Tragom legende o narodnom junaku Muji Hrnjici iz Velike Kladuše: HERKULEZ LJUTE KRAJINE!

Jedna od od mnogobrojnih narodnih predaja, koje se i danas prepričavaju po Ljutoj krajini, kazuje kako je Gorska vila svojim mlijekom zadojila Muju, a brata mu Halila rosom pored Kladušnice, od čega je prvi dobio nadnaravnu snagu i junaštvo, a drugi nesvakidašnju mušku ljepotu.

Ponad Velike Kladuše starograditeljskom ljepotom pažnju plijeni nadaleko poznata kula Muje Hrnjice.

Srasla sa srednjovjekovnom tvrđavom, predstavlja prepoznatljiv simbol ovog krajnjeg sjeverozapadnog dijela naše domovine. Kroz povijest ovog krajiškog grada, koji se prvi put pominje pod imenom Cladosa 30. oktobra 1280. godine, kula je dijelom obrušavana i dograđivana, ali njen autentični prvobitni izgled ni do danas neimari nisu uspjeli “vrariti”, uostalom kao mnogo toga koje pripada historiji.

No, o historiji grada i njegove tvrđave možda nekom drugom prilikom, a ovog puta u fokusu našeg intersovanja su narodne perdaje koje se vezuju za legendarnog krajiškog junaka i njegovu kulu.

GORSKA VILA

Helem, Visoka ili Cazinska krajina (smještena na takozvanom rogu Bosne čija se površina proteže od Velike Kladuše do Cazina u graničnom pojasu rijeke Une), poznata i kao Ljuta krajina, iznjedrila je jednog od najvećih narodnih junaka – Muju Hrnjicu. O ovom glasovitom junaku ispjevane su mnoge epske pjesme, a narodne predaje o njemu zadiru u svijet mistike i čuda.

Jedna od predaja Muju i brata mu Halila dovodi u vezu sa Gorskom vilom “koja je prvog zadojila svojim mlijekom, a drugog rosom pored rijeke Kladušnice”. Nadalje legenda veli kako je Mujo od toga zadobio veliku snagu i junaštvo, a Halil nesvakidašnju mušku ljepotu.

Za Gorsku vilu predaja kazuje kako je zajedno sa ljutim krajišnicima branila Kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda ostala njegovom zaštitnicom. Upravo stoga stari grad se naziva vilinskim, kao i onaj u obližnjem Vrnograču. Sve to govori o snažnom uticaju vilinskog kulta u Ljutoj krajini, ali i drugim dijelovima naše domovine u njenoj davnoj prošlosti.

JUNAK BEZ PREMCA

Birvaktile, u ovim krajevima velikokladuški junak smatrao se najjačim čovjekom na svijetu. Ono što je bio Herkules za antički svijet, to je bio Mujo Hrnjica za Ljutu krajinu. Nadahnute njegovim junaštvom majke su davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao krajiški gazija.

U Maloj Kladuši, po pričanju mještana, i danas se može vidjeti otisak potkovice Mujinog konja Đogata na stijeni iznad Kladušnice koju narod naziva Ploča, što je uostalom i narodni naziv za konjsku potkovicu. Iz te stijene “ključa” izvor sa kojeg se nekada uzimala voda za “salijevanje strahe” zbog vjerovanja da je strah nastao od najvećeg junaka ovih krajeva.

Jedna od predaja kazuje kako je velikokladuški Mujo nosio uza se hamajliju načinjenu od devet zrna pšenice. Držao ju je na desnoj strani tijela, a štiila ga je od svakog zla. Legenda nadalje veli da su za to saznali i njegovi neprijatelji, te su se poslužili prevarom da mu je oduzmu. Ukradena mu je dan prije pogibije. Međutim, duh krajiškog junaka ostao je da žćivi do današnjeg dana. Helem, krajiški junak je preselio, nikamo drugdje nego u – legendu!

ANEGDOTA O ZECU

Osim što su predaje protkane mistikom, postoje i one koje nose u sebi karatker anegdote ili romanitike. Jedna od takvih veli da onaj ko se napije vode sa Hrnjičinog bunara neće moći otići iz grada. Ako gdje i ode, čežnja će ga vratiti ma gdje god da ode.

Zanimljiva je i anegdota o tome, kako su ljudi predvidjeli da će od dječaka Muje Hrnjice postati vrijedan Krajišnik i neustrašiv junak. Kada su ga prvi put poslali da čuva ovce, pa kada je navečer, dotjeravši stado sa ispaše, u naručju je nosio živog zeca, te se “požalio”: “Evo vam ovo malo, nemirno janje… Stalno mi je bježalo iz ovaca, jedva sam ga skolio!”