Zajednička dova nakon namaza – sunnet ili bid'at?

Šejh Sulejman b. Sihman rhm., u djelu „el-Dija' el-Šarik“, 2/25., kaže: „Što se tiče učenja dove nakon preklanjanog namaza – putem riječi i zikrova koji su potvrđeni sahih hadisima, bez dizanja ruku pri svemu tome (jer nema sahih predaja po pitanju učenja dove nakon namaza s podignutim rukama, op.prev.), kako nam se to inače opisuje u Sahihajnu, i u ostalim hadiskim zbirkama – šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., nije ljude odvraćao od toga, niti je iko od njegovih sljedbenika to činio. Tako niko od sljedbenika hadisa nije postupao! Ako su bile u pitanje dove – putem riječi i zikrova koji nam nisu potvrđeni sahih hadisima – kao što to čine neki ljudi danas – šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., nam o tome kaže sljedeće:

„El-hamdu lillah; Poslanik s.a.w.s., nije dovio zajedno sa džematlijama nakon klanjanja pet dnevnih namaza, kako to praktikuju neki ljudi danas nakon sabaha i ikindije namaza. Takvo što se ne prenosi od nikoga, niti je takvo što mustehabbom smatrao iko od imama mezheba. 

Oni što prenose da je imam Šafija rhm., takvo postupanje smatrao mustehabbom – pogriješili su u pripisivanju toga stava njemu. Njegove riječi, koje stoje u njegovim djelima, negiraju takvo što. Isti je slučaj i sa imamom Ahmedom rhm., i ostalim učenjacima – to nisu smatrali pohvaljenim-mustehabbom. 

Jedan dio sljedbenika imama Ahmeda i imama Ebu Hanife su smatrali mustehabbom učenje dove nakon sabaha i ikindije namaza, rekavši: „To je zbog toga što poslije sabahskog i ikindijskog farza nema više namaza koji se klanjaju – što će se nadomjestiti učenjem dove“. 

Jedan dio sljedbenika imama Šafije rhm., i ostalih smatraju da je mustehabb i pohvaljeno učiti dovu nakon svih pet dnevnih namaza – ali su, i pored ovoga, svi oni složni na tome da se neće negirati onome koji ovu dovu ne bude praktikovao, a ko mu bude negirao – taj griješi, uz opštu saglasnost sve uleme, jer se radi o nečemu što nije propisano – niti je vadžib, niti je mustehabb – na datom mjestu, tako da je onaj ko se ljuti nekome zbog neučenja ove dove preči toga da se njemu takvo postupanje negira i da se njemu ljuti. Onaj koji istrajava na ovom djelu – njemu se treba negirati taj postupak, jer nije šeri'atski istrajavati na nečemu na čemu Poslanik s.a.w.s., nije istrajavao prilikom klanjanja pet dnevnih namaza. Takvo postupanje je mekruh.

To je isto kao da čovjek istrajava na učenju dove prije stupanja na namaz, ili da stalno uči kunut-dovu na prvom reka'atu, ili na svim pet vakti namaza, ili da stalno uči na glas „subhaneke“ prilikom stupanja na namaz itd.. Sve navedeno je mekruh-loše. 

Kunut-dovu na svih pet dnevnih namaza je Poslanik s.a.w.s., praktikovao ponekad, i Omer r.a., bi znao ponekada proučiti „Subhaneke“ na glas, i neki čovjek je, klanjajući za Poslanikom s.a.w.s., učio isto to naglas, na čemu ga je potvrdio Allahov Poslanik s.a.w.s.. Nije pravilo da će se stalno praktikovati ono što se je za vrijeme Poslanika s.a.w.s., praktikovalo ponekada! 

Ako će, poslije namaza, imam i džematlije, zajedno, proučiti dovu, nekada za nešto, to se neće smatrati kontriranjem Sunnetu Poslanika s.a.w.s., i to nije poput onoga koji stalno istrajava na datom činu. 

Sahih hadisi nas upućuju na to da je Poslanik s.a.w.s., učio dove na kraju namaza – ali prije predaje selama, što je i od ostalih tražio da čine, kako smo to na drugom mjestu detaljnije pojasnili, spominjući sve hadise po tom pitanju kao i ono što neistomišljenici smatraju da su im dokazi po ovom pitanju. 

Osoba dok je u namazu ona se obraća i razgovara sa Allahom dž.š., pa kada predadne selam ona prekida sa tim obraćanjem i razgovorom. Poznato je da je molitva molbenika, upućena Gospodaru u trenucima razgovora sa Njime, primjerenija nego li onda kada Mu se uputi nakon prekida razgovora sa Njime, kao što je primjerenije da osoba zamoli kralja ili nekog sličnog njemu u momentu dok mu se lično obraća licem okrenut prema njemu, nego li da mu se zamoli za nešto u momentu kada se okrene od njega.“ 

(Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 22/512.; Ikametul-Delil 'ala Ibtalil-Tahlil, 2/400.; el-Fetava el-Kubra, 2/215.; Kutub ve Resa'il ve Fetava Ibni Tejmijje fil-Fikhi, 22/512.)

——————— 

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: 

„Što se tiče zajedničke dove nakon namaza, od strane imama i džematlija, takvo što, od Poslanika s.a.w.s., niko ne prenosi.

Ono što se od Njega s.a.w.s., prenosi jeste to da je rekao ashabu Mu'azu r.a., da na kraju svakog namaza (dubure kulli salah), prouči: 

„Allahumme e'inni 'ala zikrike ve šukrike ve husni 'ibadetike“ – „Gospodaru moj, pomogni me u tome da Te spominjem, da Ti se zahvaljujem i da Ti na najljepši mogući način robujem!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1524.)

Dubur od nečega je njegov zadnji dio, što se također može odnositi i na ono što slijedi nakon preklanjanog namaza, kao što se kaže u ajetu: 

وَمِنَ اللَّيْلِ فَسَبِّحْهُ وَأَدْبَارَ السُّجُودِ 

„i veličaj Ga noću, i poslije obavljanja molitvi“. (Kaf, 40.)

Nekada se riječ „dubur“ može odnositi i na jedno i na drugo, pa su hadisi ti koji pojašnjavaju jedni druge, što će uvidjeti oni koji malo dublje istražuju navedeno i o svemu pomno razmišljaju. 

————

Op.prev.: Kao potvrdu Ibnu Tejmijinih rhm., riječi navodim predaju u kojoj Ibnu Abbas r.a., jezički i šeri'atski pojašnjava šta može značiti riječ dubur pa kaže: „Poslanik s.a.w.s., je, uzastopno, mjesec dana, na svako podne, ikindiju, akšam, jaciju i sabah namaz, učio kunut-dovu, na kraju svakog namaza (fi duburi kulli salatin), nakon što bi izgovorio: Semi'allahu li men hamideh, na zadnjem reka'atu namaza, kada je dovio protiv plemena Benu Sulejm, Ri'il, Zekvan i 'Usajje, dok su džematlije iza njega aminovale za njim – poslao im je ljude da ih pozivaju u islam, a oni ih ubiše!“ (Sahih-hasen. Sunen, Ebu Davud, br.1445.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.2746.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.618.)

عَنْ عِكْرِمَةَ عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ قَالَ قَنَتَ رَسُولُ اللَّهِ -صلى الله عليه وسلم- شَهْرًا مُتَتَابِعًا فِى الظُّهْرِ وَالْعَصْرِ وَالْمَغْرِبِ وَالْعِشَاءِ وَصَلاَةِ الصُّبْحِ فِى دُبُرِ كُلِّ صَلاَةٍ إِذَا قَالَ « سَمِعَ اللَّهُ لِمَنْ حَمِدَهُ ». مِنَ الرَّكْعَةِ الآخِرَةِ يَدْعُو عَلَى أَحْيَاءٍ مِنْ بَنِى سُلَيْمٍ عَلَى رِعْلٍ وَذَكْوَانَ وَعُصَيَّةَ وَيُؤَمِّنُ مَنْ خَلْفَهُ –  أرسل إليهم يدعوهم إلى الإسلام فقتلوهم.

—————–

Sve u svemu ovdje se radi o dvije stvari:

Prva stvar je dova koju će učiti osoba koja sama klanja namaz poput osobe koja klanja istiharu namaz i ostale namaze, i tu svoju dovu osoba može učiti ne bitno je li ona imam ili me'mum.

Druga stvar je dova koju će imam i džematlije učiti zajedno. Ovo je ono što, bez ikakve dvojbe i sumnje, Poslanik s.a.w.s., nije činio nakon preklanjanih farz-namaza, kao što se bilježi od njega da je praktikovao sve ostale zikrove. Da je tako postupao – to bi nam od njega prenijeli njegovi ashabi, a za njima tabi'ini, a zatim ostala ulema – kao što su nam prenijeli bezbroj manje bitnijih propisa u odnosu na ovaj propis.

Zbog svega navedenog, kasnija islamska ulema se razilazi po pitanju ove dove na više mišljenja pa jedni smatraju da je mustehabb učiti džematile dovu samo nakon sabaha i ikindije namaza, kako se to spominje od jednog dijela sljedbenika imama Ebu Hanife, Malika, Ahmeda i ostalih. Oni nemaju sa sobom nikakva dokaza iz Sunneta s kojim bi potkrijepili svoj stav. Ono s čime dokazuju jeste to da poslije farza, od sabaha i ikindije namaza, nema više šta da se klanja. 

Drugi smatraju da je mustehabb učiti džematile dovu nakon svih pet dnevnih namaza, dodajući i to da se ona neće učiti na glas izuzev ako se želi neko podučiti. Ovo spominje jedan dio sljedbenika imama Šafije rhm., i ostali, ali ni oni nemaju sa sobom dokaza iz Sunneta, izuzev toga što je Dova, sama po sebi, vjerom propisana, te da je dova proučena nakon namaza – bliža odazivu. 

Ovo što oni spominju – Zakonodavac je već uzeo u obzir propisujući da se dova uči u sred namaza! Dova na kraju namaza, prije nego li se završi sa klanjanjem je propisana mutevatir Sunnetom Allahova Poslanika s.a.w.s., i opštom saglasnošću svih muslimana. 

Jedan dio Selefa i Halefa su na stanovištu da je učenje dove na sjedenju, pred kraj namaza, vadžib-obaveza, obavezujući muslimane na učenje dove koja se bilježi od Poslanika s.a.w.s., koji je rekao: „Dok budete na tešehhudu-sjedenju, tražite zaštitu kod Allaha dž.š., od četiri stvari: od džehennemske patnje, od kaburske patnje, od iskušenja života i smrti, i od iskušenja Mesiha-Dedždžala.“ (Muslim)

Od Tavusa rhm., se bilježi da je rekao: „Ko ne prouči ovu dovu u namazu – neka obnovi svoj namaz!“ Ovog su stava i neke hanbelije.

U hadisu o tešehhudu i učenju et-tehijjata, od Ibnu Mes'uda r.a., stoji: „Zatim neka odabere učiti dovu koja mu je najdraža!“ (el-Mu'udžem el-Kebir, br.9776.) U ajšinom r.a., hadisu, i kod ostalih, se potvrđuje da je Poslanik s.a.w.s., na ovom mjestu u namazu dovio, i to nam potvrđuju brojni hadisi.

Primjerenost dove na tom mjestu je očita i vidna, jer je namazlija osoba koja se razgovara sa svojim Gospodarom, i sve dok je u namazu, kojeg nije prekinuo, on je u razgovoru sa svojim Gospodarom. Dakle, dova, na tom mjestu u namazu je potpuno prikladna i primjerena halu i stanju klanjača. 

Onog momenta kada se čovjek, nakon razgovora sa Allahom dž.š., okrene prema ljudima, to zasigurno nije primjereno mjesto za obraćanje i dovu. To je mjesto za zikr – veličanje i spominjanje Boga, Njegovu hvalu i pohvalu, dok dozivanje, molitva i dova bivaju samo u momentu blizine i okrenutosti prema Allahu dž.š., u namazu. Kada završimo sa svim tim – pohvala i zikr su preči za učenje.

Među ulemom ima i onih koji mustehabbom smatraju i učenje nekih dova koje nisu potvrđene sunnetom Poslanika s.a.w.s. – a nasuprot njima imamo i onih koji smatraju da nije mustehabb zadržavati se na sjedenju nakon preklanjanog namaza, i ne upotrijebljavaju propisane zikrove, već ih smatraju mekruhom i druge odvraćaju od njih. 

Ovi su pretjerali u tome što zabranjuju ljudima ono što im je propisano, dok oni prvi pretjeruju u tome što od ljudi traže da čine ono što im je više od propisanog! Vjera je tražiti od ljudi da se drže onoga što im je propisano a ne onoga što im nije propisano.

Što se tiče podizanja ruku prilikom učenja dove – od Poslanika s.a.w.s., se bilježe brojne sahih predaje po tom pitanju, a što se tiče potiranja lica nakon proučene dove po tom pitanju se bilježe dva hadisa, koji nisu jaki za dokazivanje, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 2/219.; Medžmu'ul-Fetava, 22/519.)

———————

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: 

„Hadisi koji se bilježe u Sahihima, Sunenima i Musnedima nam ukazuju na to da je Poslanik s.a.w.s., praktikovao učiti dovu na kraju namaza – prije njegova svršetka, i isto je naređivao i svojim ashabima i podučavao ih je tome, i niko nam ne prenosi predaju u kojoj stoji da je Poslanik s.a.w.s., nakon svršetka namaza, džematile učio dovu sa muktedijama koji su klanjali za njim, niti poslije sabah-namaza, niti poslije ikindije-namaza, niti poslije drugih namaza. Potvrđeno je da se On s.a.w.s., okrećao prema ashabima, kada bi sam zikrio, a i njih bi podučavao zikrovima, nakon svršetka namaza. 

U Sahihu se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., praktikovao izgovarati 3x estagfirullah i dovu: „Allahumme entes-Selam ve minkes-Selam tebarekte ja Zel-Dželali vel-Ikram“ – prije nego bi se okrenuo. 

U sahihajnu se, od Mugire b. Šu'ube r.a., bilježi da je Poslanik s.a.w.s., izgovarao: „La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh – lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve 'ala kulli šej'in kadir. Allahumme la mani'a lima e'atajt, ve la mu'utije lima mena'ate, ve la nenfe'u zel-džeddi minkel-džedd.“

U Sahihu se bilježi hadis od Abdullaha b. Zubejra r.a., u kojem se kaže: Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svršetka namaza i predaje selama, na sav glas viknuo: „La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh – lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve 'ala kulli šej'in kadir, la havle ve la kuvvete illa billah, ve la na'abudu illa ijjah, lehul-ni'imeh ve lehul-fadl ve lehul-sena' el-hasen, la ilahe illallahu muhlisine lehud-din ve lev kerihel-kafirun.“ (Sahihu Muslim, br.1371.)

U Sahihu se od Ibnu Abbasa r.a., bilježi predaja u kojoj se kaže: „Podizanje glasa pri zikru, nakon svršetka klanjanja propisanog namaza, bila je praksa ljudi za vrijeme Poslanika s.a.w.s.. Znao bih da su završili sa namazom onda kada bih to čuo!“ (Sahihul-Buhari, br.841.; Sahihu Muslim, br.1346.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.3478.; Mustahredž, Ibnu 'Avaneh, br.1636.; Musannef, Abdurrezzak, br.3225.)

Ibnu Abbas r.a., kaže: „Po tekbiru bih znao da je Poslanik s.a.w.s., završio sa svojim namazom.“ (Sahihul-Buhari, br.842.)

Ovakav je bio Sunnet Poslanika s.a.w.s., po ovom pitanju. Poznato je da je molitva molbenika, upućena Gospodaru u trenucima razgovora sa Njime, primjerenija nego li onda kada Mu se uputi nakon prekida razgovora sa Njime.“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 2/206.)

——————–

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:

„Kada su u pitanju zikr i dova nakon predaje selama ljudi se dijele na tri skupine:

1.    1.   Oni koji smatraju da imam nikako ne treba biti okrenut prema džematlijama, niti radi zikra, niti radi dove, niti radi bilo čega drugog. Dokaz za takvo postupanje im je ono što se prenosi od Selefa da su pokuđenim smatrali to da imam, nakon predaje selama, oduži sa sjedenjem okrenut prema kibli, pa su iz navedenoga razumjeli i to da imam mora odmah ustati sa svoga mjesta, a nisu znali da se imamovskim okretanjem prema džematlijama, nakon svršetka namaza, kao što je to Poslanik s.a.w.s., činio, postiže ono što se malo prije spomenulo. Ovako postupaju neki od sljedbenika imama Malika rhm.

1.    2.   Oni koji smatraju da, nakon predaje selama, imam i džematlije trebaju doviti zajedno. Među njima ima onih koji smatraju da se tako treba postupati na svih pet vakti namaza, a ima i onih koji smatraju da se tako treba postupati samo nakon sabaha i ikindije namaza, kako se to spominje kod nekih šafija i hanbelija i ostalih. 

Oni za ovaj svoj stav nemaju nikakva dokaza iz Sunneta Poslanika s.a.w.s.. Najčvršće za šta se pridržavaju su im uopšteni izrazi ili analogija, poput riječi jednih od njih koji kažu – poslije sabahskog i ikindijskog farza nema propisanih namaza koji bi se klanjali pa je u tom momentu mustehabb učiti dovu. 

Ono što je opšte-poznato jeste to da Sunnet Poslanika s.a.w.s., koji je pritvrđen, koji je sahih čak i mutevatir – nije u potrebi za opštim izrazima (mudžmel), niti za analogijom (kijas).

Što se tiče riječi Ukbe b. Amira r.a., da mu je Poslanik s.a.w.s., rekao da uči suru el-Felek i suru el-Nas na kraju svakog namaza – to znači nakon svršetka namaza.

Što se tiče hadisa Ebu Umame r.a., u kojem stoji da je Poslanik s.a.w.s., bio upitan: Koja dova je naj-kabulnija? Poslanik s.a.w.s., reče: „Dova koja se prouči u sred zadnje trećine noći i na kraju farz-namaza“ – ne smije se reći da se ovo odnosi samo na ono što slijedi nakon predaje selama, već se odnosi i na ono što se uči prije predaje selama. 

Ako se bude reklo: Ono se odnosi na ono što se uči i prije i poslije selama – to opet ne znači da je sunnet da imam i džematlije uče džematlijsku dovu nakon predaje selama, isto kao što se takvo što ne razumije ni prije predaje selama. 

Ako bi svako, sam za sebe, dovio, nakon predaje selama, to se ne bi kosilo sa Sunnetom Poslanika s.a.w.s..

Poslanikove s.a.w.s., riječi upućene Mu'az b. Džebelu r.a.: Nemoj izostaviti, a da na kraju svakoga namaza ne proučiš: „Allahumme e'inni 'ala zikrike ve šukrike ve husni 'ibadetike“ – „Gospodaru, pomogni me u sjećanju na Te, u zahvali Tebi, i u ljepoti robovanja Tebi“ – mogu se odnositi na dovu koja se uči prije predaje selama a i poslije predaje selama kako smo malo prije to pojasnili.

Mu'az r.a., je klanjao namaz kao imam svome plemenu, isto kao što je i Poslanik s.a.w.s., bio imam; Poslanik s.a.w.s., ga je slao u Jemen kao vjero-učitelja – pa da je prije spomenuta dova bila zajednička za imama i džematlije, kao što je slučaj sa kunut-dovom, reklo bi se: „Allahumme e'inna 'ala zikrike ve šukrike ve husni 'ibadetike!“ – „Gospodaru, pomogni nas u sjećanju na Te, u zahvali Tebi, i u ljepoti robovanja Tebi“. 

1.    3.   S obzirom na to da je prethodna dova spomenuta u jednini – iz toga se razumije da nije propisano imamu i džematlijama da tu dovu uče džematile u množini.

Navedeno će nam bolje pojasniti predaja koja se bilježi u Sahihu od Berra'a b. Aziba r.a., u kojoj stoji: Kada bi klanjali iza Poslanika s.a.w.s., voljeli smo da stanemo na njegovu desnu stranu, kada bi se okrenuo prema nama – pa kaže: Čuo bih ga kako uči: „Rabbi kini azabeke jevme teb'asu 'ibadeke“ – Gospodaru moj, sačuvaj me od Tvoje kazne na dan kada budeš oživio robove Tvoje!“ 

Ovo je Poslanikova s.a.w.s., dova izrečena u jednini, kao što je slučaj i sa prijašnjim Mu'azovim r.a., hadisom, a obojica su bili imami!

U ovoj predaji se spominje to da se Poslanik s.a.w.s., okretao prema džematlijama i da nije dovio u množini – već u jednini!

Prethodni hadis od Mu'aza r.a., se, u knjigama propisa, spominje u poglavlju dova koje se uče prije predaje selama, što je u skladu sa ostalim predajama, kako se to da primjetiti kod imama Muslima i u tri Sunena. Od Ebu Hurejre r.a., se bilježi da je rekao: „Kada neko od vas završi sa zadnjim tešehhudom neka zatraži utočišta kod Allaha dž.š., od četiri stvari: od džehennemske patnje, od kaburske patnje, od iskušenja života i smrti, i od fitne Mesiha-Dedždžala!“ (Pogledaj: el-Fetava el-Kubra, 2/213.)

——————-

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže:

„Što se tiče učenja dove sa strane imama, odmah nakon predaje selama, okrenut prema kibli ili zajedno sa džematlijama – to nikako nije bila praksa Poslanika s.a.w.s., niti se to od njega prenosi niti sahih niti hasen putem. Smatrati da se dova poslije namaza uči nakon sabaha i ikindije namaza – to nije činio ni on s.a.w.s., niti iko od njegovih halifa, niti je tome upućivao svoj Ummet. U pitanju je istihsan – smatrao ga ko ga smatrao – kao vid zamjene za sunnete koji se ne klanjaju poslije sabahskog i ikindijskog farza, a Allah najbolje zna. 

Većinu dova, vezanih za namaz, Poslanik s.a.w.s., ih je praktikovao i učio u namazu, što je i primjereno namazliji, koji je okrenut svome Gospodaru, obraćajući Mu se sve dok je u namazu. Kada se predadne selam – prekida se taj razgovor, i to stanje i ta blizina prestaju – pa kako ostaviti dovu i molbu u trenucima razgovora, okrenutosti i blizine s Njime, da bi Mu se pomolili nakon što okrenemo leđa od Njega. Nema sumnje da je prva situacija preča i primjerenija klanjaču!

Ovdje treba napomenuti i to da kada namazlija završi sa svojim namazom, i zikr Allahu dž.š., učini putem tehlila, tesbiha, tahmida, tekbira i ostalih propisanih zikrova nakon namaza – mustehabb mu je da donese salevat na Poslanika s.a.w.s., nakon toga, i da prouči dovu za šta hoće – s naznakom da se ta dova uči zbog ibadeta proučenog zikra, a ne zbog ibadeta preklanjanog i završenog namaza! 

Svako onaj koji Allaha dž.š., bude spominjao i hvalio, i salevat na Poslanika s.a.w.s., bude donio – mustehabb mu je da nakon toga prouči dovu, kako se to potvrđuje u predaji Fedale b. Ubejda r.a., u kojoj stoji: „Kada neko od vas bude preklanjao namaz, neka otpočne sa hvalom i pohvalom na Allaha dž.š., zatim neka donese salevat na Poslanika s.a.w.s., a zatim neka dovi za šta hoće!“ (Sahih, Tirmizi)“ (Pogledaj: Zadul-Me'ad, 1/248.)

——————

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: 

„Poglavlje: Ashabi su nam prenijeli i opisali i ono šta Poslanik s.a.w.s., nije radio: Ono što Poslanik s.a.w.s., nije radio se dijeli na dvije vrste, i obije te vrste su njegov Sunnet. 

U prvu vrstu spada sve ono za šta su ashabi r.a., izjavili da ga Poslanik s.a.w.s., nije činio kao što je slučaj sa šehidima Uhuda koje Poslanik s.a.w.s., nije gasulio, niti im je klanjao dženazu, ili kao što je slučaj sa Bajram-namazom koji se klanjao bez ezana, bez ikameta i bez ikakva druga pozivanja, ili kao što je slučaj spajanja dva namaza bez činjenja tesbiha između njih, ili pak na kraju njih itd.. 

U drugu vrstu spada sve ono što nam ashabi r.a., nisu prenijeli – jer da je Poslanik s.a.w.s., išta od toga radio – to bi ih zaintrigiralo i imalo bi razloga da nam većina njih ili makar neko od njih prenese, sahih putem, išta od toga – ali s obzirom na to da nam niko od ashaba ne prenosi ništa po tom pitanju, niti se išta od toga na bilo kakvom skupu desilo – onda je sve to znak tome da takvo što nije ni postojalo poput poslanikovog s.a.w.s., ne izgovaranja nijjeta prije stupanja na namaz, i poput poslanikovog s.a.w.s., ne učenja džematlijske dove nakon preklanjanog namaza u smislu da on uči dovu okrenut prema džematlijama koji aminuju na njegovu dovu, stalno, nakon sabaha i ikindije namaza, ili nakon svih namaza, i poput poput poslanikovog s.a.w.s., ne dizanja ruku, svakoga dana, na sabah namazu, nakon podizanja sa ruku'a drugoga rekata, radi učenja kunut-dove: Allahumme-hdina fimen hedejt… učeći je na glas, dok ostale džematlije izgovaraju amin na tu dovu. 

Nemoguće je da je Poslanik s.a.w.s., sve navedeno praktikovao a da nam takvo njegovo s.a.w.s., postupanje ne prenese niko – niti dijete, niti odrasla osoba, niti čovjek, niti žena – a da je kakvim slučajem istrajavao na praktikovanju spomenutog djela na taj način da ne bi ni jednoga dana preskočio a da navedeno djelo ne bi praktikovao. 

Poslanik s.a.w.s., se ne bi kupao zbog noćenja na Muzdelifi, niti zbog bacanja kamenčića, niti zbog oproštajnoga Tavafa, niti zbog namaza za kišu, ili zbog namaza radi pomračenja sunca. 

Iz svega navedenog se razumije to da je smatrati sve spomenuto pohvaljenim i mustehabbom – kontra Sunnetu Poslanika s.a.w.s., zbog toga što je izostavljanje nečega od strane Poslanika s.a.w.s., Sunnet – isto kao što je i praktikovanje nečega od strane Poslanika s.a.w.s., Sunnet, pa ako mi budemo pohvaljenim smatrali ono što je Poslanik s.a.w.s., izostavljao i nije ga praktikovao, isto je kao i da izostavljamo ono što je Poslanik s.a.w.s., činio i praktikovao. Nikakve razlike između to dvoje nema!

Ako bude rečeno: Odakle vama to da Poslanik s.a.w.s., nije nešto činio; ako se nešto ne prenosi od njega to ne mora odmah značiti i to da takvo što nikako nije postojalo!?

Postavljanje ovakvog pitanja je znak velike udaljenosti od poznavanja i spoznaje Sunneta Muhammeda s.a.w.s., i onoga na čemu je on bio. 

Kada bi ovo pitanje bilo ispravno i prihvaćeno onda bi neko mogao smatrati pohvaljenim i mustehabbom da se uči ezan za teravih-namaz, rekavši: odakle vam to da se ovako što ne prenosi; drugi bi smatrao pohvaljenim i mustehabbom to da se treba kupati za svaki namaz, rekavši: odakle vam to da se ovako što ne prenosi; treći bi smatrao pohvaljenim i mustehabbom da se nakon proučena ezana ljudima glasno vikne – Allah vam se smilovao, rekavši: odakle vam to da se ovako što ne prenosi; četvrti bi smatrao pohvaljenim i mustehabbom da se hatib obuče u crno i da se na minber penje uz glasove ljudi, i da muezzini viču na sav glas kad god se Allah ili Poslanik spomene, džematile ili posebno, rekavši: odakle vam to da se ovako što ne prenosi; peti bi smatrao pohvaljenim i mustehabbom namaz i klanjanje u polovičnoj noći mjeseca Ša'abana, ili namaz i klanjanje u oči prvoga petka mjeseca Redžeba, rekavši: odakle vam to da se oživljavanje ovih noćiju nigdje ne prenosi; na ovakav način bi se vrata širom otvorila pred bid'atima i novotarijama, te bi svaki pozivač nekoj novotariji rekao: odakle vam to da se ovako što ne prenosi!?

U prije navedeno će spadati i poslanikovo s.a.w.s., ne uzimanje zekata na povrće i lubenice koje su ljudi, svake godine, sadili u njegovom prisustvu u Medini – niti im je on tražio zekat an to, niti su oni davali zekat na to.“ (Pogledaj: I'lamul-Muvekki'in, 2/391.)

———————

Imam Šafija rhm., u komentaru hadisa od Abdullaha b. Zubejra r.a., u kojem se kaže: Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svršetka namaza i predaje selama, na sav glas viknuo: 

„La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh – lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve 'ala kulli šej'in kadir, la havle ve la kuvvete illa billah, ve la na'abudu illa ijjah, lehul-ni'imeh ve lehul-fadl ve lehul-sena' el-hasen, la ilahe illallahu muhlisine lehud-din ve lev kerihel-kafirun.“ (Sahihu Muslim, br.1371.; Ma'arifetl-Sunen vel-Asar, Bejheki, 3/106.; Musnedul-Šafi'i, br.288.) – kaže: 

„Smatram da je Poslanik s.a.w.s., samo kratko vrijeme ovo izgovarao na glas, kako bi se ljudi podučili zikru od njega, jer se u većini rivajeta ove predaje koju bilježimo, poslije predaje selama, ne spominju ni tehlil ni tekbir. Nekad se spominje da je nakon svršetka namaza zikrio na ovaj način, a negdje se spominje da je nakon namaza ustao i nije zikrio. Ummu Selema r.a., spominje njegovo zadržavanje u kojem se ne spominje da je bilo zikra na glas što smatram da je se zadržavao radi zikra koji nije bio na glas (već u sebi). 

Ako neko bude rekao – s čime nam to upoređuješ, kažem: Upoređujem to s poslanikovim s.a.w.s., klanjanjem namaza na minberi gdje je vršio kijam i ruku', nakon čega bi se vraćao unazad na zemlju kako bi izvršio sedždu ali ipak u većini svoga života Poslanik s.a.w.s., nije to radio i nije klanjao na minberi. Ono što ja mislim jeste da je Poslanik s.a.w.s., volio da se, kakvoći kijama i ruku'a i ustajanja sa ruku'a, poduči onaj koji ga nije gledao kako se klanja zbog daljine. U svemu tome je širina. 

Volim da Imam – Allahu dž.š., zikr čini, dok je na svome mjestu na kojem je bio, onoliko koliko je potrebno ženama da se raziđu, kako nam je to potvrdila Ummu Seleme r.a., nakon čega će ustati, a ako i prije toga ustane, ili pak bude sjedio duže od toga – nema zamjerke. 

Džematlija ima pravo da ide nakon što imam predadne selam, i to prije nego li imam ustane, a ima pravo i da ostane sve dok imam ne ode, ili pak sa njime da ide što mi je draže. Smatram mustehabbom osobi koja klanja sama, kao i džematliji-me'mumu, da malo oduže sa zikrom Allaha dž.š., nakon namaza, i da učestaju sa učenjem dova – zbog toga što se dove primaju nakon preklanjanog farz-namaza!“ (Pogledaj: Kitabul-Umm, 1/127.; el-Medžmu' šerhul-Muhezzeb, 3/487.)

——————

Imam el-Nevevi rhm., kaže: „Imam Šafija, njegovi učenici i ostali, Allah im se smilovao, su složni na tome da je mustehabb činiti zikr nakon predaje selama, i to je mustehabb kako imamu tako i me'mumu, i osobi koja sama klanja, i muškarcu i ženi, i musafiru kao i svima ostalima. Mustehabb je i učiti dovu nakon predaje selama uz opštu saglasnost svih. Navedeno nam potvrđuju brojni sahih hadisi koji zbore o zikru i dovi koje sam ja sve sakupio u djelu el-Ezkar.“ (Pogledaj: el-Medžmu' šerhul-Muhezzeb, 3/485.)

——————

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi rhm., kaže: „Mustehabb je, nakon preklanjanog namaza, činiti zikr i učiti dovu, i mustehabb je pri tome učiti ono što se bilježi u eserima i hadisima od zikrova… Ako za imamom bude imalo i ljudi i žena onda mu je mustehabb, kao i ostalim muškarcima, da se malo duže zadrže na svojim mjestima onoliko koliko je potrebno ženama da se raziđu, i da odu kućama, nakon predaje selama od namaza, shodno predaji Ummu Seleme r.a., koja kaže: „Žene bi, za vrijeme Allahova Poslanika s.a.w.s., odmah ustajale da idu kući nakon što bi Poslanik s.a.w.s., predao selam od farz-namaza; Poslanik s.a.w.s., bi se zadržao, kao i ljudi koji bi klanjali, onoliko koliko bi Allah htio, pa kada bi Poslanik s.a.w.s., ustao i ljudi bi ustali za njim!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.2234.; Musned, Ebu Ja'ala, br.6983.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3179.) Imam el-Zuhri rhm., kaže: „Smatrali smo, a Allah najbolje zna, da je tako postupao kako bi se žene što više udaljile.“ (Buhari) Ne obraćanje pažnje na ovaj segment vjere neminovno bi doveo do mješanja muškaraca i žena!“ (Pogledaj: el-Mugni, 2/473.)

—————-

Hafiz Ibnu Redžeb el-Hanbeli rhm., kaže: „Jedan dio naših hanbelija i šafija kažu: Imam će doviti zajedno sa džematlijama nakon farza od sabaha i ikindije namaza – zbog toga što nema nafila koje bi se klanjale nakon njih. Vanjština njihovog stava (zahir), nas upućuje na to da će imam doviti na glas dok će džematlije aminovati za njim – ali, takva praksa je upitna. Već smo spomenuli to da hadis: „Poslanikova dova, nakon namaza, je bila na glas“ – nije sahih, i da se po tom pitanju od Selefa ne bilježi ništa što je sahih. Ono što se prenosi od imama Ahmed rhm., jeste to da je neke od zikrova nakon namaza izgovarao glasno, a ostale u sebi. Tesbih, tekbir i tahmid je izgovarao u sebi, i dovio je u sebi. Ima fakiha koji smatraju mustehabbom imamu da uči dovu sa džematlijama, nakon preklanjanog namaza – ali po tom pitanju ne postoji nikakav sunnet niti eser, a Allah dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, Ibnu Redžeb el-Hanbeli, 5/255.)

—————-

Šejh Abdullah Eba Bittin rhm., kaže: „Ako čovjek bude učio dovu Allahu dž.š., nakon preklanjanih farz-namaza – takav postupak je dobar. Što se tiče podizanja ruku radi učenja ove dove – takvo što se ne prenosi od Poslanika s.a.w.s., a najbolja uputa je njegova uputa, ali, i ako neko bude učio dovu nakon namaza, podignutih ruku, smatram da mu se neće to zabranjivati.“ (Pogledaj: Medžmu'atul-Resa'il vel-Mesa'il el-Nedždijjeh, 2 tom, str.163.)

—————-

Stalna Komisija za Fetve u Saudijskoj Arabiji kaže: „Učenje dove, podignutih ruku, nakon preklanjanih farz-namaza, ne bitno da li je uči samo imam ili samo džematlija ili je pak uče zajedno – takvo postupanje je novotarija, jer se takvo što ne bilježi od Allahova Poslanika s.a.w.s., niti od nekoga od njegovih ashaba. Što se tiče samostalnog učenja dove bez podizanja ruku – takvo postupanje je dozvoljeno shodno nekoliko hadisa koji o tome govore, a Allah je taj koji tevfika daje.“ (Fetava el-Ledžna el-Da'ima, 7/103.; el-Fetava el-Islamijja, 1/485.)

———————

Stalna Komisija za Fetve u Saudijskoj Arabiji kaže: „Muslimani moraju znati stepen ispravnosti onoga što praktikuju u svojim namazima i dovama – da li je takvo što pritvrđeno od Poslanika s.a.w.s., ili je u pitanju novotarija koja je davno izmišljena pa su je ljudi prihvatili kao normalnu pojavu, gledajući na nju kao na jednu od temeljnih osnova vjere zbog koje je propisano srditi se i ljutiti. 

Musliman također mora znati i to da novotarije ovog tipa nisu novotarije kufra koje muslimana izvode iz islama, ili mu namaz čine ništavnim i batil. Ovo su novotarije koje nemaju utemeljenja u vjeri, i zbog kojih musliman neće biti nagrađen, jer se ne bilježe od Poslanika s.a.w.s., da ih je činio. 

Muslimanima nije dozvoljeno da se zbog ovog pitanja svađaju, ili da zbog ovog pitanja napuštaju džamiju i džemat! Musliman će klanjati namaz za osobom koja navedeni postupak praktikuje, ali će ga, i pored toga, upoznavati s tim da takvo postupanje nije propisano, upozoravajući ga na taj čin, a Allah je taj koji tevfika daje.“ (Pogledaj: Fetava el-Ledžna el-Da'ima: šejh Abdullah Ibnu Gudejjan, šejh Abdurrezzak el-Afifi, šejh Abdul-Aziz b. Baz, 2/193.)


Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Komentari

komentara