Zašto neuspjesi?

Piše: Fatima Jašarević

U životu se dešavaju momenti kada se redaju razni neuspjesi, kada su napravljeni raniji planovi sa poptuno drugačijim rezultatom od očekivanog, kada uloženi trud ne urodi plodom, kada ni realna očekivanja ne budu ispunjena… i tada čovjeka zaboli duša, dolazi borba sa pesimističnim pogledom na budućnost, čovjek počinje da podcjenjuje svoj trud i ranija postignuća, i lahko mu je poljuljati i osjećaj vlastite vrijednosti, samokritičnost biva prejako izražena… ali u svemu tome kod njega se pojavljuje i jedna sputanost za djelovanjem, za kontinuiranim radom i zalaganjem, gasi se vjera da će njegov trud uroditi plodom. Čovjeku, naročito mladom, nije jednostavno… Suočavanje sa mnogobrojnim preprekama, koje povlače potrebe za stalnim borbama oduzimju snagu i volju za koračanjem naprijed. I uz pesimizam dolazi smanjenje i gubljenja osmijeha, tj. unutražnje radosti, volje za njom, vjere da zajednicu ljudi on može zanimati, da od njega mogu imati koristi… I tako, povlačenje biva prisutno.

Međutim, suočavanje sa neuspjesima nije razlog za stagnaciju. Ono treba da bude odskočna daska za napredovanje, za pomicanje sa mjesta u kojem se nalazi u šire znanje i životno iskustvo. Problemi treba da potaknu razmišljanje, buđenje kreativnih talenata za posmatranje problema na drugačije načine, na donošenje novih boljih odluka, koje idu uz osvježenje koje je iskušenje samo potaklo.

U momentima neuspjeha čovjek se počinje pitati zašto prolazi kroz teškoće. Zbog čega ga takvi ishodi truda, i očekivanja moraju da bole. Uzvišeni Allah kaže: Zar mislite u Džennet ući, a još vas ne zadesi nešto poput onih koji su prije vas nestali; njih su satirale nevolje i jadi, i bivali su toliko uzdrmani da bi Poslanik i oni što su uz njega vjerovali uzviknuli: „Kada će već jednom Allahova pomoć?” Eto, pomoć Allahova se bliži. (Al-Baqara, 214.) Kada vjernik razmišlja o ovome ajetu, prisjeća se da su kušnje ispiti na ovome svijetu, koje su neminovnost. U stanju okupiranosti svojim osjećajem teškoće, razočaranosti, tugom, ovim ajetom se prisjeća da nije on jedini koji ima problem. Proces razmišljanja osvježava čovjeka, izvlači ga iz zarobljenosti osjećaja koji ga nadvladavaju. Različite vrste teškoća i nedaća kod ljudi mu na pamet padaju. Na taj način povećava mu se spoznaja o vrijednostima kojima ga Allah daruje, koje je zbog trenutnog bola zanemario i zaboravio. Približavajući nam tu spoznaju da su kušnje sastavni dio života, Uzvišeni nam govori o tome kako su i raniji narodi i njihovi poslanici prolazili kroz kušnje, koje su ih dovodile do bojazni od neprolaska teškoće. Ali, Allah kaže kako je pomoć blizu. Ništa nije trajno, sve je prolazno, pa tako i teškoće prolaze.

Znamo se pretjerano preokupirati time kako riješiti problem, tako da postajemo opsjednuti razmišlajnjem o njemu, pa nismo ni u namazu fokusirani. Tako umjesto da da smo okrenuti Onome ko može naše probleme da rješava i kome treba da se obraćamo, mi se usmjerimo na pogrešno, što okupira naša srca i uzrokuje tjeskobu, aneksioznost. Uzvišeni kaže: Zaista, tegobu olakšanje prati. (Al-nširah, 6.) U teškoći koju Allah daje vjerniku, šalje i olakšicu, takođe, iz Svoje milosti.

Allah neuspjesima i kušnjama približava roba Sebi. Jer, kada čovjeka snađu teškoće, isprobava sve moguće puteve, sva raspoloživa sredstva da dođe do rješenja, i kada nijedan od njih ne urodi plodom, okreće se Allahu. I to obraćanje Allahu biva posebno, srčano. I da nije bilo teškoće ne bi bilo tako srčanog obraćanja Allahu. Tada, doista, osjeti da nema moci niti snage osim kod Allaha. Nekada je potrebna teškoća da bi čovjek to osjetio.

Iskušenje nije kazna, ako se na njega ispravno odgovori – strpljivošću. Strljivost nije ako kažemo: „Zasto baš mene Allah iskušava?”. Ali, za razliku od žaljenja na Allaha koje je negativno, žaljenje Allahu je pozitivno. Jakub, alejhisselam, kaže kako se on Allahu jada. I Poslanik Muhammed, alejhisselam, je plakao kad mu je sin preselio na Ahiret. I nije problem ako vjernika boli u duši zbog nekog neuspjeha i gubitka, sve dok se on ne žali na Allaha. Veći stepen od sabura je zadovoljstvo odredbom, kada su unutrašnji mir i zadovoljstvo prisutni bez obzira na teškoću. Kada vjernik na lijep način odgovori na teškoću zbog toga mu se grijesi brišu i kod Allaha dobija veće mjesto.

…vi možda mrzite nešto što, zapravo, za vas dobro je, a možda nešto volite što za vas, zapravo, loše je, jer Allah zna sve a vi ne znate. (Al-Baqara, 216.) Islam ne zabranjuje čovjeku da ima prirodne osjećaje, niti ga navodi na nešto što je teško samim zaduženjem. Islam uči da postoje teškoće, ali iza njih stoji neka mudrost koja smanjuje opterećenje toga i umanjuje gorčinu, te nosi skriveno dobro. U momentima ispita/neuspjeha, vjernik musliman ramišlja na način drugačiji od uobičajnog, posmatra neuspjeh i gubitak iz drugog ugla. Možda iza nečega što osuđuje stoji dobro, a iza onoga što voli stoji zlo. Sveznajući Gospodar jedino zna šta su krajnji ciljevi i šta su prikrivene posljedice. Ljudi ne znaju šta je istina. Islam čovjekovu dušu odgaja u pokornosti, otvara horizonte nade, da se uzdigne i osjeti Božiju milost, milost Onoga koji zna slabe strane čovjeka i upućuje na nadu.

Vjernik po pitanju iskušenja i neuspjeha treba biti najveći optimista, jer je svjestan da su kušnje znak Allahove ljubavi spram njega, način čišćenja od grijeha i dizanje deredža (stepena) kod Njega.

(saff.ba)

Komentari

komentara