim u nedosanjanim snovima nacionalističkih ideologija za osvajanjem i podčinjavanjem tuđih teritorija i kultura.

Ako ne zatvorimo oči pred historijskim činjenicama i svjedočenjima Aleksandra Belića, Petra Kočića, Isidore Sekulić i drugih pravih lingvista i intelektualaca, u primjeru Kovačevića bosanski jezik bi mogao biti u ulozi engleskog, njemačkog, španjolskog i portugalskog. No, balkanska kultura ima šanse na sopstvenu imperijalnost bogatstva svoje slojevite različitosti, međusobnog priznavanja i poštivanja, uz otvaranje nove stranice kojom bi se stavila tačka na ratove, zločine i međusobne negacije, gdje bi vrijednostima bratstva i komšiluka bile vraćena uloga u duhu svijetle strane naše balkanske tradicije.

Sanapress.info

Komentari

komentara