Učinio sam sve što sam mogao da pomognem vjeru

Kada je do Salahuddina doprla vijest o tome da se krstaši spremaju i grupišu kako bi povratili Kuds pod svoju kontrolu nakon što su iz njega protjerani, a među vojnim zapovjednicima muslimanske vojske zavladala neodlučnost, oklijevanje i nesigurnost u pogledu odbrane Kudsa od novih napada, Salahuddin je osjećao tjeskobu u grudima i bojazan da Kuds ne padne ponovo u ruke krstaša.

Ibn Šedid mu tada reče: “Palo mi je nešto na pamet i mislim da bi moglo biti itekako korisno, ako Bog da.” Salahuddin ga upita: “A šta to?” Kadija Ibn Šedid reče: “Odanost i privrženost Uzvišenom Allahu, iskreno pokajanje i pouzdanje u Njega u ovim teškim vremenima.” Salahuddin mu na to reče: “Šta konkretno da uradimo?” Kadija odgovori: “Danas je petak, kada kreneš na džumu, okupaj se, a zatim klanjaj kao i obično u Mesdžidui-Aksa’ u, mjestu gdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, doživio Isra’. Udijeli sadaku nekome kome je potrebna a znaš da je plemenit i pouzdan, ali je sakrij od pogleda ljudi.

Zatim klanjaj dva rekata između ezana i ikameta, i u sebi prouči dovu: ‘Gospodaru moj , iskoristio sam sve ovozemaljske mogućnosti da pomognem Tvoj u vjeru i nije mi ostalo ništa drugo do privrženost Tebi, čvrsto držanje za Tvoje uže i oslanjanje na Tvoju milost. Ti si mi dovoljan i divan li si Ti zaštitnik.’ Allah je Plemenit i neće te napustiti u ostvarenj u tvoj ihciljeva.”

Ibn Šedid dalje pripovijeda: “Učinio je Salahuddin sve to, a ja sam klanjao pored njega dok je klanjao dva rekata između ezana i ikameta. Vidio sam da mu, dok je bio na sedždi, suze teku niz prosijedu bradu, a zatim i na sedžadu na kojoj je klanjao. Nisam, doduše, čuo šta uči. Pred kraj toga dana počele su nam stizati radosne vijesti o razmiricama u redovima krstaša. Zatim su vijesti postajale sve sigurnije da se zaista razilaze o pitanju ponovnog napada. Na kraju, odlučili su da odustanu od napada na Kuds.”

Riznica mudrosti muslimanskih velikana