Da li je na pomolu duhovna hidžra u Bosni ?

Hidžra, terminološki i smisaono, predstavlja preseljenje i prelazak iz jedne tačke u drugu, odnosno iz jedne sredine u drugu, ili iz jednog stanja u drugo. Pa, prema tome, hidžra, kao što podrazumijeva preseljenje iz Meke u Medinu, odnosno iz svake džahilijetske i nevjerničke sredine u vjerničku i islamsku sredinu, također predstavlja preseljenje iz stanja džahilijeta i kufra u stanje vjerovanja i osviješćenosti. Cilj Poslanikove, s.a.v.s., hidžre iz Meke u Medinu nije bio samo napuštanje nevjerničke i bezbožničke sredine, nego i stacioniranje u jednoj čistoj i produhovljenoj sredini, ili, pak, stanju što omogućava jačanje i pročišćavanje imana, konsolidiranje redova i pripremanje za konačni trijumf Istine i Svjetlosti.

Hidžra kao povijesna, duhovna i kur'anska kategorija jeste univerzalna, svevremena, sveprostorna i višeznačna. Stoga se, kao ni ostale kur'anske činjenice, ne može smatrati jednovremenom, jednoprostornom, ili prevaziđenom kategorijom. Kao što postupnost stupanja ili uvođenja u vjeru predstavlja jedan od univerzalnih Božijih i kur'anskih principa, najslikovitije izražen u kur'anskim ajetima koji govore o postupnom napuštanju alkohola i obavljanja ibadeta, tako i hidžra, kao jedan Božiji i kur'anski princip fizičkog ili duhovnog napuštanja jedne sredine ili jednog stanja u korist čiste i vjerničke sredine i stanja, jeste univerzalni, svevremeni i sveprostorni princip, koji vrijedi kako na kolektivnoj tako i na individualnoj razini.

Ako postupnost ulaska u vjeru, kada je riječ o napuštanju alkohola, sa šerijatsko-pravnog aspekta nije validna, jer je taj pricip neutraliziran derogiranjem prvih ajeta, odnosno propisa o toj temi, na moralno-ideološkoj, odnosno razini vjerovanja, taj princip itekako ima vrijednost i svrhu.

Isto tako, hidžra kao fizička i duhovna kategorija vjere nikad ne prestaje biti aktualna, jer potreba za fizičkim i duhovnim napuštanjem nevjerničke, nemoralne i džahilijetske sredine i prelazak iz stanja duhovnog neznanja, ateizma i prljavštine u znanje, teizam i čistotu nikada ne prestaje biti aktualno.

S tim u vezi, uvijek se može govoriti o individualnoj i kolektivnoj, fizičkoj i duhovnoj hidžri.

No, kada je riječ o kolektivnoj duhovnoj hidžri čitavog bošnjačkog naroda, onda se mora reći da se on nalazi na pragu, ili u predvorju jednog takvog trenutka. Mada su naši preci stoljećima činili fizičku hidžru, bježeći od nadolazećeg, ili već pristiglog, mekanskog džahilijeta, projiciranog u austrougarskoj okupaciji, ili u svim varijantama Jugoslavije, i to uglavnom u Tursku, nakon toga ipak nije uslijedila medinska faza i vraćanje u Meku s ciljem iskorjenjivanja onoga zbog čega je i učinjena hidžra.

Fizička hidžra možda nikada i nije bila rješenje za bošnjački narod, pogotovo kada znamo kakve su posljedice uslijedile nakon toga, a koje još uvijek trpimo. No, duhovna hidžra, kao rješenje i alternativa za izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo, nameće se kao nužnost.

Postavlja se pitanje, šta se podrazumijeva pod pojmom duhovne hidžre bošnjačkog naroda?

To bi podrazumijevalo prelazak iz mekanskog stanja slabosti, nesigurnosti, ilegale, progona, maltretiranja i konstantnog uzmicanja pred mnogobrojnijim neprijateljem u medinsko stanje konsolidacije redova, jačanja, samoorganiziranja, edukacije, bratimljenja, altruizma, slobode, legale i konstantnog napredovanja u odnosu na neprijatelje.

Kada malo bolje analiziramo položaj našeg naroda tokom prethodnih perioda, pogotovo tokom perioda vladavine komunizma (mada ni danas nije znatno promijenjena situacija), primijetit ćemo da je naš narod, a i njegovi velikani, uvijek bio prinuđen djelovati u svojevrsnoj ilegali, jer su njegovi pripadnici uvijek bili izvrgavani progonima, maltretiranju, mučenjima, pa čak i ubistvima, a u današnje vrijeme medijskom linču, omalovažavanju, pljuvanju i vrijeđanju. Sjetit ćemo se mnogobrojnih slučajeva napada na ličnost i instituciju reisul-uleme i političkih prvaka bošnjačkog naroda, koji su izvrgavani svim vrstama nipodaštavanja i bljuvanja, samo zbog toga što su otvoreno stali u zaštitu svoga naroda.

Bili smo slabi, nejaki i nezaštićeni, pa su neprijatelji veoma lahko mogli postavljati zakone kako njima odgovara. Zabranjivali su nam, čak, da se nazivamo svojim imenom, da spominjemo prošlost i evociramo sjećanje na naše velikane. Naša historija prije dolaska Austro-Ugara je postala tamni vilajet iz kojeg ništa svijetlo i vrijedno ne prosijava. Stavili su veo zaborava na blistavu prošlost koju su obilježili Kulin ban, Kotromanići i bogumili prije islama, arifi i mistici poput Ali-dede i Abdullaha Bošnjaka, alimi poput Hasana Kafije Pruščaka i Sudija, pjesnici poput Sabita Užičanina i Nerkesija, historičari poput Pečevija i Muvekita, intelektualci i vojskovođe poput Derviš-paše Bajezidagića, Mehmed-paše Sokolovića, Husein-kapetana Gradaščevića u doba islamskog procvata, te reformatori i narodni prosvjetitelji poput Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Safvet-bega Bašagića, Edhema Mulabdića, Osmana Đikića, Mehmeda Handžića, Huseina Đoze i mnogih drugih nakon islamske ere.

Zar nismo imali svoje Bilale, koje su mučili i stavljali na najteže muke, među koje spadaju svi oni koji su, poput Mladih muslimana, pokušali govoriti o svom narodu i njegovom identitetu; zar nismo imali mučenike i šehide koje su, poput Busuladžića i Gavrankapetanovića, ubijali i mučili na najsvirepiji način; zar nam Allah nije slao ebubekrovsku pomoć i podršku u vidu različitih znanih i neznanih vakifa; zar nismo proživjeli period izolacije i progona, kada su nam stradavali naši najmiliji i najdraži, očevi, braća, sestre, kćeri i sinovi, predstavljeni u liku Ebu Taliba i Hatidže, u Manjači, Omarskoj, Srebrenici, Žepi, Goraždu, Bihaću, Sarajevu...; zar nas Bog nije potpomogao Hamzama i Omerima, našim zlatnim ljiljanima Sedme muslimanske, Muderisovih boraca, i svih ostalih patriotskih jedinica; zar nismo prošli kroz sve one mekanske patnje i teškoće, koje su zadesile i Božijeg Poslanika tokom jedne decenije djelovanja u Meki?!

Jesmo li konsolidirali redove, ojačali i postali respektabilna medinska pobratimljena zajednica, pred kojom se smiješi svijetla budućnost, iako teška i dosta krvava, ali puna nade?

Da li su stasali osviješćeni i probuđeni lideri i predvodnici, koji su spremni i sposobni da bošnjački narod povedu u duhovnu hidžru iz mekanske u medinsku eru?

Imamo li dovoljan broj mladih, perspektivnih i samopouzdanih intelektualaca, koji nisu podložni zapadnoj i istočnoj kolonizaciji svijesti i uma i koji prepoznaju višemilenijsku kosmičku i univerzalističku tradiciju ovog podneblja?

Jesmo li mi spremni da prihvatimo svjetlost, prosperitet i epohu duhovnosti koju sa sobom donosi medinska era, te da odbacimo džahilijet, mrak, neznanje, munafikluk, nepotizam, korupciju, nemoral, veličanje nesposobnih i nipodaštavanje sposobnih, sve što karakterizira mekansku eru?

I, konačno, da li smo spremni da, poput ensarija i muhadžira, udarimo istinske temelje pobratimstva, jedinstva i sloge, te ustupimo dio vlastitog dobra, užitka i prosperiteta svojoj braći u vjeri, napuštajući one uskogrude, egoističke, stranačke, rodbinske, parcijalne i materijalističko-dunjalučke interese, u cilju građenja istinske medinske zajedinice, Muhammedovog, s.a.v.s., ummeta, muslimanskog bratstva, islamskog jedinstva, bošnjačkog prosperiteta?

Ukoliko potvrdno odgovorimo na sve gore navedene konstatacije i pitanja, ne treba zaboraviti da nakon toga dolaze: Bedr, Uhud, Hendek, Hunejn, i mnoge druge duhovne i fizičke bitke i bojišta malog i velikog džihada, što predstavlja uvjet za izgradnju svega onoga što smo gore napomenuli.