Stav Islama po pitanju darivanje organa poslije smrti?

Pitanje:

Ako je muslimanu dozvoljeno da daruje dio tijela drugome bez vlastite štete, kada drugome to koristi, da li je dozvoljeno da oporuči darivanje poslije svoje smrti?

Odgovor:

Ono što mi je jasno da, ukoliko je čovjeku dozvoljeno da daruje organ za života, uz mogućnost da će imati od toga štetu, nema zapreke da oporuči davanje organa poslije svoje smrti. Jer u tome je čista korist za drugoga bez ličnog podnošenja bilo kakve štete. Organi se raspadaju nakon nekoliko dana i jede ih prašina. Ako ih on žrtvuje nekome, nastojeći se približiti Uzvišenom Allahu, on ima sevap i nagradu za svoj nijet i postupak. Nema šerijatskog dokaza da je to zabranjeno. Jer osnova svega je dozvoljenost, izuzev onoga što je zabranjeno jasnim dokazom, što ovdje ne postoji. Omer, r.a., u jednoj od svojih presuda je rekao nekom ashabu: "Nešto što koristi tvom bratu, a tebi ne šteti, zašto mu to uskraćuješ"?! To bi se moglo reći onome ko uskrati svoj organ.

Neko će reći: Ovo je nespojivo sa nepovredivošću umrlog koga štiti islamski vjerozakon, a u hadisu stoji: "Lomljenje kostiju umrlog je kao lomljenje kostiju života." (Bilježi gu Ahmed i Ebu-Davud i Ibn-Madže od Aiše kao stoje u Džamiul-sagiru, a ibn Madže bilježi ga od Umm-Seleme sa sljedećim izrazom "ke kesri azmil-hajji fi-1-ismi")

Mi kažemo: Uzimanje organa iz tijela mejita nije nespojivo sa onim što je Šerijatom precizirano kao nepovredivost mejita. Svetost tijela je sačuvana bez skrnavljenja. Postupak se sprovodi kao što se sprovodi i kod žive osobe, sa potpunim respektom svetosti i bez narušavanja svetosti njegovog tijela. Svakako da hadis koji govori o lomljavini kostiju (posmrtnih ostataka), a u ovom slučaju toga nema, namjerava zabraniti mrcvarenje posmrtnih ostataka, masakriranje i zloupotrebljavanje, kao što su činili u vrijeme džahilijjeta u ratovima, a što neki čine i do ovih dana. To je ono što islam zabranjuje i sa čime nije zadovoljan. Protivnicima se ne može osporiti da kod prve generacije (muslimana) nije zabilježena transplantacija organa, a dobro je u slijeđenju njih. Ovo bi bilo ispravno, s tim da im se ukazala potreba za ovakvim postupkom, oni imali mogućnost i nisu to učinili. Mnoge aktivnosti koje mi prakticiramo danas, prva generacija nije prakticirala, zato što to nije postojalo u njihovo vrijeme. Fetva se mijenja sa promjenom vremena, mjesta, običaja i situacije, kao što to tvrde stručnjaci. Sve što ovdje možemo staviti kao ograničenje je, da se ne dâ cijelo tijelo, ili veći dio njega ili slično, što je nespojivo sa odredbama utvrđenim za umrlog, obavezi gasuljenja (kupanja), umotavanju u kefine ili dženaze-namaza, te ukopavanja u muslimansko greblje… (Buharija i Muslim). A davanje nekog organa zasigurno nije nespojivo sa nečim takvim.

Izvor: Suvremene fetve, Dr. Jusuf El-Karadavi