U dovi nema posrednika

 

Kur’an casni naglašava da izmedu covjeka i Allaha Uzvišenog nema posrednika. To je jedan od temeljnih islamskih principa. Dakle, svaki covjek se može direktno, bez posrednika, dovama obracati Uzvišenom Allahu.

U Kur’anu se nalazi ovaj ajet: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli. (El-Bekare, 186)

Evidentno je da Kur’an nalaže Poslaniku, a.s., da na pitanja koja mu budu postavljana uvijek kaže: Kul! – Reci!, kako bi se time skrenula pažnja na to da je Poslanik samo objekt primanja Objave. Medutim, ovdje je situacija drugacija. Ovdje se uz termin robovi spominje direktan odgovor na njihov poziv (dovu). Nije receno: “Reci im: – Ja sam blizu”, nego je Svevišnji Sobom preuzeo odgovor Svojim robovima cim su Ga zamolili kazavši: “Ja sam blizu, odazivam se dovi molitelja kad Me zamoli.” Time se htjelo naglasiti da je dova direktna veza izmedu covjeka i njegovog Gospodara. U toj vezi nema posrednika.
Ovaj ajet izliva u srce vjernika sladak poziv, prisnu ljubav, smirujuce zadovoljstvo, pouzdanje i uvjerenje, tako da vjernik živi od toga u zadovoljstvu Uzvišenog, s osjecajem sigurnosti i cvrsto odlucan, blizu poziva,. U okviru tog dragog druženja, te mile blizine, tog nadahnutog uslišavanja molbe, Allah usmjerava svoje robove da udovolje Njegovom pozivu i vjeruju u Njega jer ce ih to odvesti na Pravi put, uputu i dobro.

Dova i kategorije onih koji uce dovu
Kur’an casni istice da, kada je u pitanju odnos ljudi prema dovi, postoje razlicite kategorije ljudi. Tako npr. u suri El-Bekare veli: Ima ljudi koji govore: “Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu!” Takvi na onom svijetu nece imati ništa. A ima i onih koji govore: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sacuvaj nas patnje u ognju!” Njih ceka nagrada koju su zaslužili, a Allah brzo svida racune. (El-Bekare, 200-202)
Ovaj tekst odslikava dvije kategorije ljudi. Preokupacija prve grupe orijentisana je iskljucivo na ovaj svijet. Oni žude za ovim svijetom, zaokupljeni su njime. Spominju ga cak i kada se molbom obracaju Allahu, jer je to jedina njihova preokupacija i jedini sadržaj koji popunjava njihovu prazninu, okružuje njihov svijet i zatvara ga. Njima Allah ponekad i podari udio na ovom svijetu – ako to on odredi – ali na drugom svijetu oni nemaju nikakvog udjela!
Druga kategorija ljudi je širokih vidika i vecih duša. Oni su u kontaktu s Allahom. Oni žele dobra ovoga svijeta, ali pri tom ne zaboravljaju ni udio na onom svijetu. Oni kažu: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sacuvaj nas patnje u ognju!” Oni od Allaha traže dobro i na ovom i na onom svijetu. Ne odreduju vrste dobra. Taj izbor ostavljaju Allahu. Allah bira ono što je za njih dobro, a oni su tim izborom zadovoljni. Oni imaju siguran udio.
Poznati hadiski ucenjak imam En-Nevevi, u svom djelu posvecenom dovama i zikrovima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koje je naslovio El-Ezkar, navodi predaju koju bilježe veliki hadiski autoriteti Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika, mladica koji je dugo vremena proveo u Poslanikovoj kuci, s obzirom da ga je majka stavila na raspolaganje Poslaniku, s.a.v.s., kada je prispio u Medinu. U toj predaji Enes, r.a., kaže: “Dova koju je Poslanik, s.a.v.s., najviše ucio je: Allahumme atina fi-d-dun’ja haseneten ve fi-l-ahireti haseneten vekina ‘azabe-n-nar! – Gospodaru naš, podari nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sacuvaj nas patnje u ognju!”

Kako da dova bude primljena?
Islamski ucenjaci spominju da za primanje dove postoje uvjeti i pravila, koji se moraju uzeti u obzir ukoliko covjek želi da mu dova bude uslišana. Tu, prije svega, spada cvrsto vjerovanje u Allaha Uzvišenog i iskreno obracanje Njemu.
Kur’an na više mjesta istice da Allah prima molbe ljudi, onda kada Mu se, u teškim životnim situacijama, iskreno obrate. Zbog te iskrenosti njihove molbe bivaju uslišene. Iz toga proizlazi da dova onih koji nisu iskreni nece biti uslišena.
Prva pretpostavka iskrenosti je postojanje stabilne veze izmedu covjeka (roba) i njegovog Stvoritelja (Rabba). Te veza manifestira se njegovim prihvatanjem Božijih zapovijedi i zakona. Ukoliko covjek, u prakticnom životu, prihvata i poštuje te zakone – onda je veza sa Stvoriteljem uspostavljena. U tom slucaju molbe koje on upucuje svome Gospodaru bivaju uslišene.
Medutim, ukoliko neko ne uvažava niti slijedi Božije odredbe i zakone, onda je njegova veza sa Stvoriteljem prekinuta. A slati molbe putem prekinute veze je uzaludno!
U tom kontekstu su i sljedeca dva hadisa:
Muslim i Tirmizi prenose od Ebu Hurejrea da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., spomenuo covjeka koji je krenuo na dug put. Na tom napornom putu njegova kosa je postala neuredna a tijelo i odjeca prekriveni prašinom. Suocen s nedacama i opasnostima puta covjek je podigao ruke prema nebu moleci: “Ja Rabb! Ja Rabb! – Gospodaru! Gospodaru!” – A negova hrana i pice su haram (nedozvoljeni)! Njegova odjeca je na haram nacin stecena! On se hrani haramom!!! Pa kako da takvoj osobi dova bude uslišana?!
Poznati ashab, S’ad b. Ebi Vekkas, r.a., jednom je prilikom zamolio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da moli za njega kako bi njegove dove bile primljene kod Allaha, dž.š. Poslanik mu je odgovorio: “Neka hrana koju jedeš bude halal i na pošten nacin stecena, pa ce ti dove biti primljene!”
Dakle, i u jednom i u drugom slucaju vidimo da Allahov Poslanik upucuje na pridržavanje Allahovih normi i propisa u životu. Spominjanje hrane koju covjek jede, uz naznaku da ona treba biti dozvoljena i na pošten nacin zaradena, od suštinskog je znacaja jer covjek jeduci hranu održava svoj život. Da bi molbama bilo udovoljeno covjek se mora cuvati zabrana (harama) koje je odredio šerijat. Na taj nacin on potvrduje svoju iskrenost i odanost vjeri.
Ovdje je svakako korisno spomenuti dogadaj u vezi s poznatim sufijom Ibrahimom ibn Edhemom. Jednom prilikom on je otišao na pijacu u Basri i ljudi su se, kada su ga prepoznali, okupili oko njega i upitali ga: “Ibrahime, mi cinimo dove, ali nam se one ne primaju! Možeš li nam objasniti zašto je tako?” On im je odgovorio:
“Vaš dove se ne primaju jer su vaša srca višestruko umrtvljena: tvrdite da ste spoznali Allaha, ali ne izvršavate svoje obaveze prema Njemu; govorite da volite Allahovog Poslanika, ali ste ostavili njegov sunnet; smatrate da je smrt istina, ali se za nju ne pripremate; vjerujete da je Džennet istina, al’ se za njeg slabo spremate; uvjereni ste da je Džehennem istina a opet od njeg ne bježite; kada se probudite iz sna preokupirani ste tudim manama, a zaboravljate svoje!”
Drugo što treba spomenuti kada se govori o primanju dove odnosi se na nacin i vrijeme u kojem se dova uci. Dova se mora uciti odlucno i s uvjerenjem da ce biti uslišana. Poslanik, s.a.v.s., u tom pogledu kaže:
“Allahu dovu upucujte s cvrstim uvjerenjem da ca vam dovu uslišati! Znajte da Allah ne prima dovu covjeka cije je srce nemarno i rasijano!”
Dova se može uciti u svako vrijeme, ali se treba koristiti prilikama za koje znamo, na osnovu odredenih hadisa, da je poželjno u njima doviti. O tome je govorio poznati autoritet imam Ebu Hamid el-Gazali, u svom kapitalnom djelu Ihjau ‘ulumi-d-din. On kaže:
“Dova ima deset adaba (ono što je lijepo ciniti):
1. da se traži odabrano vrijeme kao što je Dan Arefata, mjesec ramazan, džuma (petak), zadnja trecina noci, vrijeme pred zoru itd.;
2. da se iskoriste posebne prilike kao što su sedžda (dok je covjek na sedždi), sudar dvije vojske, spuštanje kiše, vrijeme dok se uci ikamet, kao i poslije njega (prije stupanja u namaz), takoder i stanje srcane omekšanosti;
3. okretanje prema kibli s podignutim rukama (otvorenim dlanovima prema nebu). Na kraju dove lijepo je potrati rukama po licu;
4. spustiti glas da bude izmedu poluglasnog govora i šaputanja;
5. nastojati da se prvenstveno uce dove koje su prenesene tradicijom (ed-da’vat el-me’surat);
6. dovu treba ciniti skrušeno i ponizno, u nadi i strahu, jer Allah, dž.š., kaže: Molite Gospodaru svog skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)! (El-A’raf, 55) Takoder, Svevišnji je rekao, opisujuci neke Svoje odabranike cije su dove primljene: Oni su se trudili da što više dobra ucine i molili su nam se u nadi i strahu, i bili su prema nama ponizni (El-Enbija’, 90);
7. prilikom ucenja dove odlucno tražiti, uz cvrsto uvjerenje, da ce dova biti uslišana;
8. biti krajnje uporan u cinjenju dove. Lijepo je jednu dovu ponoviti tri puta;
9. zapoceti dovu zahvalom Allahu, dž.š., i salavatom na Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To uciniti i na kraju dove;
10. pokajati se (tevbu uciniti), vratiti tude hakove, zatražiti halala od onih kojima je nepravda ucinjenja i istinski se okrenuti Allahu. To je suštinsko i najvažnije kada je u pitanju primanje dove.”
Vjernik treba biti ustrajan u ucenju dove i ne ocajavati ukoliko dova ne bude odmah uslišana. O tome koliko covjek treba biti ustrajan u tome svjedoce sljedeci hadisi Allahovog Poslanika:
Buharija i Muslim prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Prima se dova svakom od vas ukoliko ne žuri i ne govori: – Cinio sam dove, ali mi nisu primljene!”
Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Covjekova dova biva primljena, osim u slucaju molbe za neki grijeh, prekid rodbinske veze ili kada se traži da se molbi udovolji odmah. Neko upita: – Božiji Poslanice, šta to znaci da neko traži da mu bude brzo udovoljeno? Vjerovjesnik, a.s., odgovori: – To je da doticni kaže: Molio sam i molio i nisam primijetio da mi je molba primljena, pa onda prestane da moli.”
Takoder, važno je imati u vidu da covjeku nije poznato na koji nacin ce biti primljena njegova dova. To najbolje odslikava hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Nijedan musliman nece moliti za nešto što nije grijeh i cime se ne prekidaju (remete) rodbinske veze a da mu Allah, dž. š., nece zbog te dove dati jedno od troje:
1. primit ce mu dovu tako što ce mu dati na dunjaluku ono za što je molio; 2. ili ce mu odgoditi ono za što moli pa mu to dati na Sudnjem danu; 3. ili ce zbog te dove od njega otkloniti neku nesrecu i belaj.”
Molim Allaha Uzvišenog da budemo oni koji mnogo uce dove ugledajuci se pri tome na Allahovog odabranika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., koji je cesto ucio ovu dovu: “Allahu, udalji od mene grijehe moje onako kako si udaljio istok od zapada! Alllahu, ocisti me od grijeha onako kako je bijela odjeca ocišcena od necisti. Allahu, grijehe moje operi vodom, snijegom i pljuskom!”
www.novihorizonti.net